marchelina
05.07.2010., ponedjeljak
Ma-te-ma-ti-ka, ljuta si ko paprika
|
Sićan se kako smo ovo pivali kad smo bili dica - ma-te-ma-ti-ka, ljuta si ko paprika.... S razlogom, naravno, matematika je oduvik bila bauk mnogima, a meni je bila životna trauma. Doslovno. Čitam sad kod Pere u šaci jako zanimljiv post koji me podsjetija na moje probleme sa matematikom tijekom cilog školovanja. A počelo je naoko bezazleno: Učiteljica je na školskoj tabli napisala: 2 + 2 = 4. Đaci su uredno prepisali to u svoje bilježnice, slušajući objašnjenja učiteljice, a ja sam ostala zamišljeno buljeći u ono napisano na tabli. Upala san u teška promišljanja, a moj tok misli je izgleda otprilike ovako: " dva? ko je broj dva nazvao baš broj dva? ko je uopće izmislio brojanje? i zašto se to naziva brojkom? i ko je prvi pomislio da se išta na svijetu treba brojati? i kako ja mogu znat da je to baš to? možda broj dva i nije broj dva, nego vrijedi više? možda je to u stvari broj 14? i ko je izmislija taj plus? i zašto ja moran to 2 + 2 = 4 prihvatit ka zdravo za gotovo? ko mi garantira da je to točno? i da sad dođe neko i izjavi da je 2 + 2 = 7, zašto bi taj bija manje u pravu? 2 + 2 je jednako 4 samo zato šta smo svi odlučili virovat u to, kako mi se čini? " Dok san ja mozgala o porijeklu misli o matematici, ostali učenici su sa učiteljicom već bili stigli do 5 + 5 = 10. Nisam ih taj sat više uspila stić, i nisan ih stigla nikad više. Ostala sam na onoj mojoj prvotnoj dilemi, i od tada pa do dana današnjeg mene su brojevi samo bacali u stanje teških filozofskih kontemplacija. Ono šta ne razumin je to kako mogu naprimjer naučit strani jezik u najviše tri miseca, i kako sam mogla doć do toga da ne znan zbojit dva i dva, a istovremeno govorim nekoliko stranih jezika? (ne znan točno koliko hehe) Ljudi su me puno puta pokušavali motivirat na to da se uhvatim u koštac s matematikom koristeći prijeteću tvrdnju: "Bez matematike se NE-MO-ŽE!" Mene je ta tvrdnja bacala u očaj. Eto, tu je nešto bez čega se ne-mo-že, a ja sam izgleda ta koja će morati dokazati suprotno. I jesam. Koristila sam se raznim trikovima i metodama za nekako proživit svoj vijek bez brojeva i brojanja. Nije bilo lako, priznajen. Ka prvo, moj mozak automatski odbacuje svaku informaciju koja je izražena brojkama. Posljedica toga je : - ne pamtim datume rođendana dragih ljudi - nikada ne znam koliko imam: kuna u novčaniku, kuna na tekućem računu, godina (hehe, pogotovo otkad sam prešla četrdesetu) - nikada ne znam koliko sam platila nešto što sam kupila - slovim ka manijačno zaljubljena u moj grad, ali ne mogu nikako zapamtit koliko taj moj voljeni grad ima stanovnika - ne slavim blog-jubileje jer nemam blage veze koliko sam postova objavila, a kad u editoru i ugledam tu informaciju, zaboravim je već slijedeće sekunde Znate one ženske datume koji su jako važni svakoj ženi da bi znale kad se mogu sigurno bavit onin stvarima, ili da bi znale kad su točno ostale trudne? E, ja to doslovno nikad nisan znala niti uspila zapamtit. Na prvom pregledu u trudnoći sam bubnila neki izmišljeni datum jer me bilo sram priznat doktoru da nemam pojma kad sam zadnji put ovo, i kad sam zadnji put ono...pa je naravno, datum utvrđen kao datum kad bi se moje dite tribalo rodit u stvari bija netočan. Pa se onda dite nije tilo rodit na taj datum, i svi su mislili da sam "prebacila", a ja sam znala da nisan prebacila nego podbacila. U BROJANJU. Što se tiče kuna u novčaniku, napreciznije šta san uspila postić je ovaj rezultat: IMA, i NEMA. Drugim ričima, kad u mom novčaniku ima nekih novčanica, onda to znači da kuna IMA, a ako je novčanik skroz prazan, onda to znači da ih NEMA. Još jedan primjer: moja prijateljica Crvenkapa živi u poprilično visokom neboderu. Bila sam kod nje bezbroj puta, ali svaki put kad opet dolazim, nazovem je i pitam:"Na kojem si ti ono katu, a?" To već graniči s idiotizmom, znan. Crvenkapa mi svaki put strpljivo odgovori (ne sićan se tog odgovora, doduše), ali san primjetila da me sve rjeđe poziva kod sebe. Zadnji put san bila kod nje datuma... No dobro, bija je četvrtak. Neki.  |