marchelina
06.06.2010., nedjelja
Autobusna stanica
|
Sunce onesvješćuje već. Znoj curkom curi, stanica prazna, kao da čekam autobus na površini nekog užarenog, nenaseljenog planeta. Najednom, tika-taka-tika-taka-tik-tik-tik Na stanicu dotikataka visoka dugokosa plavuša. Našminkana po svim slobodnim dijelovima kože. Crne, elastin hlače ocrtavaju svaku koščicu. Sunčane naočale. Štikle - 10 cm. Nervozno priča na mobitel i ljutito šetka tamo-vamo, tika-taka-tik-tik-tik. Tika-taka-tik-tik-tik, čujem još jednom, ovaj put crnka. Ricasta, malo popunjenija. Tijesna , kratka suknjica ocrtava svaku oblinu. Sunčane naočale. Štikle -10 cm. Ljutito prilazi plavuši i maše rukama. Tika-taka-tik-tik-tik, stiže i treća. Smeđuša, kratka kosa, ogromne ciganske naušnice klate se oko blijedog lišca. Usne ljutito napućene, jarko crveno našminkane. Štikle 10 cm. Usplahireno se prepire sa one dvije. Čekaju. Ajd', lakše mi je, nisam sama na užarenoj paneti, ako i one čekaju, znači da i autobus stoposto postoji. Škriiiiiiiiip. Na stanici se zaustavlja crveni automobil, toliko je nizak da skoro struže trbuhom asfalt. Otvaraju se vrata, za volanom on, kratko ošišan, sunčane naočale, sa cd-a se prema zaprepaštenoj meni zamigolje zvuci turbo folk psihodelije. Njih tri uđu spremno u crveno čudo, on stisne gas, gume zaškripaše. Na retrovizoru se žestoko zanjiše krunica. I križ - 10 cm. Odoše. |