marchelina
10.02.2010., srijeda
razmazio sam dragu...
|
dao sam joj sve. kad Johnny kaže "razmazio sam dragu", ja toj njegovoj besprizornoj dragoj pozavidim u trenu, onako iskonski, ženski, zločesto, ko nikom u životu. Ne što ju je baš Johnny razmazio, nego što , mukotrpnim probijanjem kroz vlastita sjećanja, nikada ne uspijem pronaći nijednog koji bi imao iti malo argumenata za izjaviti tako nešto u vezi s mojim likom i djelom. Ma zanemarite me. Nisam dobro ovih dana. Idem se nasukati na neki sprud ili votevr grint. nešto ću vam priznat. Da nije muzike, ja ne znam šta bi. Još nešto, kad me već krenulo. Johnny, razmazio si ti nas sve. To je onaj jedan zvuk..gusti zvuk tvoga glasa koji propara kao nož, iz perspektive današnjeg stanja. Čega? Svega, Johnny, svega... Iskreno rečeno, nisam te nikad voljela slušati. U onim zadnjim nijansama tvoga glasa čovjeka uvijek nešto zaboli. Dođe mu da ode. Da smo bili pametni, odavno bi bili znali, prepoznali, taj "zbogom, jebite se", u tvom glasu. Zbog toga te sad mrzimo. Onako kako već mrzimo beštije koje volimo... I, znaš šta? Znam puno ljudi čiji život i izgled uopće ne liče na boju njihovog glasa. (znaš npr. one neke svećenike, sveštenike, popove, čedne naše prikaze, koji imaju uzdrhtale i smjerne glasove, a iza oltara pipaju male dječake). Međutim, ti i tvoj glas, nalikujete jedno drugom kao jaje jajetu....ti i tvoj glas, jednojajčani blizanci. |