marchelina
17.08.2009., ponedjeljak
Kako čovjek izgubi dostojanstvo
|
Kad je novi vlasnik moje, sad već bivše firme, pobjednički ušetao u administrativnu zgradu smještenu odmah do vrućih pogona proizvodnje, nitko nije ni naslutiti mogao kako će se jednostavno, brzo, i lako sudbina firme i svih nas promijeniti sa lošeg na gore.... Na ovu priču me potaknula odluka o intervjuiranju nekog od radnika, tj. potreba da im na neki način pomognem, a trenutno to mogu jedino na način da objavim njihovu priču na mom portalu. Mediji su moćni, kažu. Možda. Kada treba doprinijeti halabuci oko Ante i Simonice, te Lambaše i Dikana. Može li se ikakva kvalitetna halabuka dići oko sudbine 500 radnika (točnije, 460) Željezare Split koji već nekoliko mjeseci ne primaju plaće? Zar veliki brojevi uvijek predstavljaju samo statistiku i ništa drugo? Tako sam pomislila, možda oni „gore“ od šume ne vide stablo? Kad im kažeš „500 radnika živi bez plaće“, možda to nije dovoljno ...stvarno? Možda treba naći jednog radnika, izdvojiti jednu priču, pa temeljito, precizno opisati njegove dane? Dane kad se ujutro ustane, djeca traže doručak, a on u novčaniku ima 50kn. Koje trebaju pokriti tri obroka taj dan. 50 (posuđenih) kuna za tri obroka. O, da, to vam se dogodi. Prvo vas drže obećanja. Tjeskobni ste, zadnje zalihe nekih kuna koje ste imali se brzo tope, uz recesiju i prebrzo, a novog priljeva na vaš tekući račun nema. Onda vam država, kad pomislite da ste na izmaku snaga, ipak uplati neki minimalac, koji izazove neki placebo efekt kod vas. Kod vas, koji ste već siromašni, samo toga još niste svjesni. Minimalcem pokrijete na brzinu neplaćene rate za kredite, jer iz banke vas zovu i ljubazno ali neumoljivo podsjećaju da niste platili zadnju ratu. Podsjećaju vas kao da ste vi eto malko zaboravljivi pa ratu niste platili iz čistog nehaja i neodgovornosti.. Mislite se hoćete li sa minimalcem uspjeti pokriti sve ono što ne smijete ne platiti. Struju, na primjer. I vodu. Platite te režije, i one rate za kredite. Ne ostane vam više ništa, i krećete u prvu posudbu. Pa zato postoje prijatelji, bože moj. Da uskoče kad prigusti. Samo što vi, u trenutku dok na svoj tjeskobni i posramljeni dlan primate pare od svojih prijatelja, još niste svjesni da će to „prigustilo“ potrajati toliko dugo da više nećete imati u koga posuditi. A osim toga gusto je i onima koji rade i primaju plaću. Unatoč tome, oni će vam posuditi, jer su prijatelji. Još vas i tješe i kažu „ma daj, nije to ništa, pa prijatelji smo!“. Teško je i njima vidjeti vas tako posramljenog. Nisu navikli, poznaju vas kao vrijednu, ponosnu osobu koja je cijeli život pošteno zarađivala za sebe i svoju obitelj. Teško im je vidjeti vas takvog jer bijeda ponižava i onog tko treba pomoć, i onoga tko pomaže. Neprirodno je, nekako. I tako, kako pomalo nestaje i taj posuđeni novac, vi gotovo sa fanatičnom upornošću jednog vjernika očekujete čudo. Nešto će država poduzeti. Pa neće nas valjda ostaviti da skapamo od gladi? Ok, ljudi na vlasti, ljudi koji su moćni, ponekad djeluju bešćutno. Ponekad i jesu bešćutni. Ali, pobogu, znaju da 5 mjeseci nismo primili plaću. Znaju! Ne, neće nas ostaviti. Uostalom, tu su i sindikalci. Oni će nešto sigurno napraviti. Nekakve nerede ako treba, nešto..nešto. Ma, dići će se sve na noge! Tom mišlju, tom mantrom se tješite i uljuljkujete još neko vrijeme. Onda se jedno jutro probudite, i dok jedete nekakvi kruh od tri dana, koji vam je narezala vaša blijeda, utučena, blijeda supruga, dok djeci objašnjavate da NEMA, nema para za pokaznu kartu, za lubenicu, za sladoled, dok im objašnjavate zašto već tri dana jedu isti obrok koji je vaša supruga skuhala posegnuvši za provjerenim narodnim receptima smišljenima još poslije ONOG rata za vrijeme ONE gladi, najednom se probudite. I shvatite da ih nije briga. Da, znaju koliko mjeseci ste bez plaće. I nije ih briga. Zatim postanete , kao u nekom flash-backu, svjesni još jedne činjenice. Da se već mjesecima niste radovali. Živjeli jeste, i preživjeli, i živjet ćete i dalje. Ako je bit svega u tome „preživjeti“, onda bi se čak mogli smatrati i sretnim bićem, zar ne? Ali, nije u tome bit, znamo to. To postane bitno onda kada više ne živite kao čovjek, pa činjenica što ste uopće živi treba kao poslužiti za podizanje morala i vraćanje kakve-takve vedrine, smisla. Ali vi osjećate da je vaša vedrina nestala u poniženju. Niste bili svjesni, proces je išao polako, nježno skoro. Međutim, sa svakim novim tjeskobnim danom, sa svakim novim datumom kada plaća, koja je dolazila ( tijekom..koliko, dvadeset, trideset godina?) ne „legne“ na vaš račun, sa svakom novom posudbom kod prijatelja i rodbine, sa svakom novom potrebom vašeg djeteta na koju niste mogli odgovoriti, vi ste gubili svoje dostojanstvo... Uključila sam radio Split jutros, a tamo jedan čovjek, najstariji radnik Željezare Split, upravo u eter objašnjava: - Radnici nisu krivi za ovu situaciju. Mi smo uvik radili, pošteno i vridno, i teško. Uvik smo radili. Nismo mi krivi za ovo... Zapanjeno ga slušam. Umjesto da bijesno vrišti, umjesto da proziva krivce, umjesto da krikne moćno i snažno, on se OPRAVDAVA!?! Što ga je navelo na ovakav otužan istup? O da, znam vrlo dobro. Izgubio je dostojanstvo. Nije toga svjestan, ali ga je izgubio. A tome je, osim dugomjesečnog, doslovnog preživljavanja, bitno doprinijela i atmosfera svemoćnog kapitalizma, koji nas uči da samo jaki i pametni i sposobni opstaju, i zaslužuju da opstanu. Ako nisi opstao, kriv si sam. To je postulat povijesnog trenutka u kojem živimo. Pri tom se, valjda, u sposobne ubrajaju i ratni profiteri, i oni koji su dirigirali veličanstvenom, maestralno izvedenom operacijom privatizacije u Hrvata... Optužiti radnika koji je 20, 30 i više godina rintao krvavo zarađujući svoj kruh kraj paklenih visokih peći da si je „sam kriv“, isto je kao i optužiti stradale u potresu ili plimnom valu da su si „sami krivi“. To je vrhunski cinizam našega doba. Što, radnici Željezare su gladni, kažete? Nemaju za kruh? Pa, neka jedu kolače. |