marchelina
13.07.2009., ponedjeljak
Stand by me-2.
|
- Šta se radi? - pitala je, svjesna neoriginalnosti svog uleta. Promatrao je njenu torbicu, jedna od onih sa dugim remenom, koje se mogu prebaciti dijagonalno preko suprotnog ramena, pa ruke ostaju slobodne. Uvijek je imala takve torbice. Ruke su joj morale biti slobodne jer je stalno plesala. Nikada u životu nije vidio ženu koja je tako dobro, tako prirodno, i tako nesvjesno pratila ritam muzike oko sebe. Čak i kada je naizgled potpuno mirovala, pažljivijem promatraču bi upalo u oko njeno nijemo gibanje, posvećenost ritmu svakim mišićem i svakom porom. To ga je fasciniralo. Bilo je nečeg nevjerojatno uzbuđujućeg u tome. To gibanje ju je odavalo, ili je on, kao neki obični...mužjak, samo instiktivno kroz to diskretno vibriranje dozivao slike njenih predavanja...Živi li ona za išta drugo osim za muziku? (Bi li mogla na primjer živjeti za mene, pomisli rugajući se sam sebi). Nosila je tu svoju torbicu onako kako to rade poštari. - A evo, ništa - pokaže glavom prema njenoj torbici - Nego...imaš li šta pošte za mene?- Na licu mu je titrao smiješak. Pošte? O kakvoj pobogu pošti sad priča? Istog trenutka kad joj je pitanje proletjelo glavom, shvatila je da aludira na njenu torbicu i način na koji je nosi. Bože, kako ga je mrzila ponekad! Mrzila ga je kao..kao da ga već voli. Zašto svaku šansu za zbližavanjem mora pokvariti svojim infantilnim doskočicama? - Ne, nema nikakve pošte! - odbrusi mu iziritirano. Već je naumila okrenuti se na peti i poslati ga dovraga, kad on promrmlja: - Evo ti pošte. Nije razumjela. Na što li sad misli? Njegove tamne oči su je gledale ozbiljno, toliko ozbiljno da su je prošli srsi nelagode. A onda shvati. Klubom su se razlijevali taktovi "Stand by me" i glas Ben E. Kinga. Smiješak joj se pojavio na licu prije nego što je uspjela odlučiti da li je baš pametno da se tako očito oduševi načinom na koji joj je rekao sve što je od njega ikada i htjela čuti. To je na neki način bio trenutak koji je simbolički dao naslutiti ono što je u godinama koje su dolazile, određivalo njihovu vezu. Od tada, pa do kraja, komunicirali su muzikom....dvije šutljive zvijeri koje su riječi zamijenile ...ritmom. Odplesali su svoju ljubav snagom neizrečenog...Kao što bi se reklo u knjigama za psihološku samopomoć, "Kada nešto želiš, sva muzika ovoga svijeta se udruži da to i dobiješ...." |