marchelina

10.07.2009., petak

Zašto Maljčiki? - Tribute to Željezara Split

Neki od mojih dragih komentatora su uočili da se video KUD „Idola“ sa pjesmom „Maljčiki" često pojavljuje na mom blogu.
Zašto?

Radi se tu više o cinizmu, nego o eventualnoj nostalgiji za muzikom uz koju sam odplesala osamdesete.

Naime, ja sam radila, donedavno, u jednoj tvornici. Baš ono...u fabrici. Maljčiki spominju „visoke peći“, a u toj mojoj „fabrici“ su zaista postojale visoke peći.

Te goleme gutače vatre hranili su pravi pravcati radnici, u plavim radnim kombinezonima. Ujutro smo ulazili u našu „fabriku“ kroz željeznu kapiju, a inače je cijelo područje bilo ograđeno željeznom žicom. Čula sam da je to bilo zbog toga što su, navodno, radnici imali običaj jednostavno šmugnuti sa posla ponekad, a i zato što se navodno kralo željezo iz tvornice.

Ljudi koji su radili u takvim fabrikama, za vrijeme ondašnje države imali su običaj reći da rade „iza žice“.
Na posao smo kretali u 06,00h ujutro, autobusom koji je kupio sve radnike po Splitu. Još jedan takav autobus kupio je radnike na području od Trogira do Kaštela. Tvornica se nalazi, naime, u Kaštel Sućurcu.
Nalazila se.

Prolaskom kroz željeznu kapiju, kolone radnika su produžavale do golemog, vatrenog tvorničkog ždrijela, a mi „iz administracije“ smo išli u drugom pravcu, prema našim udobnim kancelarijama.

Mene je na tom račvanju puteva uvijek hvatala mala nelagoda, jer sam smatrala da bi radnici, s obzirom na uvjete rada, trebali imati barem tri puta veću plaću od nas „iz administracije“. A nisu imali.

Image and video hosting by TinyPic


Jedan od najstarijih radnika Željezare Split bio je jedan inženjer, šjor Vito.
Ja sam ga zvala "hodajuća enciklopedija" i osjećala sam se počašćenom kad bi se samnom upustio u razgovor.

Šjor Vito je počeo raditi u tvornici takoreći onoga dana kad je ona otvorena. Jedan od najintrigantnijih mozgova koje sam ikad upoznala u životu.
Ponekad, tj. često mi je pomagao u prevođenju.

Mislim, ajd ti prevedi nešto tipa " elektrolučna peć, pred-pruga, rashladni stol, lončasta peć, među-pruga ,ađustaža, dvožilna konti lijevalica", ako nisi iz struke, i ako nisi svojim rukama ugrađivao te strojeve u pogon.

Šjor Vito je kao metalurški džubox: Ubaciš riječ, on ti izbaci prijevod na kojem god hoćeš jeziku.
Radio je on 8h dnevno u tvornici, često i više sati od toga, a kući je, po noći, čitao knjige iz struke do ranih jutarnjih sati. Spavao je u prosjeku valjda 2-3 sata.

Ponekad su nam u posjet dolazili strani kooperanti, pa bi ja, kao prevoditeljica, morala s njima ići u pogon.

Na glavu bi stavila šljem, bez kojeg se nije smjelo u užarenu halu pogona. Onda bi s njima šetala uz visoke peći, a prevođenje bi se na kraju svelo na gestikulaciju jer se u pogonu od strašne buke nije ni moglo komunicirati.

Iz pogona sam izlazila oprljena i uzbuđena kao malo dijete. Doživljaj je kad staneš uz visoku peć u kojoj se topi željezo. To je neki osjećaj između ushita, jeze i strahopoštovanja.

Radnici su goleme peći hranili starim željezom koje se na visokim, paklenim temeparaturama topilo, izlazilo iz peći i oblikovalo u željezne gredice i mreže.

To je željezo bilo namijenjeno najčešće gradnji naših autoputeva.
Najčešće u njih ipak nije bilo ugrađivano, jer je netko od „gore“ UVOZIO željeznu armaturu iz nekih stranih država.

Zato je naša „fabrika“ malo pomalo umirala.

Željezna kapija je danas zatvorena. Peći su danas ugašene, i gladne.
Kao i Maljčiki.

Konec.







<< Arhiva >>