marchelina

11.06.2009., četvrtak

Bila san u Trakošćaniman



Ponekad kad totalno poludin od svega, zaprašim put negdi, potrpam stvari u nekakvo koferče za brza i neplanirana putovanjca, i spasim se od depresije. A depresija me pukne redovno kad više od 6 miseci uzastopno provedem u istom gradu, selu, izbornoj jedinici, mjesnoj zajednici, bračnoj zajednici, bilo kakvoj zajednici. To moje kretanje put negdi se naziva putovanjem, a ja bi to nazvala ...ponovnim rođenjem, skoro pa doslovno.

Put u Zagreb je bija sav zelen, šta je zgodno ispalo pošto je zeleno moja najdraža boja. Možda i nije, ali sam jednom davno u nečijem školskom spomenaru bila prisiljena odgovoriti na pitanje o najdražoj boji, pa sam rekla zelena, i tako je i ostalo, posli mi se nije dalo više minjat.


Zazelenilo mi se prid očima odma po izlasku iz tunela sv. Rok, kojeg uvik prođem sa tjeskobom u želucu, neprirodno je toliko vremena provest pod planinom, neprirodno. Tunel je toliko dug da negdi po sredini počnem virovat da više nikad neću vidjeti svjetlo dana, ni tamu dana. U stvari, tunel je toliko dug da se po izlasku iz njega osjećam starijom najmanje godinu dana.

Tim više me ono zelenilo jače puklo, puklo me tako da sam pomislila da se čak i isplati izgubit godinu dana života u tunelu samo za izronit u sva ta brda i šumu.

Majko moja kako tamo prema Zagrebu ta stabla rastu. Jel' to iko kontrolira? Uvik me zaprepasti kako..ugusto rastu, ko da rastu jedno na drugome, krošnje su im isprepletene i korijenja zamršena. I niko se ne svađa. Ljudi bi tribali učit od stabala.

Jureći autoputem imam potribu iskočit iz auta i izgubit se u šumi.


Provela sam dva dana kod moje rodice M.
Moja rodica M. je vanzemaljac. Volin je najviše na svitu, više od svih ljudi, pojava i stabala.

Jedanput san tila ovdi na blogu napisat priču o rodici M. ali mi je ona zapritila smrću, pa san odustala.

Rodica M. me pitala želim li oni jedan dan kojeg imam na raspolaganju provest šalabazajući po Zagrebu, ili bi negdi drugo...? Ja san promatrala njeno lice, a na tom licu je tiho vrištala nada da neću izabrati šalabazanje po Zagrebu. Njoj je, naime, dosta grada. Ona je umorna od grada. Umorna od vožnje na posal uru vrimena tamo i uru vrimena nazad, umorna od mobitela, telefona, interneta, od ljudi i tramvaja. Ona želi otić od svega. To joj je sve bilo na licu.

Ja osobno nikad nisam nešto previše umorna od ničega ljudskoga, i oduvik sam više volila društvo nego prirodu, ali pošto više čak i od društva volin rodicu M., rekla san joj da ne želin šalabazat po Zagrebu, nego da oću negdi u prirodu.

I tada ona predloži dvorac Trakošćan.

Kad neko kaže „dvorac“, ja čujem „dosada“, ali san pristala jer još se nikada nisan dosađivala u nekakvom dvorcu, a glupo je proživit život i ne osjetit kako je to kad se dosađuješ u dvorcu.

Put do dvorca je bija još zeleniji od najzelenijih stvari koje sam ikad u životu vidila. To zelenilo me nekako razveselilo, i najedanput san bila strašno sritna i jako ponosna šta živin u tako zelenoj zemlji. Šume i stabla i livade su promicali prid mojim gladnim očima i ja san do dvorca Trakošćan pala u neočekivani domoljubni zanos od kojeg se još dugo neću oporavit.

Putem je počela i kiša, sve se poklopilo, jer zelenilo još lipše zeleni kad je mokro, a onda je počelo i grmit. Bila san uvjerena da je turistička zajednica grada Zagreba organizirala to grmljavinsko nevrijeme, jer dvorac je još dvorastiji pod munjama i kakav bi to uopće bija dvorac bez gromova i tutnjave. Izeš ti dvorac oko kojega ne praskaju gromovi.

Kad smo počeli obilazit Trakošćan, ja san, iz prostorije u prostoriju, ostajala bez daha, i ne samo da mi nije bilo dosadno, nego san poželila sakrit se negdi ka slijepi putnik u tom vremenskom brodu, pa, kad svi odu, na miru ponovo doticat stari namještaj, ispružit se na onim plemićkim krevetima, i ispeć fazana u onoj njihovoj monumentalnoj kužini...

Popili smo pivušu doli kraj jezera, a jezero....ko zeleni svemir.

Na povratku u Zagreb ja san nekome na mobitel uzbuđeno i oduševjeno rekla da san bila u Trakošćaniman, a rodica M. mi je rekla da se ne kaže Trakošćane ni Trakošćanima i da mi nisu to...Pakoštane.

Odgovorila san joj da se meni čini da se može reć da san bila u Trakošćanima, i da mi skroz ok zvuči, a ona je onda frknila da jel' onda kažen i da san bila recimo u Splitima i u Šibenikima.

Rodica M. zna bit stvarno teška.

<< Arhiva >>