marchelina
25.04.2009., subota
Split personality
|
Split personality - (“A relatively rare dissociative disorder in which the usual integrity of the personality breaks down and two or more independent personalities emerge”.) Ime je znak. Definitivno. Naprimjer ja. (mi, end majself). Sposobna sam tužno tulit prijatejicama u stilu „uuuuuuuu jaaadnaaa jaaaa nikooo meee neee vooliiiii“, žalit se na grdu usamljeničku sudbinu, sanjarit o tomen kako će doć neki princ i osvojit me i usvojit me, sposobna san pisat jubavne stihove pune čežnje i nemira i misečine i zunbula i kadulje i kupusa i raštike i plavih obzora, sklepat cilu elegiju o samoći...a kad se princ, suprotno svim mojim podsvjesnim očekivanjima, stvarno i pojavi, pobignem glavom bez obzira vrišteći „Neeee, ja ooćuuu mojuuu slooobooduuuuu!!!“ E, to je zato šta u mom imenu riječ sloboda zauzima veći dio prostora. Tako je i sa ovin ludim gradom u kojem živim. „Split personality“, dakle, za one koji ne govore engleski, znači otprilike – rascijepljena, podijeljena, podvojena ličnost. Ovih dana, kad cila zemlja, sa većim ili manjim očekivanjima, prati studentske prosvjede, u mome lipom gradu se čak i po tom pitanju događa cijepanje i podvojenost. Među splitskim studentima se desija raskol! Čitan to u novini danas, i ne mogu virovat! Ciljevi su im isti, dakle, ukidanje školarina. E, ali su se međusobno posvađale dvi različite studentske opcije. Naime, prva opcija misli da se triba borit ovako, a druga opcija, da se triba borit – onako. Ovo san vam sažela problem. Pa dobro, jebemu maloga miša, jesu li Splićani mogli bar u ovin prosvjedima ostat..na okupu? Jesu li se opet morali rascipit? Ma, sigurna san da su se rascipili iz čistoga dišpeta, jer zašto bi ovi prvi mislili ka oni drugi! I nema veze ako cila stvar propadne, i ako sve ode u vitar, bitno je da su se oni rascipili na dva dila (najmanje), jerbo moraju opravdat ime svojega grada! Tako smo dozvolili i da nan rivu „urede“ (e bogami su je pošteno sredili, neće više nikad doć sebi). Po grada je vikalo da nan ne diraju rivu, i da nećemo tehnobetonske ploče po njoj, a onda je drugi dil, u skladu sa podvojenošću imena i grada, počeja govorit da šta fali tehnobetonu i da je krajnje vrime da se rivu sredi! I onda san, tužna i razočarata, pratila kako je grad, koji slovi ka simbol dalmatinskoga „dišpeta“, dopustija da mu usrid onih starina, isprid Dioklecijanovih vrata, montiraju neke tamo tehnobetonske pločetine bez duše i lipote, da nan uništu srce grada, ma, svetinju su nam oskrnavili, a „dišpetni“ Splićani su lipo činili fintu da nisu njihova posla! Ma šta bi tek bilo da nismo tako dišpetni?? I evo, sad će, stoposto, studentski prosvjedi uspit u ciloj zemlji, ali neće, zna se di. U Splitu. Jer su se splitska dica rascipila, nacipalo ih nako berlave! Uskoro ćemo, kako izgleda, dobit i šefa grada, koji, za početak, ima taj simptom rascipljenosti na glavi, svaka dlaka kose mu svoju politiku vodi. Zato ima i cili vozni park isprid kuće, za svaku svoju rascipljenu ličnost po jedno auto. Naravski da je ka stvoren za gradonačelnika rascipljenog grada. Zato mislin pokrenit inicijativu da se Splitu promini ime. Ne mora to bit neka radikalna promjena. Neka ono „Split“ ostane, ali morali bi dodat još par slova da izgubi ono značenje koje ta rič ima. Recimo, moga bi se zvat.. . Splitiždin, ka Varaždin. Ili Splićak, ka Sisak. Ili Splićenik, ka Šibenik. Tako, neko normalno ime, ka i drugi gradovi u lipoj našoj. A ne ovo rascipljeno. A mogla bi i ja prominit ime, pa se napokon udat. Ali, tu iman podvojene stavove. Jedan dil mene, oni donji, bi, a oni drugi..ne bi...hehe. |