marchelina
08.04.2009., srijeda
Putovanja-12.dio-Pazi s kim šećeš
|
Bez obzira na povremenu mušičavost moje gazdarice, život u toj obitelji je za mene tekao uglavnom ugodno. Klinke su me voljele, očito im je nedostajalo malo obične, prave dječje igre i raspojasanosti, a samnom su imale osiguranu zabavu. Znale smo trčati po cijeloj kući, hvatati se oko stola ili se sakrivati, uz vriskove , pa bi se Juliettini inače blijedi obrazi zažarili od trke i smijeha, a čak i poslovično ozbiljna Emily bi na kraju popustila dječjem najprirodnijem porivu, onom za igrom. Dobra strana tog posla je bila što su te obitelji na svoja putovanja uglavnom vodile i dadilje, pa sam tako ja, samo napola vjerujući da mi se to stvarno događa, za zimske praznike s njima otputovala u francuske Alpe na skijanje. Tamo su mi uplatili školu skijanja, kojeg sam ja savladala iznenađujuće brzo. Već drugi dan mog samostalnog spuštanja niz padinu izvela sam najspektakularniji pad ikad, otkad je skijanja i skijaša. Naime, nekako sam uspjela da mi se skije ukrste, zapnu i zabiju se u snijeg, izletjela sam kao katapultirana i izvela salto mortale pred očima zaprepaštenih skijača, tresnula na leđa i ostala tako ležati uvjerena da sam paralizirana od vrata nadolje, a možda čak i mrtva. Instruktor skijanja je dotrčao, ja sam ga netremice gledala čudeći se što i tako mrtva čujem glasove. Vikao mi je da pomaknem ruku ili nogu, da dam neke znakove da nisam paralizirana, ali nisam mogla, ne zato što bi bila nepokretna, nego zato što sam mislila da nisam više među živima, pa što ću onda mrdat sa bilo čime. Pomislila sam kako ipak za nijednog Dalmatinca nje baš najsretniji odabir umrijeti okružen Švicarcima, mislim, ne daju ti ni da mrtav ljenčariš. Ignorirajući njegove panične pokušaje da uspostavi komunikaciju samnom, samo sam tako ležala u snijegu i gledala u plavo nebo, razmišljajući kako je to romantično, da baš ja, koja sam toliko žudila za Francuskom, završim svoj kratki, mladi život upravo na padinama francuskih Alpi…Naslađujući se dramatičnim ali i poetičnim završetkom mog jadnog života, zamišljajući kako će ova obitelj, ona moja kod kuće, te svi prijatelji i znanci u domovini tugovati zamnom, shvatih najednom da se iznad mog beživotnog tijela nadnijelo puno glava, od kojih je jedna bila Juliettina, uplakana, a to me tako raznježilo da sam automatski pružila obje ruke k njoj da je zagrlim. Uzdah olakšanja se pronio među zabrinutom skupinom, trenutak kasnije sjedila sam umotana u toplu deku sa šalicom vrućeg čaja u rukama, Juliette se smijala, a instruktor je ponavljao: «Moraš opet na skije, ako sad odustaneš zbog pada, više nikad u životu nećeš skijati!». Poslušala sam ga, sutradan sam hrabro opet stala na skije, i proskijala bez ikakvih nezgoda ostatak tog najbakovitijeg zimovanja u mom životu. Na ljeto sam opet išla s tom obitelji provesti njihove praznike. Išlo se na Azurnu obalu, kod gazdaričine rodbine, jednom riječju, nauživala sam se Francuske, proputovala je a sve bez ijedne kune tojest franka u džepu, dapače, za sve to uživanje i besplatno obilaženje moje zemlje snova sam još i dobivala plaću.. Kad nisam s njima putovala, preko tjedna sam radila po kući i bavila se djevojčicama, a subote i nedjelje sam bila slobodna. Svoj prvi slobodni vikend sam odlučila provesti šalabazajući malo po Ženevi, uz obalu jezera Lac Leman. Šećući tako sama, i pomalo nostalgična za domom, zaustavi me jedan mladić od kojih možda 25 godina, i ljubazno mi se smiješeći započne konverzaciju samnom. Bila su to tipična pitanja:»Odakle si, što radiš u Ženevi» i slično. Pitao me može li šetati malo samnom, prihvatila sam jer me mučio osjećaj usamljenosti. Ugodno ćaskajući naletjesmo na nekog njegovog prijatelja, on se zaustavi na trenutak u razgovoru s njim, a potom smo produžili i nastavili čavrljati, sve dok u jednom trenutku pred nas ne iskočiše dva tipa pokazujući nekakve iskaznice i naređujući nam da pođemo s njima. Bilo je očito da su nas zamijenili s nekim, mislila sam potpuno nezabrinuta događanjem; brinuti sam se počela tek pošto su nas utrpali u auto na kojem je pisalo POLICE i potom nas odveli u policijsku postaju. Ne vjerujući da mi se događa to što mi se događalo, zahtijevala sam objašnjenje i glasno se prepirala sa policajcima. Nisu mi odgovarali na moje zahtjeve za objašnjenjem, razdvojili su nas i mene ugurali u nekakvu malu prostoriju u koju je 5 minuta nakon toga ušla žena-policajka i zatražila od mene da skinem svu odjeću sa sebe…..  Pogledala sam je zabezeknuto. - Vi mora da se šalite? Da se skinem? A zašto? - Moram provjeriti da negdje ne krijete drogu- mirno otpovrne policajka. - Drogu?!? Ahahaha, jeste li vi normalni? Nema šanse!! - Slušajte, možete to napraviti sami, ili ćemo vas mi skinuti. Ali onda ovdje neću biti samo ja, već i moje muške kolege. Pri pomisli da bi sad tu još upali i neki muški policajci, i pri pomisli na primjenu sile, naglo odlučih poslušati policajku. Počeh se skidati, sporo i oklijevajući, obrazi su mi žarili od srama i poniženja, i zaklinjala sam se u sebi da će netko ovo platiti. Kad sam ostala samo u gaćicama, policajka mi reče da stanem, i da se mogu obući. Sa olakšanjem i brzinom munje nabacih odjeću na sebe i ostadoh sama u maloj, klaustrofobičnoj prostoriji, čekajući što će biti dalje. Nakon 10-ak minuta, sigurna sam-smišljene samoće, uđe policajac i stane me propitkivati. Tko sam, što sam, kojim povodom boravim u njihovom gradu. Odgovorih da sam u posjeti kod prijatelja. On me pogleda smiješeći se: - Slušajte, ja ZNAM da niste ovdje turistički, znam čak i u kojoj obitelji radite, i to na crno. Ali, mene ne interesira jeste li u Švicarskoj legalno ili ne. Mene zanima što imate sa tipom sa kojim ste šetali uz jezero. No? - Nemam s tim tipom ništa! Samo sam šetala, on mi je prišao i pitao može li šetati samnom! I to je sve! A vi u Švicarskoj i inače zatvarate ljude koji šeću uz jezero? To vam ko neki folklorni običaj, ili šta?! Šta bi tek bilo da sam recimo…trčala uz jezero? Završila bi na doživotnoj robiji osumnjičena da sam…trčala uz fucking jezero??? Ha? - Mlada damo- opet smiješeći se, će on - ne, ne zatvaramo ljude koji šetaju uz Ženevsko jezero. Zatvaramo samo one koji uz to jezero šeću u društvu najvećih narko-dilera ovog grada, a pogotovo kad taj diler u toj šetnji još i proda oveću količinu kokaina drugoj osobi. Sad shvaćate? - Dddiler..? Ppravi ddiler? Kkkokain? Ppprodao? Kkkome??? - Onome «prijatelju» kojeg je «sreo» šećući s vama. A vi ste mu valjda trebali biti paravan. Got the point? |