marchelina
30.03.2009., ponedjeljak
Putovanja-3.dio
|
Grupa turista traži izgubljenog vodiča Nekako smo stigli do Mostara, u kojem nisam nikad bila, i ja sam se cijelim putem psihički pripremala odglumiti grupi iskusnog, samosvjesnog vodiča koji poznaje svaku stopu grada Mostara, svaki kamen Staroga mosta i svaki sjenoviti kutak u kojem je Pero Zubac volio jednu Svetlanu. To su ujedno bile jedine dvije stvari koje sam ja znala o Mostaru: da tamo postoji najljepši od svih starih mostova na svijetu, i da se tamo čovjek može zaljubiti tako da o tome poslije napiše pjesmu zbog koje Mostarske kiše mirišu drugačije od svih drugih kiša. Za početak, šofer mi je objasnio kojim putem ću od parkinga najsigurnije stići do Staroga mosta, što sam ja smatrala najbitnijim dijelom te avanture, a poslije, kad pređeš taj most, sve će valjda biti lakše, kao i inače kad se pređu nekakvi mostovi u životu. Imala sam naravno i jednu knjižicu, mali vodič kroz Mostar, iz koje sam na brzinu memorirala nekoliko bitnih povijesnih činjenica, pa sretno doševrdah sa svojom grupom i nasred Mosta ponosno i samouvjereno ispričah zadivljenim turistima priču koja bi se slobodno mogla nazvati "Mostarske bajke za velike i male". Mislim da sam upravo tad, stojeći na tom mostu pred grupom od 40 naivnih turista, razvila svoj literarni dar, jer sam morala od desetak rečenica izvučenih iz turističkog priručnika, stvoriti cijeli niz neizmjerno zanimljivih priča, nakićenih dozlaboga i sklepanih u hodu, a sve kako se taj most ne bi za mene pretvorio u Most srama. Inače, na početku moje vodičke karijere, šef vodičke službe je meni i ostalim novim vodičima objavio vodički zakon broj jedan: Nikad, ni po cijenu laganja, ne smijete turistu na postavljeno pitanje odgovoriti sa "Ne znam". NIKAD! Tako je jednom tamo u Nekropoli stećaka Radimlja pored Stoca, usred moje priče o stećcima, neka debela Amerikanka ubrala neku travurinu, zamahala mi njom ispred nosa i pitala da Koja je to biljka? Ja panično, znajući da ne smijem reć da ne znam, izvalih prvo što mi je palo na pamet -"Majčina dušica!", tj. na engleskom "Mothers soulić!" - What?!- drekne debela Amerikanka - Mother's little soul!- panično ću ja opet. - O, čudno ime za biljku?- podigne obrve hamburgerka. Tad , da bi naziv ostao vjerodostojan, izmislih na brzinu priču o nekom zlom sinu koji je baš tu, na toj ledini, eto baš tu gdje vi sad stojite gospođo, (našto ona odskoči preplašeno sa tog mjesta) dakle ubio svoju majku jer mu je branila da se oženi siromašnom ali njegovom srcu dragom djevojkom...Kokakolovki se orosiše okice od ganuća. Zahvali mi se tronuto i odgega od mene a ja sam se sljedećih dvadesetak godina smijala svaki put kad bi netko spomenuo majčinu dušicu... No trenutno, u sebi sam proklinjala agenciju za koju sam radila, i njihovu bezbrižnost i hrabrost kojom su slali ljude tj. vodiče same u gradove koje nikada prije nisu niti vidjeli, a kamoli da su još mogli kroz njih provesti grupu turista a da ne ispadnu totalni idioti! Što je najgore od svega, to mi nije bilo prvi put, isto su mi bili smjestili jednom i u Zadru. Srećom, ispred nas je bio autobus kolega iz iste agencije, vodič je imao grupu engleskih turista, i poznavao je Zadar bolje nego vlastiti stan. Pa sam tamo riješila problem tako što sam sa svojom grupom u stopu pratila njega i njegovu grupu, prisluškivala što on govori na engleskom, u glavi to prevodila na francuski i izbacivala svojim gostima a da ovi nisu ni u jednom momentu posumnjali u moje temeljito poznavanje grada i njegove povijesti. Doduše, jedan me turist zapitao zašto stalno idem za kolegom, a ja sam mu ponosno rekla da nam je takav sistem rada u agenciji, drug do druga, rame uz rame, i da nam je to ostalo još iz NOB-a, i da smo zato i uspjeli sačuvati sve tekovine SFRJ-a, i bratstva i jedinstva, i Prozor mora pasti i ranjenike ne ostavljamo i bila bi mu ja još svašta nabrojila, i Kozaru i Sutjesku i Neretvu, ali se jadničak naglo ispričao da mora podhitno u wc i nije se vratio saslušati do kraja objašnjenje. Takvi su ti turisti, postavljaju pitanja, a kad se ti slomiš odgovoriti im, oni te izignoriraju. Nakon što sam dakle strastveno improvizirajući napričala svojoj grupi sve što sam znala, a i ono što nisam, pređemo most, i ja im dam slobodno vrijeme. Oni se raspršiše po gradu, a ja krenuh, omađijana vrućinom, i šarenilom Mostarske čaršije, razgledavati štandove i dućane. Brbljava, znatiželjna i komunikativna kakva već jesam, u roku od pola sata sam već udomaćeno sjedila ispred jednog dućana tepisima, srkala vruću, slatku i jaku kavu te razglabala sa vlasnikom dućana o svemu o čemu se već razglaba sa ljudima koji te ne znaju ali ti ponude kavu i obraćaju ti se sa „Ti“ ko da ste skupa rasli i skakali sa Mosta. Vlasnik dućana je bio muslimanske vjere, dućan mu je bio pun malih tepiha i stoličica za sjedenje, pa sam ja u prvom momentu bila u dilemi što se tu prodaje, tepisi, ili stoličice? Objasnio mi je da su stoličice za goste, a kad je shvatio da neću kupiti nijedan tepih, ponudio mi je stoličicu i skuvao kavu. Razglabajući s njim o svemu dakle, dođosmo i do pitanja vjere, pa se on povuče u mrak dućana, i vrati sa Kuranom u rukama, jer sam ja naravno htjela vidjeti kako ta knjiga izgleda. Njemu se to valjda svidjelo, jer me ponudio i rakijicom, a ne možeš odbiti rakijicu koju ti ponudi čovjek koji prodaje tepihe na 10 metara od Starog mosta u Mostaru. Nakon prve rakijice, još je nezgodnije odbiti drugu, i treću, baš nekako idu uz Most, uz stoličicu, uz Kuran i uz onu prvu, jel'te. Kako je rakijica klizila niz moje grlo, tako sam i ja klizila sa stoličice, slova u Kuranu počeše skakutati i plesati, tepisi samo što nisu onako šareno poletjeli, i ja zaključih da je vrijeme da , kao svaki odgovorni turistički vodič, krenem upoznavati grad kako bi eventualno kasnije iz njega znala i izaći. Izgrlih se i izljubih sa mojim dobrim domaćinom, i odšetah ženstveno teturajući niz kaldrmicu, prateći nizove dućančića i restorančića, te zavedena tajnovitošću malih uličica otkrih još tajnovitije male uličice koje su se račvale u opet neke nove i zavodljive i mirisne i...i ....više nisam znala gdje sam. Najednom mi se u glavi vrtilo od svih vijugavih malih uzbrdica i nizbrdica, balkona i prozora i cvijeća i Turskih kuća; Mostar se vrtio oko mene vrtoglavom brzinom, temperatura zraka je bila plus 40 Celzijusovih, a u meni još toliko alkoholnih, bila sam izgubljena, potpuno i beznadno, usred Mostara, usred behara, nasmiješena i tupava, ne bi mi glava, ne bi mi glava... Bauljala sam nezabrinuto, jer ja se nikad nisam brinula u nepoznatim gradovima, valjda je nečeg čergarskog bilo u meni, a i imala sam neko uvjerenje o Usudu i sličnim stvarima u životu. Drugim riječima, smatrala sam da ako se čovjek negdje izgubi, mora se i pronaći, a ako se ne pronađe, nije se ni trebao pronaći, što znači da se onda u stvari nije ni izgubio. Tu i tamo bi nekoga zaustavila i pitala za Stari most, prolaznici su mi ljubazno ali i, za moje stanje, nedovoljno precizno pokazivali "Tamo", ali ja do tog "Tamo" nikako, uvijek sam se nekako vraćala "Ovamo", što je nezgodno jer stvari koje tražimo su uvijek "Tamo", i nikad, baš nikad "Ovamo". Pa tako i mostovi. Neki od tih prolaznika su se i glasno smijali objašnjavajući mi, pa sam razgaljeno razmišljala kako je veseo taj svijet u Mostaru, zaboravljajući da mi je na košulji bio prikačen bedž na kojem je velikim slovima pisalo "VODIČ". Malko me je ipak brinulo što će reći ovi u agenciji kad im se turisti vrate bez vodiča, a poznavajući sklonosti šofera istim porocima koji su pomogli i mom gubljenju, moglo bi se lako desiti da se vrate i bez šofera. U glavi sam već slagala nadrealistični scenario i onako, supijano, pomislila kako valjda netko od tih francuskih gostiju zna voziti autobus, i kako je sreća u nesreći što to nisu engleski turisti, jer bi oni vozili krivom stranom, što bi izazvalo pometnju na cestama...odoše moje misli kao pijani leptiri i cijelo to vrijeme ja sam i dalje hodala i hodala čekajući strpljivo da se Usud odluči trebam li se ja izgubiti u Mostaru na duži rok ili ću se ipak pronaći. Drago mi je što se ipak nisam na duže tamo izgubila, jer bi onda možda bila dočekala i rušenje najljepšega starog mosta na svijetu, a gorčinu tog prizora mi, znam, nikakva rakijica više ne bi izbrisala iz pamćenja. U tom bauljanju naletjeh i na neke turiste, Francuze, i baš sam pomislila kako puno turista i to baš iz Francuske šeta po Mostaru, kadli me jedan od njih zaskoči : „Dobro, pa gdje ste vi?? Mi smo došli u dogovoreno vrijeme kraj Mosta, ali vas tamo nije bilo! Tražimo vas već sat vremena! Što se dogodilo??“ Navikla na momentalne improvizacije, kao i svaki vodič, objasnih nervoznoj grupi kako je šofer otkrio neki gadan kvar na autobusu, i bla bla truć truć, i nakitih autobusni kvar takvim poletom i inspiracijom da su turisti na kraju bili neizmjerno zahvalni mom požrtvovnom izbivanju tijekom kojeg sam, naravno, tražila pomoć i rješenje za kvar, i ovo i ono... Držala sam se u sredini grupe i pričala im bez prestanka dok nisam s njima sigurno doplutala natrag do Mosta, mahnula u prolazu svom domaćinu i njegovoj rakiji, prešla preko Starog mosta još jedan put, te na povratku u autobus probudila hrkajućeg šofera koji je spavao snom pravednika niti ne sluteći iz kakvoga sam strašnog kvara spasila i autobus, i sebe, i njega, i Jugoslavenski turizam.... |