marchelina
27.03.2009., petak
Putovanja – 1. dio
|
Moje prvo putovanje preko granica bivše Juge zbilo se u mojoj dvadesetoj. Znam, znam, kasnila sam. Moji vršnjaci u to vrijeme već su iza sebe imali bezbroj shopping putovanjca do Trsta, i nije bilo nikoga u Splitu ko se nije bar jednom zaletio tamo po rabatinke i patike. Ja sam čak i za ondašnje kriterije, bila luzerica koja nijedan strani horizont nije vidjela. Do svoje dvadesete. Nisam ni osjećala da mi nešto nedostaje, doduše. Kao prvo, bila san dite iz partizanske porodice, i slušajući ono legendarno "Trst je naš!", smatrala da ako je Trst naš onda mi je ista stvar putovala do njega il' do, štajaznam, Kaštel Gomilice. A kao drugo, sezone sam odrađivala kao vodič na čelu kolone turista kao neki turist-Tito, zanesena i zaljubljena. Drugi vodiči su pričali o godinama i imenima, a ja o blitvi, točavanju kruva, briškuli i trešeti, balotama, klapama, i blago me bolila neka stvar za povijesne podatke. Problem je u tome što moj mozak automatski odbacuje informacije u obliku brojki i šifri. Tako sam recimo vodala turiste po crkvama i pričala im sve legende koje sam znala vezane uz gradnju dotičnih, ali, kad je točno pojedina bila sagrađena, koje godine, u kojem stoljeću, e, ništa od toga. Turisti su se inače, po mom iskustvu, dijelili na dvije grupe: Oni koji nisu imali pojma ni gdje, ni zašto su pobogu došli, i oni koji su prije dolaska u Hrvatsku pročitali o njoj sve što su uspjeli naći, te su po dolasku pod moju vodičku palicu, znali o Lijepoj našoj više i od mene i od nekih naših najboljih povjesničara. Dobro, nije neki problem znati više od naših povjesničara, s obzirom da se povijesne istine kod nas ionako neprestano mijenjaju i prilagođavaju trenutnom , vladajućem sistemu. Bez obzira na moju potpunu nezainteresiranost za kronologiju bitnih povijesnih događaja, moji su me turisti uglavnom obožavali, jer sam bila vodič-zabavljač. Unosila sam se u prepričavanje starih splitskih i šibenskih funcutarija, napola istinitih anegdota lokalnih redikula, a posebna specijalnost mi je bila prevođenje i živopisno prepričavanje viceva o Muji i Hasi. Jednom sam tako na Braču, usred Vidove gore, na +40, grupi od 15-ak umornih, preznojenih francuskih turista, pričala ono kako je Mujo javio Hasi u Njemačku da mu se mačka strmopizdila sa krova kuće i blagopreminula. Pola grupe se valjalo od smijeha, a pola ih je ostalo zgroženih lica, mrmljajući nešto o „okrutnom balkanskom crnom humoru“. Jebiga, kakav nam život, takav i humor. U svakom slučaju, kao vodič-zabavljač ja sam uglavnom šarmirala turiste do te mjere da su zaboravljali postavljati glupa pitanja tipa:“A jel'te, a kad je točno sagrađena ova divna crkva?“ i slično. Moj slalom kroz nezgodna pitanja sam uspješno izvodila zahvaljujući dva univerzalna kvisko-odgovora, na sva meni mrska pitanja. Naime, dva najčešća pitanja koja su turisti postavljali, bila su vezana za ZIDOVE i CRKVE. Gdje god da bi ugledali kakav zidić, željeli su znati tko ga je sazidao. Mogu se kladiti da su takvih zidića u vlastitim im domovinama imali na tisuće, i garant su prolazili kraj njih svaki dan na putu do posla, nikad se ne zapitavši tko i zašto je dotičnog izgradio. Kao što uostalom svi mi tako prolazimo našim gradovima ne videći neke divne i zanimljive detalje, jer to je tako nekim nepisanim zakonom zadano; sve što je naše, podrazumijeva se, a ono što se podrazumijeva, postane nevidljivo i nebitno. Međutim, čim se odmetnemo u neke tuđe zemlje, najednom turističkim okom sokolovim vidimo ono što domaćini sami nisu nikad vidjeli, i, naravno, počnemo sa glupim pitanjima. Dakle, moj multi-praktik odgovor na sva pitanja o zidićima bio je (uz prigodnu smrtno ozbiljnu, mudru facu):“Ovaj zidić su sagradili stanovnici ovog pitoresknog mjestašca za vrijeme opsade Turaka“. Kad spomeneš Turke, malo je onih koji se usude posumnjati u taj podatak, jer se zna da su Turci harali i činili pizdarije po cilome svitu. Tako je po meni, svaki zidić sklepan usred i bogu nezanimljive mediteranske makije, bio posljedica junačke borbe protiv napasnih Turaka, pa tako čak i onaj zidić šta ga je moj dida u Šibeniku bija sazida samo da susjedovom psu onemogući obilježavanje terena po svom kupusu i salati. Drugi moj joker odgovor je bio „ Šesnajsto stoljeće“. Naravno, to je bio odgovor na , meni najomraženije od svih pitanja:“A jel'te, a koje je godine sagrađena ova crkva?“ Zatekla sam se tako jednom u jednoj ulici u centru Šibenika, a u njoj brate crkava ko u priči. Crkva do crkve, zvonik do zvonika, grupa znatiželjnih turista, i ja kao vodič, to je ono kako ja zamišljam noćnu moru. Prelistavši ovlaš povijesne knjižice, tehnikom brzog čitanja i prilagođenog shvaćanja, zaključila sam odavno da su se sve te gradnje odvijale tako nekako tijekom šesnajstog stoljeća. Pa sam za prvu crkvu u nizu odlučila onako, od oka, da je izgrađena početkom, druga sredinom, a sljedeća krajem šesnajstog stoljeća. Zadovoljni turisti, zadovoljna ja, jedino šta su se možda graditelji prevrtali u grobu, ali šta sad, ne možeš cijelom svijetu ugodit. Nakon što sam odradila taj mukotrpni dio mog vodičkog posla, dovela sam grupu pred glanc novoizgrađenu robnu kuću „Šibenka“. Ta robna kuća je bila izgrađena, tj. dovršena baš te godine, i još takoreći mirisala na svježu boju i plastiku. Objavim turistima da sad imaju slobodno vrijeme za shopping, dogovorim vrijeme ponovnog sastajanja na istom mjestu, i, taman kad sam krenula put rive na zasluženu kavu, jedan ozbiljni Englez mi priđe, nagne mi se nad uho, i prošapće:“ Khm, skjuzmi maj ingliš, a jel' i ova robna kuća potječe iz šesnajstog stoljeća?“ Zemljo, otvori se..... ............................................................ apdejt apdejt apdejt! Vi koji ste čuli moju pismu, "More ljubavi", u izvedbi POP ART benda, a ako vam se svidila, (nemoj da se nekom nije svidila, hehe), morete glasat za prolazak iste bliže finalu, ovdje: kljik kome tribaju dodatne info, nek me emajlira na bobamorska@gmail.com fala in :) More ljubavi | Upload Music |
