marchelina
22.03.2009., nedjelja
In memoriam: Velike zvijeri umiru tiho
|
I to je to. Dočekali smo "Čekanje". Nije da me nešto posebno iznenadilo. Onog dana kad se novi vlasnik, crni jahač Privatizacije, ušetao u našu firmu, ja sam pospremila malo ladice svog radnog stola, kao onda za vrijeme zračnih uzbuna u Splitu kad smo uredno pospremali stanove prije silaska u skloništa. Kao ono kad su ljudi, u stara vremena, govorili "Ćerce, uvik imaj čiste mudante na sebi, nikad ne znaš kad ćeš završit kod dotura". Velika zvijer umire tiho. Laka zemlja firmi koja je hranila 500 radnika puta najmanje po tri člana familije svakog od njih. Laka zemlja ljudskim i radničkim pravima, boljoj budućnosti, i svima nama skupa. Donji tekst sam napisala kad "čekanje" još nije bilo ni blizu. Ali, naravno, naravno da sam znala...Sutra je ponediljak, a ja ne idem radit. Čudno, toliko puta sam sanjala o tome, a sad... Privatiziralo me. Ni krivu, ni dužnu. Dobro, samo ni krivu. Dužna sam bila, to jest ne ja, nego moja firma. Dužna ko bivša Juga. Što bi se reklo, taman sazrela za privatiziranje. Ponekad se pitam zašto onu Jugu, onako dužnu, nije netko privatizirao u komadu. A ne ovako, svaka od bivših država mora pojedinačno, sama sebe prodavati. Svaka na svom vlastitom uglu. Prije veličanstvene privatizacije, ja sam u svojoj firmi bila tajnica uprave, posao koji nitko normalan ne bi dao – meni. Ali kao što se zna, svemir ima čudan smisao za humor, i ja se nađoh na tom odgovornom radnom mjestu, sva sriktana, kako već tajnice i trebaju biti, i opterećena tajnama sa kojima nisam znala što bih. Kad bi me netko pitao što radim, ja bih, odgovarajući da radim kao „tajnica uprave", osjetila ogromno strahopoštovanje prema samoj sebi. A kakvo sam tek strahopoštovanje osjetila kad su me posjeli za skupi radni stol okićen sa dva telefonska aparata, faxom, stolnim kalendarom, tri ladice sa ključićima, službenim mobitelom – bila sam prestravljena. Ladice sa ključićima su upućivale na delikatnost mog radnog mjesta, na čuvanje tajni i na strašno veliku odgovornost. Prevrtala sam zabrinuto ključiće u ruci, razmišljajući kako ću ja, koja dnevno izgubim bar dva važna osobna dokumenta, uspjeti sačuvati tajnu dokumentaciju čitave jedne firme i njezinih članova uprave. Dotičnih članova uprave je bilo troje, sa predsjednikom, pa je tako ispadalo da ja imam tri šefa, previše čak i za hladnokrvnije i organiziranije tajnice od mene. S njihove strane, od mene se očekivalo da budem prisebna, koncentrirana, distancirana i protokolarna. Sa moje strane, od njih sam očekivala da valjda ne očekuju da bih ja stvarno mogla biti sve to što se od mene očekuje. Kao prvo, distancirana i protokolarna nisam bila nikad, čak ni kad sam stvarno morala, a koncentrirana sam zadnji put bila u drugom razredu osnovne kad sam bratu, pincetom za obrve, pokušala iščupati jezik, jer mi je rekao da sam debela. Mama je naišla u pravi čas. Počevši od toga da su svi članovi uprave bili zakleti nepušači, pa do toga da ja o nekakvim tamo protokolima pojma nisam imala, a za one o kojima sam i imala nekog pojma jednostavno nisam marila, postojale su sve naznake da bi moja karijera tajnice mogla potrajati kraće i od moje urnebesno kratke karijere majke, supruge i domaćice, u kuhinji kraljice, na ulici dame i u krevetu kurve. Ali, čudni su putevi Gospodnji. Usprkos tome što sam kuhala najlošiju kavu na svijetu, što sam bila jedina tajnica na planetu koja grize nokte, puši k'o Turčin i provodi većinu radnog vremena sasvim nedecentno se smijući na sav glas, moji šefovi su me nekako voljeli, pa je moja tajnička priča potrajala koliko i njihova, točnije, sve do privatizacije. Gospođu Privatizaciju smo dočekali sa dužnim poštovanjem i svim pripadajućim joj počastima. Firmu se ušminkavalo, prale su se zavjese zadnji put oprane još tamo davne neke kad je Tito prolazio u svečanoj koloni cestom koja slučajno ide uz našu firmu, sređivala se arhiva dokumentacije, stresala prašina sa starih žutih registratora, a ja sam svoj doprinos dala time što bih se našminkala čak i prije ispijene prve jutarnje kave. Dobro, i smanjila sam broj popušenih cigareta uz istu, sa 10, na 9 komada. Možda jesam osebujnog stila kao tajnica, ali kad treba podmetnuti leđa za firmu, ne libim se ni najveće žrtve. Privatizacija se ne dešava naglo, niti preko noći. Ona počinje umirujućim glasom nekoga tko je zadužen za umirivanje pučanstva pred katastrofu, kao kad nam na primjer u avionu, kojem je desni motor upravo prestao raditi a i lijevo krilo mu je malko u plamenu, stjuardesa profesionalno smirenim glasom objavi: „Imamo mali problem, molimo vas da stavite svoje maske s kisikom i ne brinite, nema mjesta panici". To obično bude izgovoreno tri i po sekunde prije nego se avion stropošta i eksplodira na zemlji. Mi u našoj firmi smo, doduše, ipak imali malo više od tri i po sekunde za pripremiti se. Imali smo dakle vremena za oprati zavjese, pa čak i ležerno zbijati šale na račun budućeg, još nepoznatog i neodabranog vlasnika firme. Nekoliko mjeseci su našom firmom prolazile ophodnje stranaca, a mi, radnici, smo se kao djeca zabavljali nagađanjima čiji ćemo postati, tko li će nas usvojiti. Time smo, naravno, prikrivali laganu strepnju u dušama i nejasan osjećaj straha. Straha od „konačnog rješenja" svih problema našeg, donedavno socijalističkog mastodonta, firme koja je imala sve – kapital i proizvod i tržište. Drugim riječima, netko se trebao zaista svojski potruditi da bi je doveo u stanje totalnog kolapsa, dakle stanje kad se privatizacija nameće kao jedino moguće rješenje. Zajedničkim trudom države i raznoraznih direktora, financijskih direktora, komercijalnih sveznadara i ostaloga stručnog kadra, firma je jednoga dana, usprkos kvalitetnom proizvodu, zagarantiranom tržištu i realno nemogućoj propasti – jednostavno, gle čuda, propala. U takvoj situaciji tek pokrenutog postupka privatizacije, moja uloga tajnice je najednom počela od mene iziskivati više nego što sam mogla odglumiti i dati. S obzirom na to da sam, kao i svi ostali, bila upoznata sa uobičajenim sudbinama privatiziranih firmi u Hrvatskoj, nisam se mogla prisiliti niti na očito lažnu, protokolarnu tajničku ljubaznost, vještinu koju sam bila dobrim dijelom ipak savladala u nekoliko godina tajničevanja. I onda je jednoga dana novi vlasnik jednostavno ušetao u firmu. E, to je bio trenutak kad sam ja, inače rođenjem, odgojem i astrološki gledano predodređena i uvjerena ljevičarka, postala ljuta hrvatska desničarka. - Ma gledaj ti kako on nama tu ušetava, u našoj zemlji! On će meni sad tu doć i govorit šta da radim, on će meni zapovidat u mojoj zemlji! Zajedno sa ostalih stotinjak radnika u administrativnoj zgradi, sa prozora sam gledala kako Novi stiže, parkira svoje veliko skupo auto na naš parking, nonšalantno prolazi kroz našu portu, kraj naših stražara, i ušetava u našu zgradu. Čovjek mi još ništa nije bio skrivio, kao što, u biti, nije ni kasnije, osim što se ponašao kao i svatko kad si kupi nešto pa onda to preuredi po svom guštu. Nije mi bio ništa napravio, ali, gledajući ga kako ulazi u firmu, u meni je nešto proključalo, neki bijes, čudan neki poriv da mu viknem da ne može tek tako doći i ušetati kao na svoje. Prosvjed mi je zastao u grlu jer sam se sjetila da to jest njegovo. Ne samo parking, porta, administrativna zgrada i sva postrojenja, nego i ja, i mi, i svi skupa i zajedno. Nakon tog ušetavanja, slijedili su mjeseci koji su pokazali kako privatizacija, po načinu na koji djeluje na ljude, u biti jako nalikuje ratu i ratnim uvjetima. Naime, tijekom nje je, kao i u ratu, iz nekih ljudi isplivalo ono najgore. Zaposlenici, do jučer složni u internoj zajebanciji na račun novog vlasnika, na njegovo ukazanje su se prvo svi učahurili i utišali, a nakon toga, izletjevši iz čahura poput nasilno uljepšanih gusjenica, odabrali „strane" od kojih je jedna bila (o)tužnija od druge. Jedni su se pretvorili u bezvoljne apatične zombije, pomirene sa sudbinom i spremne nekako doglavinjati do penzije ili do otpremnine, whatever. Drugi su naglo živnuli poneseni entuzijazmom sticanja poena kod novog šefa, ako želimo to ljepše kazati. Ako bi htjela to ružnije kazati, ključne riječi bi bile uvlačenje i analni sustav. Novi je, dakle, izvršio odmah neke promjene, na primjer makao upravu, a sa upravom i mene. Za mene je to bila sretna okolnost, jer da sam mu ostala blizu, vjerovatno se ne bi mogla odhrvati porivu da mu se napijem krvi kapitalističke, a sve pod utjecajem mog naglo ostrašćenog osjećaja domoljublja pod radnom parolom „On će meni u mojoj zemlji!" Nikad mi se, od rata pa na ovamo, moja zemlja nije činila tako intenzivno i dragocjeno mojom, kao tad kad je jedan obični stranac došao i postao vlasnikom svega što mi do tada baš i nije bilo toliko sveto, ni važno. Nikada do tada nisam tako često i s toliko tuge razmišljala o ljudima koji su, za razliku od mene, imali ideale i bili spremni poginuti za svoju zemlju. Bila sam ogorčena i za sebe i za njih. Eto, tako je moja firma privatizirana. Dugo je bolovala, a posljedice bolesti su obilježile svakog umornog joj zaposlenika. Pretvoriše se u kolone bezvoljnih silueta. Umornih od socijalizma, od komunizma, od demokracije, domoljubizacije i privatizacije. Neki su proveli život u toj firmi. Prošli su njeno rađanje, sve pubertetske bolesti, posrnuća, život na aparatima. Prošli su i euforiju investicije i restrukturiranja, radili duple smjene onda kad im se govorilo da će njihova oboljela firma ozdraviti samo ako oni još malo zapnu. Pa su oni svojski zapeli. Međutim, do ozdravljenja nije došlo, jer je nešto zapelo. Negdje gore, među onima koji su odlučivali o životu i smrti, i čiji su se vlastiti životi to više poboljšavali što su više ovakvih smrti potpisali, ili tako nekako, bar koliko se ja, kao jedna smušena tajnica, razumijem u medicinu. |