marchelina
16.03.2009., ponedjeljak
Samo jednom ljubav pokuca na vrata
|
„Samo jednom ljubav pokuca na vrata“, sviralo je maloprije na radiju, dok sam ja kao i svaka vrijedna domaćica švrljala internetskim bespućima sanjareći istovremeno kako će se ručak sam skuhati. U istom momentu, dakle dok je pjesma tog i takvog naslova svirala na radiju, čujem zvono na vratima. Aha, pomislim! Svemir je napokon čuo moje molitve! Na vrata mi kuca Ljubav glavom i bradom! Jer, šta može drugo biti, ovakve podudarnosti ne mogu biti slučajnost, čovjek mog života kuca na moja vrata, Mišo Kovač mi to upravo poručuje kroz eter! Veselo pocupkujući i usput sređujući na brzinu čuperke kose krenem prema vratima, ali iz predostrožnosti prvo provirim kroz ćirilicu. Ćirilica, to je ona rupica kroz koju se na vratima ćiri ko ti zvoni, možda to nije pravi izraz, ali ja ne znan drugi pa sam izmislila taj. Proćirim, dakle, kroz ćirilicu, i zaprepašteno otkrijem da mi pred vratima stoji...žena! Pogledam gori prema Svemiru, pa dobro bogamu, jes' ti gluv kraj zdravih ušiju, ha?? Jesam li lijepo naglasila da želim visokog, vitkog, crnog muškarca, a ne nisku, prosijedu, mršavu ženu?? Dobro, ne mora baš biti visok, vitak i crn, ali bar neka bude muško. Dobro, ne mora baš biti muško, ali bar neka ne bude žensko! Dobro, jesam ponekad znala dreknit put neba „Dosta mi je više muških!!“, ali brate nisi to trebao doslovno shvatiti! Sve tako svađajući se sa Svemirom, nevoljko otvorim vrata, spremna neuglednom ženskom stvoru pred vratima odbrusiti kako JOŠ nisam prešla na žene i kako je sve to stvar jedne glupe svemirske pogreške i neažurnosti. Prije nego što sam uspila sasuti joj sve to u facu, ona izusti molećivim glasom: - Molim Vas gospođo, skupljam za ručak, ako imate koju kunu, molim vas, Bog vas blagoslovijo.. E sad, znam da danas ima na stotine takvih kao što je ona. Znam, također, da među njima ima i varalica, ono, žicaju lovu po kućama, a do tih kuća se dovezu zadnjim modelom audija ili mercedesa ili šta ti ja znam, kojeg su parkirali iza kantuna. Sve ja to znam. Stojimo tako jedna nasuprot druge, dvije žene, ja, sanjareći o ljubavi, a ona, sanjareći o ručku. Možda. Gledam je, gleda i ona mene. Odluku sam donijela u sekundi. Zašto ne bi i meni i njoj želja bila ispunjena? Ako joj dam pare, ona će dobiti svoj ručak. A ako ga dobije, osjetit će bar na trenutak, zahvalnost prema meni.. A zahvalnost je skoro isto ko i ljubav, zar ne? Naravno, možda ona ne treba pare za ručak. Možda sam ja samo blesava i naivna. Ali u tom slučaju, ona će osjetiti zahvalnost što na svijetu još postoje blesave i naivne osobe kao ja. Što u konačnici opet meni osigurava jednu sasvim toplu emociju od njene strane. Dakle, nema tu nikakve romantike, čist račun, ruka ruku mije, ja tebi ti meni, i to je sve. Okrenem se, odem po kune, pružim joj ih. Osmijeh joj preleti licem. - Hvala Vam, hvala Vam gospođo, Bog vam dao puno sreće i zdravlja, i svima vašima, gospođo... Pozdravim je, najednom osjećajući se veselo i razgaljeno. Vratim se za kompjuter, i pojačam radio. Mojom kuhinjom se prostru taktovi pjesme „Da sam ja netko.“ Slučajnost, valjda. |