marchelina
14.03.2009., subota
Moj najdraži plač....
|
...desio se kad sam onomad išla odnijet papire mog sina jedinca u jednu srednju školu za upis. I tamo mi vrate papire, sa pojašnjenjem da mali nema dovoljno bodova za upis u tu školu i taj smjer. Sjećam se, jedna profka drži te papire u ruci i pruža mi ih. Ja je gledam, i osjećam kako se suze penju, dolje iz nožnog prsta, rastu, rastu, brada mi podrhtava, rubovi usana se neugodno trzaju… kad su suze došle do grla, rekla sam sebi, nećeš se sad valjda tu rasplakati ko nekakvi curetak?? Samo što sam to pomislila, suze su sebi probile put i izbile kao tsunami, s tolikim intenzitetom da sam samu sebe zaprepastila, a zaprepastila sam bogme i žensku koja mi je pokušavala vratit papire, i ravnatelja koji je bio tu prisutan, i još pet-šest profesora, i svog sina, i ostalu pripadajuću publiku... ...stojim ja tako nasred neke učionice prigodno pretvorene u ured za zaprimanje dokumenata, stojim tako i plačem ko kišna godina, nastao je osupnuti tajac među nesretnim gledateljima, plačem i sramim se ko nikad u životu, uopće ne shvaćajući zašto pobogu plačem... Znala sam da je ta situacija bila samo povod a ne i razlog, što me još više zabrinulo jer je pokazalo da mi se već dugo plače a da ja o tom pojma nemam...ona profesorica što mi je htjela vratit papire, nakon prvotnog šoka, skoči sa stolice i krene me tješit kao "Gospođo, pa nemojte tako, pa upisat će se mali, ako ne sad onda na drugom roku..", i, kako to već biva, što me ona više tješila ja sam sve srčanije i strastvenije plakala, naime, tuđa sućut je u meni izazvala još veću sućut prema nesretnoj i kukavnoj meni, i bilo mi je baš milo jadne mene, mada nisam imala blage veze zašto uopće plačem, al' rekoh si, ak' me ova tako zdušno tješi, mora da mi nije lako, što mi je izazvalo još jednu neutješnu provalu, i jecaj čak, i ovi što su me gledali su si garant mislili da imam nekakav grozan i težak jad na duši, ja sam znala da nemam, al' mi je sad bilo glupo da prestanem plakat nakon što sam ih sve natjerala da suosjećaju samnom, pa sam suzama pridodala i tužni, ubijeni pogled stradalnika iscrpljenog brojnim životnim golgotama i misterioznim tragedijama...onda sam polako, teškim korakom krenula prema izlazu iz škole, sveudilj praćena profesoricom koja me tješila i tapšala po ramenu, obećavajući mi i kunući se da će se malac upisati, evo, ona će se osobno založiti, ma, upisat ćemo ga u sve škole u Hrvatskoj ako treba, samo da prestanem plakati... hihi :))) |