marchelina
10.02.2009., utorak
U očima njenim more 1. dio
|
Šibenik je najstariji hrvatski grad na Jadranu. Šibenik je i jedan od najlipših, iako je tu konkurencija tako jaka da se rađe ne bi upuštala...Šibenik ima i najmekanije, najsmiŠnije, najŠempjastije, najŠaŠavije i najŠŠstije slovo "Š" na svijetu. Ali, ono što Šibenik čini meni posebnim, činjenica je da je to grad u kojem sam provela djetinjstvo. Moje djetinjstvo je bilo uglavnom sretno. Iako možda bolje stoji riječ zadovoljno. Djetinjstvo koje ozbiljno dovodi u pitanje tvrdnju da je za djecu najbolje i najprirodnije da odrastaju uz svoje vlastite roditelje. Jer oni te kao najviše vole.Jer oni kao najbolje znaju. Tim više što ja pripadam generaciji čiji su roditelji već obilato baratali s izrazima kao što su pedagogija i psihologija, pubertet,i tome slično. Roditelji u čijim su se zlatnim vremenima već izdavale knjige nadobudnih naslova tipa "Kako odgojiti vaše dijete", " Sretno roditeljstvo" i slično. Ja sam imala sreće. Izbjegla sam svoje načitane roditelje, na neko vrijeme. Te prve ranjive godine provela sam /ili protrčala/ pod budnim i zaštitničkim okom moje bake, uz povremeno dobroćudno i komično upletanje ostalih članova tog dijela moje obitelji. Da, bilo je to jedno zadovoljno djetinjstvo. Ne želim reći sretno, zato što smatram da djeca te dobi ne mogu biti sretna iz više razloga. Prvi je taj što još ne znaju sto je to nesreća. Barem ne u pravom smislu te riječi. Drugi je razlog taj što djeca čak i ako jesu sretna, to u stvari ne znaju. Osjećaj najbliži sreći tih godina je u biti zadovoljstvo. Djeca su zadovoljna jer je sve u redu. Jer su oko njih ljudi koji ih vole. Jer su tu i rođaci. Jer se igraju nesputano, jer jedu svi zajedno za stolom uvijek u isti sat.Jer ih ujutro netko blago požuruje u školu i sprema im one nezaboravne doručke djetinjstva čiji nam okusi ostanu u pamćenju cijeloga života./što je čudno, jer vjerojatno nema običnije stvari na svijetu od komada kruha umočenog u bijelu kavu/ Djeca su zadovoljna jer ih navečer isto tako blago podsjete koliko je sati, i koliko im je godina, pa nabrajajući im sve prednosti blagovremenog sna i sve negativne posljedice nedostatka istog, cijelim putem od stola gdje se upravo večeralo, pa do kupatila i potom sobe, budu tako neosjetno i lukavo uvaljeni u krevet da se još ne uspiju uvjerljivo pobuniti, a već zaspu tako brzo i prirodno ni ne stigavši se zapitati je li istina da ako ne spavaš nema šanse da odrasteš, a kamoli da uz to još budeš pametan i lijep... Moja baka nije znala ništa o psihologiji. Ni o odgoju kao nekoj posebnoj zadaći u životu roditelja. Nije imala pojma što je to pubertet. Čak je jednom, vidno zbunjena, izjavila da svi pričaju o tom nekom pubertetu a ona, eto, od desetoro djece, pa nijedno od njih nije TO imalo. Mislila žena valjda da je to neka dječja zarazna bolest. Težak život, mnogobrojno potomstvo i ratovi koji se na našim prostorima dešavaju tako često da se protjecanje vremena ne mjeri ljetima i zimama nego izrazima /prije rata/ i /poslije rata/, nametnuli su mojoj baki jedan stoički nagon za preživljavanjem u kojem je podizanje djece dolazilo kao sastavni dio životnih radosti i tuga, sa potpunim poštivanjem prirodnih zakona i Božjih sila. Nije se puno govorilo o životu, odgoju ni o Bogu. Ali se živjelo, voljelo i vjerovalo. Život u bakinoj kući bio je predvidiv i lijep. A ja sam izgledala baš kao da živim u jednoj takvoj kući. Plava kosa upletena u dvije pletenice i sa obaveznim razdjeljkom na sredini glave. Bucmasta i zdrava. Ponekad se, gledajući fotografije iz tog razdoblja, pitam kako je moguće da na svakoj slici djelujem tako nekako RAZDRAGANO, kao da sam upravo dobila dugo priželjkivani Bozićni poklon... |