31
subota
svibanj
2014
FESTIVAL JEDNAKIH MOGUĆNOSTI
Festival jednakih mogućnosti (F=M) je tradicionalna međunarodna manifestacija urbane kulture čiji program izvode osobe s invaliditetom, zajedno s drugim glazbeno-scenskim i likovnim umjetnicima. Održava se na ulici gdje svaki prolaznik može pogledati program i uvjeriti se u njihova djela kojima, poput drugih umjetnika, postižu visoku umjetničku vrijednost i zadivljuju publiku.
Svojom originalnom formom i programskom koncepcijom, potkraj svibnja na središnjem gradskom trgu, Festival već punih devet godina obogaćuje kulturnu i turističku ponudu u gradu Zagrebu, te pozitivno utječe na razvoj društvene svijesti o invaliditetu, kojeg mnogi nepravedno izjednačavaju s nesposobnošću. Svrha Festivala je predstavljanje stvaralačkih mogućnosti izvođača programa, šireći poruku da i osobe s invaliditetom trebaju uživati ista prava i obveze poput drugih građana.
U cilju razvoja svijesti o pravima i slobodama izoliranih društvenih skupina i doprinosa izjednačavanju njihovih mogućnosti s mogućnostima drugih građana, osmišljena je ideja o uspostavljanju javne scene na kojoj će osobe s invaliditetom promicati svoje vrijednosti te istodobno ostvarivati opće dobro. Prvi Festival je održan 2002. godine, zahvaljujući materijalnoj potpori Delegacije Europske komisije u Republici Hrvatskoj i moralnoj podršci Grada Zagreba, a nastavak projekta podupiru resorna tijela Vlade Republike Hrvatske, Grad Zagreb i Turistička zajednica grada Zagreba. Organizator Festivala i njegov idejni zaštitnik je Društvo tjelesnih invalida u Zagrebu.
Na trodnevnom uličnom festivalu (po programu od 10 do 22 sata) nastupa preko 900 izvođača iz zemlje i inozemstva, od kojih oko 600 osoba s invaliditetom, a u organizacijskom timu radi oko 20 stručnjaka i 130 ciljanih volontera - studenata sa petnaestak fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pripremajući se za rad, studenti-volonteri se educiraju o invaliditetu i volonterstvu, a na Festivalu stječu dragocjena iskustva u timskom radu i specijalnoj komunikaciji s osobama raznolikih tjelesnih i osjetilnih oštećenja te umanjenih mentalnih sposobnosti.
Festival svake godine promatra preko 15.000 građana - ljubitelja glazbeno-scenske, likovne i filmske umjetnosti. Svojim nacionalnim i međunarodnim karakterom, Festival potvrđuje status Republike Hrvatske kao zemlje socijalne pravde i promiče ugled Grada Zagreba unutar velike europske obitelji zdravih gradova.
Volonteri na pripremi za 13. F=M održanog od 27. do 29. svibnja 2014.
( tekst i slika preuzeti s www.dti.hr )
Svojom originalnom formom i programskom koncepcijom, potkraj svibnja na središnjem gradskom trgu, Festival već punih devet godina obogaćuje kulturnu i turističku ponudu u gradu Zagrebu, te pozitivno utječe na razvoj društvene svijesti o invaliditetu, kojeg mnogi nepravedno izjednačavaju s nesposobnošću. Svrha Festivala je predstavljanje stvaralačkih mogućnosti izvođača programa, šireći poruku da i osobe s invaliditetom trebaju uživati ista prava i obveze poput drugih građana.
U cilju razvoja svijesti o pravima i slobodama izoliranih društvenih skupina i doprinosa izjednačavanju njihovih mogućnosti s mogućnostima drugih građana, osmišljena je ideja o uspostavljanju javne scene na kojoj će osobe s invaliditetom promicati svoje vrijednosti te istodobno ostvarivati opće dobro. Prvi Festival je održan 2002. godine, zahvaljujući materijalnoj potpori Delegacije Europske komisije u Republici Hrvatskoj i moralnoj podršci Grada Zagreba, a nastavak projekta podupiru resorna tijela Vlade Republike Hrvatske, Grad Zagreb i Turistička zajednica grada Zagreba. Organizator Festivala i njegov idejni zaštitnik je Društvo tjelesnih invalida u Zagrebu.
Na trodnevnom uličnom festivalu (po programu od 10 do 22 sata) nastupa preko 900 izvođača iz zemlje i inozemstva, od kojih oko 600 osoba s invaliditetom, a u organizacijskom timu radi oko 20 stručnjaka i 130 ciljanih volontera - studenata sa petnaestak fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pripremajući se za rad, studenti-volonteri se educiraju o invaliditetu i volonterstvu, a na Festivalu stječu dragocjena iskustva u timskom radu i specijalnoj komunikaciji s osobama raznolikih tjelesnih i osjetilnih oštećenja te umanjenih mentalnih sposobnosti.
Festival svake godine promatra preko 15.000 građana - ljubitelja glazbeno-scenske, likovne i filmske umjetnosti. Svojim nacionalnim i međunarodnim karakterom, Festival potvrđuje status Republike Hrvatske kao zemlje socijalne pravde i promiče ugled Grada Zagreba unutar velike europske obitelji zdravih gradova.
Volonteri na pripremi za 13. F=M održanog od 27. do 29. svibnja 2014.
( tekst i slika preuzeti s www.dti.hr )
Moja draga prijateljica Ivana je ove godine prisustvovala Festivalu jednakih mogućnosti kao volonterka. Jako se dobro provela i danima nije mogla prestati pričati o tome, a kako mi se jako svidjelo sve što je podijelila sa mnom (do te mjere da se nadam da ću iduće godine biti u mogućnosti sudjelovati), morala sam nešto napisati o tome, da i drugi iz prve ruke znaju kako sve zaista izgleda.
Kako si došla do ideje da volontiraš?
Saznala sam od prijateljice za to događanje, ona je saznala za cijeli događaj i tako sam se skupa s njom prijavila jer mi je zvučalo jako zanimljivo, a i htjela sam se malo bolje upoznati sa ljudima s invaliditetom i njihovim načinom života.
Što je sve bilo potrebno napraviti kako bi mogla volontirati na Festivalu jednakih mogućnosti?
Isprva se ide na edukaciju. Ona se odvijala jednom tjedno, kroz tri tjedna, dakle- 7., 14. i 21. svibnja. Trajala je po četiri sata. Na edukaciji su nas upoznali s tim što je to volontiranje, s potpisivanjem ugovora, da volontiranje nije ako se to plaća, nekim stvarima koje smo već znali, ali i nekim novim informacijama. Obratio nam se i predsjednik Upravnog odbora Društva tjelesnih invalida, Milan Ožegović. Rekao nam je da uvijek moramo biti energični i pozitivni, a pogotovo pristojni jer je prijašnjih godina znalo doći do neugodnosti sa primjerice redarima festivala i odmah bi se govorilo kako je F=M užasan, da volonteri nisu u redu, pa se jako treba paziti na ugled. Nakon edukacije smo potpisali ugovor u kojem su pisala naša prava i obaveze, slikali smo se za akreditaciju bez koje ne bi mogli ući u prostor festivala.
Uz redare, kakve sve funkcije postoje i da li sami birate koju želite?
Da, još na edukaciji se sami opredjeljujemo za funkcije. Bili su redari, logističari, vodiči i konobari. Redari su zaduženi za čuvanje prostora, da nitko ne ulazi bez akreditacije, dok su vodiči morali dočekivati izvođače i pjevače. Logističari, među kojima sam ja bila, pripremaju festival, peru bine, nose ograde, klupice i slično, svugdje nas je bilo. Imali smo i team leadere koji su tamo već godinama, uhodani u cijeli događaj, pa su nas oni usmjeravali.
Kako ti se svidjela tvoja funkcija?
Mislim da smo mi logističari imali najviše vremena za razgovor s ljudima, kada nismo nikome bili potrebni, pričali smo sa svima koji su sudjelovali i sa ostalim volonterima i ekipa je bila super. Mislim da je redarima bilo najgore, najdosadnije, jer su oni morali samo stajati cijelo vrijeme na istome mjestu i nisu toliko mogli sudjelovati u aktivnostima i razgovorima.
Kakve su sve radionice bile?
Bila je likovna radionica, sportski dio i izvođači. Od sportova su se igrali odbojka, košarka i boćanje. Na sportskom terenu smo također zaustavljali ljude da probaju vidjeti kako je to recimo kada si slijep, pa su volonteri sjedali u kolica i pokazivali sa kakvim preprekama u kretanju se suočavaju oni koji ne mogu hodati. Nisu se svi htjeli odazvati tome jer ih je većinom bilo sram, to je bilo malo poražavajuće. Na likovnom dijelu se izrađivao nakit, ogledala, slike, ukrasne kutije, škrinjice, i sve su to unikatni radovi osoba sa invaliditetom. Od poznatih izvođača sudjelovali su Bojan Jambrošić, Meritas, Dino Jelušić, a i Milanka Opačić je došla pružiti podršku.
Da li je netko ostavio poseban dojam na tebe?
Upoznala sam Anđelka, dečka koji ima cerebralnu paralizu, uz to pati od disleksije i mnogih drugih tegoba. Dojmio me se posebno jer uz svoju bolest predivno svira gitaru i predivno pjeva. Zaista mi se iskazao u svom daru kada smo posljednji dan volontiranja grupno otišli na opatovinu i družili se uz njegovo sviranje i pjevanje raznih pjesama, i starih i novih. Dojmio me se i zato što je oduvijek htio studirati bilo što, a njegovi roditelji su ga kočili u tome zbog njegovog invaliditeta. Postala sam svjesna koliko smo mi svi sretni jer smo u potpunosti zdravi i ne možemo zapravo ni zamisliti kakav je njihov život i sa kakvim se sve problemima suočavaju.
Imaš kakvu poruku za kraj?
Više razmišljam o njima nego prije, jako mi se svidjelo tamo, sigurno ću ići opet, i voljela bih da mi se pridruži više prijatelja, ne toliko zbog poznanstava nego zbog toga što sam se stvarno suočila sa svojim strahom. Prije sam bila osoba koja bi vidjela invalida i okrenula se, nesvjesno, jer sam si mislila kako je bolje da ga ne vidim da njemu ne bi bilo neugodno, a zapravo se sve svelo na to da je meni bilo neugodno, a ne njima.
Matea Salopek- Koncul
komentiraj (1) * ispiši * #
25
nedjelja
svibanj
2014
VRIJEDNOST. TRUD. RAZUMIJEVANJE.
(slika preuzeta sa pinterest.com)
Puno takvih ima među nama, onih koji ne vide vlastitu vrijednost. Misle da su nedovoljni takvi kakvi jesu, misle da će ih drugi više voljeti ako probaju biti sličniji njima. Nije to lako. Traže se, trude se biti netko tko nikada zapravo neće moći biti jer bi nam stvarno bilo dosadno da smo svi isti. Mislim da svatko treba biti svoj, naći sebe, ali samo uz pomoć drugih, a ne tako da pokušava biti oni.
Ako je osoba svoja, a pri tom nesebična, neiskvarena, draga i iskrena onda joj nitko ne može ništa zamjeriti. Uvijek može doći do neslaganja, ali to nije ništa strašno, dozvoljeno nam je biti drugačiji. Najbitnije je odnositi se prema ljudima onako kako bi voljeli da se oni odnose prema vama
. Nije uvijek lako, pogotovo onima koji nemaju tu moć da objektivno sagledaju sami sebe, priznaju si svoje mane i prihvate ih ako nisu strašne, ne srame ih se... Ako se radi o manama većeg razmjera onda ih naravno i promijene. Mislim da je to znak zrelosti, sposobnost da priznaš nešto sam sebi i drugima, da je to tako kako je i to je to, a onda se izgrađuješ dalje. Najlakše je stati negdje u razvoju, ne slušati nikoga kad ti nešto kažu, iako ti žele samo dobro, i biti takav kakav jesi u tom trenu, razumijem, teško je raditi na sebi, teško je razmišljati o sebi, kritizirati samog sebe, lakše je pričati o drugima kako su ovakvi i onakvi nego malo kritički sagledati svoju ulogu u tome i eventualno priznati neku krivnju ako je potrebno. Uostalom, sam sebi si uvijek najpametniji, tko su drugi da ti kažu nešto ili te nauče nečemu, jel da? To je skroz krivi stav, jer nismo jednom od djedova i baka čuli kako se uči cijeli život.
Od koga drugoga ćeš učiti ako ne od ljudi oko sebe, a kako ćeš se drugačije razvijati nego da analiziraš sam sebe i trudiš se, jednostavno se trudiš, jer ništa ne pada sa drveta- niti dobar prijatelj, niti cura/dečko, niti nešto treće. Pod trud se naravno ne ubraja pametovanje drugima ili blaćenje istih nekom trećem, niti prilagođavanje njih sebi, nego postizanje zajedničkog jezika, beskrajno strpljenje, razgovor i razumijevanje da sve zato što bi vi nešto napravili ovako ili mislili na ovaj način, ne znači da je odmah mišljenje onog drugog loše, i ta osoba sigurno može dati jednako razumno objašnjenje za svoje ponašanje, i tu se treba naći kompromis.
Svi oni koji vole raditi na sebi, znaju kritiku prihvatiti kao nešto pozitivno i uče svaki dan će biti sretniji, više će ih okolina poštovati i imat će zdravije odnose sa svima oko sebe. Jer se oko takvih ne mora hodati na prstima i bojati se reći nešto kako se to sluuuuuučajno ne bi krivo interpretiralo ili naljutilo drugu stranu, tu su odnosi ravnopravni, iskreni i nema potrebe za takvim glupostima koje nas bezveze izjedaju iznutra.
Probajte jednom, priznajte krivnju, iznenadite time nekoga, vidjet ćete kako će vam biti zahvalni što ih se trudite razumjeti, vidjet ćete kako ćete im porasti u očima i kako će i oni idući put kad nešto zgriješe rado vama uzvratiti istom mjerom
(slika preuzeta sa pinterest.com)
Matea Salopek- Koncul
komentiraj (3) * ispiši * #
17
subota
svibanj
2014
MICHAEL BROWN PROGOVARA
Imala sam tu sreću popričati uz kavu sa pjevačem i klavijaturistom benda THE ANSWER!- Mihael Kvorkom
Tko još ne zna, nedavno sam bila na svirci sa prijateljicama i odlično smo se provele, svima bi savjetovala da prate događanja u Ritmu Grada i učine isto :D
The one and only Michael Brown 
(slika preuzeta sa facebook stranice)
Još jedna benda u akciji
(slika preuzeta sa facebook stranice)
Uglavnom, o svačemu smo popričali, nasmijali se, pa evo da podijelim jedan dio našeg razgovora
Kako ste došli na ideju sastavljanja benda?
Na ideju smo došli tako što smo bubnjar benda, Robert Domitrović, i ja išli u srednju školu zajedno i već smo u tada počeli svirati zajedno. Nakon srednje škole svatko je otišao svojim putem, ali i dalje smo se bavili glazbom i svirali zajedno po raznim bendovima, i zajedno i svatko za sebe. Kako smo se znali nalaziti kod njega i pisati svakakve pjesme, napravili smo prvu našu pjesmu Where is our love, a Robert je nekim slučajem došao do Marijana Gudelja, klavijaturista grupe JINX. Tako smo se našli u studiju s njim, njemu se jako svidio naš rad, pa nas je odlučio uzeti kao svoj projekt i time postao naš producent. Dan, Savage De Jour, nam se spontano pridružio.
Spomenuo si Savage de Jour, zašto umjetnička imena i kako se ostali zovu?
Ja sam Michael Brown, Robert je Rob Sugar, Dan je Savage De Jour, a Marijan je Mr. Twenty. S obzirom da ne ciljamo samo na hrvatsku publiku, pa ako idemo van, neće moći radijski voditelj u npr. Velikoj Britaniji pročitati naša prava imena, onda nam je jednostavnije uzeti strana imena jer svi više, manje znaju engleski.
Snimate pjesme i na hrvatskom i na engleskom?
Tako je, da. Počeli smo prvo sa engleskim pjesmama, ali onda nam je Marijan predložio da, s obzirom da smo u Hrvatskoj, napravimo i hrvatske verzije pjesama kako bi zadovoljili i tržište u našoj regiji jer nas možda neki ne bi slušali na engleskom, a mislili smo kako će možda i ljudima biti fora kad nas čuju i na drugom jeziku. Napravimo ih na taj način da budu isti aranžmani pjesama, dakle 80-85% su isti aranžmani, i napišemo novi tekst umjesto da ga prevodimo doslovno, čak ne mora biti ni ista tematika.
Da li ti se više sviđaju pjesme na hrvatskom ili na engleskom?
A teško je to reći. To je kao da imam djecu i pitaš da li mi se više sviđa Zvonko ili Tonko, svako dijete ti je posebno na neki način.
Koliko singlova do sad imate?
Zasad imamo jedan singl If I Had You na engleskom i Ako Sam Sam na hrvatskom. Izdali smo ih krajem prosinca 2013. godine, pod izdavačkom kućom Croatia Records. Premijerno smo se vrtili na CMC-u, a puštali su nas i na nekim hrvatskim radijskim stanicama, na Otvorenom, na Plavom i na Radio Studentu između ostalih.
Tko je napisao tekst pjesme If I Had You?
Robert Domitrović je napisao test za If I Had You, a Marijan Gudelj je napisao tekst za Ako Sam Sam. Svi sudjelujemo u svemu, ali zasluge za tekstove idu prvenstveno njima. Mi smo autorski bend, ali jasno da kada sviramo po klubovima radimo covere jer nemamo još toliki repertoar, a i ljudima je uvijek dobro ubaciti nekakav cover i obraditi ga na svoj način.
Na čemu sada radite?
Stalno smo u studiju i radimo na albumu koji bi trebao izaći u srpnju ove godine, ali ne znamo još da li ćemo ga prvo snimiti na engleskom ili će biti dupli album, budući da smo sada na Kickstarteru. To je američka kampanja koja je jedna od najvećih platforma za promiviranje u svijetu. Tamo sudjeluju dizajneri, inovatori, igrice, glazbe, svašta. Nadamo se da će ljudi tako čuti za nas i našu glazbu.
Gdje ste sve nastupali?
Prošle godine smo svirali na Inmusicu, a sad se također mislimo prijavljivati na festivale kod nas i po Europi. U Zagrebu smo također svirali u par kafića i klubova, ali prvenstveno sada radimo na Kickstarteru.
Kako vas ljudi mogu naći i poslušati?
Imamo svoj Offical Page- www.theanswermusic.org mogu naći sve, i Twitter i Facebook i Instagram, YouTube Channel, baš sve.
Što vam je inspiracija?
Svaki umjetnik, čime god se bavio, pokušava nekako svoje osjećaje prenijeti u to umjetničko djelo, a svoje osjećaje vadi iz svakodnevnog života. Pokušavamo osvjestiti ljudima, primjerice, današnju situaciju, ljubav, ljubavne probleme, bilo koje osjećaje. Djelo nastaje od toga kako se ti u tom trenutku osjećaš i što je tebi došlo.
Zašto ime THE ANSWER!?
Mislili smo si hoćemo li imati logo pa smo odlučili da hoćemo, isto kao Prince, a on je također jedan od uzora. I tako smo jednoj frendici koja se bavi dizajnom dali smjernice kako bi osmislila logo. Kada je bio smišljen morali smo smisliti ime sukladno s tim. I tako naše ime skupa sa logom odražava ono što je naša muzika. THE ANSWER! kao odgovor na sve jer nam je svaka pjesma drugačija. U jednoj pjesmi se može čuti punk ili groove, u idućoj soul, u onoj nakon te nešto opet treće. Nemamo još svoj stil, nismo se još našli jer nam je to prvi album, a i radimo onako kako nam dođe.
Koji su vam ciljevi?
Uspješno završiti Kickstarter kampanju, završiti album i krenuti svirati po festivalima u Europi. Nismo vjerovali, ali nam se javio jedan od malo boljih producenata koji je davnih dana radio sa Phil Collinsom, Eric Claptonom, Ozzy Osbourneom, Bobby Brownom, izrazio je želju da radi s nama pa ako ćemo imati sreće u tome, završit ćemo na njegovom albumu koji bi trebao sadržavat više izvođača iz cijelog svijeta, pa ćemo vidjeti što će tu biti. Također planiramo napraviti jednu malu turneju po Americi na jesen, možda i posjetiti dijasporu u Australiji, Latinskoj Americi i sl.
Planovi su nam veliki, ali treba korak po korak jer ništa ne nikne preko noći.
I za kraj evo jedna moja najdraža stvar, s njihovog nastupa na INmusicu, uživajteee!

THE ANSWER!- Never
Matea Salopek- Koncul
Oznake: The Answer, glazba, Kultura, bend, Michael Brown
komentiraj (2) * ispiši * #
10
subota
svibanj
2014
DA LI VAM ZVUČI POZNATO?
(slika je preuzeta sa pinterest.com)
Ma sigurno da! Svi ponekad utonemo u dobro poznati osjećaj samosažalijevanja. Uljuljkamo se u njegovu toplinu i samo prigovaramo očekujući od bliskih ljudi da nas natjeraju da se osjećamo bolje i razuvjeravaju od svega lošega što nam se mota po ludim glavama. U 99% slučajeva to radimo nesvjesno, a otprilike u 99% slučajeva nam to zapravo uopće ne pomaže, barem ne dugoročno. Samu sebe sam znala uhvatiti u takvim stanjima, mučim sebe, mučim prijatelje, a samo jedna ili dvije osobe me možda uspiju natjerati na ozbiljno razmišljanje o meni samoj, a to je zapravo ono što je potrebno. Sami sa sobom moramo promisliti o onome što želimo i onda reagirati, živjeti, u skladu s tim, a ne glumiti žrtve
.Iz nekih situacija je lakše izaći, iz nekih malo teže, ali opet, ništa nije nemoguće. Onda kada shvatimo da smo sami krivi za ono loše što nas okružuje, jer mi dozvoljavamo tim lošim stvarima da tu obitavaju, onda smo već riješili pola problema. Druga polovica rješenja leži u tome koliko nam je stalo do tog nekoga, do nas u toj priči, do tog odnosa, važemo pluseve i minuseve pa odlučujemo da li ćemo se pomiriti s tim da su stvari takve kakve jesu ili ćemo se riješiti toga u potpunosti.
Nije uvijek lako prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu, pogotovo ako stvarno ne utječu dobro na nas, na naše raspoloženje (moja prijateljica bi ih nazvala ljudskim vampirima
), ali ako problemi nisu velikih razmjera, a stalo nam je, onda nam preostaje samo pomiriti se s tim i prestati se žaliti nekom trećem jer smo sami tako odlučili i trebamo prihvatiti odgovornost i posljedice vlastitih odluka.Ako nam prihvaćanje i prilagođavanje malo teže ide onda bi nam najlakše bilo jednostavno nastaviti dalje. Pomiriti se s tim da nisu svi ljudi isti i da se ne moramo slagati sa svima, niti oni s nama, i okrenuti leđa svemu onome što smatramo lošim. Meni je to uvijek bilo najteže jer sam vjerovala da će me jednom razumjeti, da ću uspjeti dobro objasniti zašto je meni nešto ovako ili onako, ili da će oni meni objasniti sebe, dok nisam shvatila da neki ni nemaju potrebu za objašnjavanjem, samo zauzmu stav 'take it or leave it!'. Uvijek sam mislila da nije fer da me netko traži da ga bezuvjetno prihvaćam, koliko god bio ružan iznutra, a meni ne bi nikada palo na pamet postavljati takve ultimatume nekome do koga mi je stalo, moj stav je uvijek nekako 'poradimo skupa na svemu, kako bi svi bili sretni i zadovoljni'- nisam se nešto usrećila s tim. Kad sam se pomirila s tim da nisu svi kao ja i da nikada neće razmišljati na takav način, stvarno sam shvatila da je najbolje skrenut lijevo kad oni odu desno i veselo im mahnuti u znak pozdrava jer ništa drugo tu više nema smisla. I ne krivim nikoga radi toga, niti mislim da sam jedina normalna ovdje (daleko od toga, zna se već
), nego je stvarno istina kada kažu sto ljudi- sto ćudi. Nekima ponekad jednostavno nije suđeno da nađu zajednički jezik.Ako ste jedan od onih koji će ipak na kraju najradije podnositi nepravde i beskrajno se žaliti zbog toga, onda stvarno mora da ste ludi! Samo oprezno da ne postanete onaj od kojeg će drugi bježati glavom bez obzira
.Matea Salopek- Koncul
komentiraj (5) * ispiši * #







