JEL' ME KUŽITE??

(slika preuzeta sa pinterest.com)

Živa istina! Jeste ikada primijetili kako nešto zamjerate nekom drugom? I ljutite se, ljutite, ljutite, a to vas nigdje ne odvede? Tim gore ako tu ljutnju držite u sebi, ali u svakom slučaju ona se nakuplja dok ne postanete u potpunosti zaraženi. Mislim kako nikome nije u interesu postati gnjevna osoba, nikome nije u interesu samog sebe trovati na bilo koji način. Svejedno, svatko je to sam sebi napravio barem jednom, ako ne i više puta (tu vrijedi ona- svaku grešku ponovim barem pet, šest puta, tek toliko da budem siguran ). Ništa se time ne postiže, ima dovoljno ljutih ljudi na svijetu da apsolutno nikome ne ide u korist ako ih nastane još više, a najviše škodimo sebi. Ne treba nam to da sami sebi crpimo energiju nepotrebno.

Nikada nećemo moći promijeniti kako nas neki ljudi tretiraju jer nije sve u našoj moći. Sada tu nije bitno niti tko je kriv, a tko u pravu, nego šira slika (kako se trudim sagledati stvari, bez obzira koliko se to protivilo mojoj pravednoj, i samo pravednoj, prirodi). Toliko nam ljudi prolazi kroz život i nemoguće je uvijek se složiti sa svima, ne možemo jednostavno utjecati na to, koliko god ponekad htjeli.

Ako nam se određeno lijepo ponašanje, riječi i trud ne uzvrate istom mjerom prirodno nam je naljutit se jer svi težimo ravnopravnim odnosima. Opet dolazi do zamjerki, tajni, sveopće ljutnje na osobu kojoj vaša ljutnja ne znači apsolutno ništa jer najčešće ni ne znaju ako se tako osjećate.

Umjesto da uzgajamo tu mržnju (koja je stvarno poput toga da piješ otrov i očekuješ da ta druga osoba umre ) možemo jednostavno biti pametniji i promijeniti način na koji reagiramo na takve. Najbolje je uopće ne priznavati postojanje takvih ljudi, ne se obazirati i ostati pametniji. Pustiti ljude da pričaju što žele, rade što žele, možda ne shvaćati sve osobno, jer kad ljudi pričaju loše stvari o vama (a vi stvarno niste zla osoba), to je više- manje odraz njih samih. Oni su ti koji su nezadovoljni i nesretni pa si kratkoročno žele olakšati život na takav način. Voljela bi kad bi svi prestali gledati druge i analizirati druge, kako bi umjesto toga utrošili malo energije na to da analiziraju sebe, sa barem pola kritičkog duha koji troše na sve ostale.

Samo, nikada neće biti sve onako kako bi ja, ti, on ili ona voljeli, pa tako samo odmahnite rukom i nemojte reagirati, ne dozvoljavajte da vam to poremeti vašu putanju.

Mijenjajte jedinu osobu koju zaista možete promijeniti, a to ste vi sami!



(slika preuzeta sa pinterest.com)

Matea Salopek- Koncul

BUDIMO SVI MUDRI POPUT ALBERTA !

Od prvih dana naših života roditelji nam pokušavaju usaditi neke određene životne vrijednosti, usmjeravati nas na "dobar put" i slično. Oni su prve osobe s kojima se socijaliziramo i često se zapitam koliko smo zaista oblikovani svojim odgojem, koliko nekim urođenim karakterom, a koliko životnim okolnostima koje nas, eto, snađu htjeli mi to ili ne. Nekoliko puta sam se s frendicama na kavi primila ove teme i nikako da dođemo na zelenu granu. Uvijek postoji „ali“- „ Odgoj je jako bitan, ALI opet poznajem puno ljudi koji imaju krasne roditelje pa ovi k'o da nisu njihovi“, ili- „ Onaj je prošao jako puno toga u životu, čovjek bi rekao da će biti pametniji, ALI nije“. I sada, (ako ste koncentrirano čitali i malo promislili o tome što piše) možda bi iz ovih primjera mogli zaključiti kako sam ja jedna od onih koja zastupa mišljenje da je karakter presudan, ali prevarili bi se.

Ja nekako mislim da su okolina u kojoj odrastamo i neke „škakljive“ situacije u kojima se u životu nađemo (a one mogu biti od najbanalnijih do onih najgorih), ono iz čega najviše učimo i da je to ono što nas većinom oblikuje. Sve to naravno pod uvjetom pa smo dovoljno pametni da naučimo nešto iz toga, a ne da prolazimo životom kao da smo samo nakupina kože i kostiju, stavljeni na ovaj svijet protiv svoje volje pa samo preživljavamo, ali ne učimo, ne živimo i ne trudimo se biti bolji.

Moram naglasiti da su mi najdraže izjave poput- takav/va sam, kakav/va sam, uzmi ili ostavi- jer se svi mogu promijeniti, prilagoditi, potruditi i biti bolji ljudi, ali isto nikada nisam sigurna u to da li su ljudi preglupi da bi zaista uveli neke životne promjene, da li su presebični kako bi to napravili ili im nije dovoljno stalo da bi se mijenjali (morala sam ovo ubaciti jer ću zauvijek imati 'tik' na takve izjave, kao i na neuredne nokte ili na prljavo suđe u sudoperu koje odmah priziva kukce, pa ga manijakalno slažem u perilicu za suđe, kao da patim od opsesivno kompulzivnog poremećaja!!).

Ovo je trenutak kada bi me frendica zaustavila i rekla da sam sama opet došla do toga da je karakter najbitniji jer on određuje kako ćemo probaviti nešto što nam se dogodilo, da upravo karakter određuje koliko ćemo uopće razmišljati o nečemu. Kako sam tvrdoglava, i zaista uvjerena u svoju teoriju, moj odgovor bi opet bio da nam životne okolnosti izgrađuju karakter, oblikuju ga, uče nas poštovanju, tome da cijenimo sve oko sebe, a onda i reguliraju naše reakcije. Zapravo, čine nas mudrijima.

Nekako sve rjeđe naletim na nekoga, pogotovo svojih godina (23 su mi tek), tko zaista duboko razmišlja o ovakvim stvarima, o životu, sebi, ljudima i međuljudskim odnosima, a trebali bi, pogotovo ako ih već život nije na to natjerao (nikada neću odustati od toga).

Ja ću se nastaviti vrtjeti u krug sa svojim mislima, a za sve one koji čitaju, evo par riječi za kraj od nekoga puno pametnijeg od mene! Barem njega poslušajte i uživajte

Matea Salopek- Koncul

(slika preuzeta sa stranice pinterest.com)

Oznake: ljudi, razmišljanja, odnosi, život