ŽIVJELO PREUSMJERAVANJE!

(slika preuzeta sa stranice pinterest.com)

Svi su barem jednom doživjeli neku vrstu odbijanja. Ne mislim isključivo na odbijanje od strane žena i muškaraca na nekom izlasku, kada se pokušavate nekome svidjeti u datom trenutku pa vam to propadne, nego na odbijanje od strane prijatelja, cure/dečka, članova obitelji i onih koji su nam bliskiji. Više puta sam naletjela na ljude koji jednostavno nikoga ne shvaćaju preozbiljno, i tako dok se vi trudite izgraditi neku vrstu odnosa, te mislite kako vam je odlično i kako ste si najnajnajnajbolji ikada, ona druga strana zakaže.
Nikada mi neće biti jasno što se to događa na toj drugoj strani . Nikada zapravo nisam točno saznala u čemu je problem, ni s bivšim prijateljicama, ni s bivšim dečkom, ni sa kime. Ti ljudi samo odjednom više ne postoje u tvom životu, kao da nikada nisu ni bili ovdje i sav trud ti pada u vodu. To me navodi na nova pitanja... Jel' sa mnom sve u redu? Što sam pogriješila? Jesam li uopće nešto pogriješila ili sam im samo dosadila? Mora da sam im samo dosadila čim se nismo ni svađali niti sam čula ikakav konkretan prigovor (jer bi naravno popravila bilo što kod sebe, ako mi je zaista stalo do te osobe).
E pa gdje onda griješim? Jel oni namirišu nas 'slabe', lako prilagodljive, te da li zapravo žele nekoga s kime bi se svađali, da li bi imali više poštovanja prema meni da sam kompliciranija, da tjeram ljude da hodaju oko mene k'o po ljuskama jajeta?

Zašto međuljudski odnosi ne mogu biti jednostavniji? Ja poštujem tebe, ti poštuješ mene, s poštovanjem dolazi i iskrenost (koja se cijeni ako ti je stvarno stalo, jer ne možeš se naljutit na mene ako ti kažem da si previše fasade stavila na lice... za što drugo postoje prijatelji??), a na kraju tolerancija i kompromis. Onaj koji se neće udostojiti pogledati te u oči, suočiti se s problemom i riješiti ga, tome nikada nije ni bilo stalo, a tada shvatiš da si zaista bio sam u tom odnosu. Nikada nisam imala problema sa pronalaskom novih prijatelja, ali sam postala skeptična prema svakoj novoj osobi u svojoj blizini, samo radi tih nekoliko 'mrlja' iz prošlosti koje su me na to prisilile. Svako malo se podsjetim kako stvari nisu iste kao prije i da to nije fer prema onima koji su sada ovdje, a uostalom sve to me dovelo upravo tu gdje jesam i ne bih se ni sa kime mijenjala.
Najvažnije je samo sve pogledati sa pozitivne strane- bolje se riješiti nekvalitetnih ljudi na vrijeme, ako znači da ćete time osloboditi mjesto za nekoga tko to više zaslužuje .


(slika preuzeta sa stranice pinterest.com)

Matea Salopek- Koncul

Oznake: Osobno, život, razmišljanja

BUDIMO SVI MUDRI POPUT ALBERTA !

Od prvih dana naših života roditelji nam pokušavaju usaditi neke određene životne vrijednosti, usmjeravati nas na "dobar put" i slično. Oni su prve osobe s kojima se socijaliziramo i često se zapitam koliko smo zaista oblikovani svojim odgojem, koliko nekim urođenim karakterom, a koliko životnim okolnostima koje nas, eto, snađu htjeli mi to ili ne. Nekoliko puta sam se s frendicama na kavi primila ove teme i nikako da dođemo na zelenu granu. Uvijek postoji „ali“- „ Odgoj je jako bitan, ALI opet poznajem puno ljudi koji imaju krasne roditelje pa ovi k'o da nisu njihovi“, ili- „ Onaj je prošao jako puno toga u životu, čovjek bi rekao da će biti pametniji, ALI nije“. I sada, (ako ste koncentrirano čitali i malo promislili o tome što piše) možda bi iz ovih primjera mogli zaključiti kako sam ja jedna od onih koja zastupa mišljenje da je karakter presudan, ali prevarili bi se.

Ja nekako mislim da su okolina u kojoj odrastamo i neke „škakljive“ situacije u kojima se u životu nađemo (a one mogu biti od najbanalnijih do onih najgorih), ono iz čega najviše učimo i da je to ono što nas većinom oblikuje. Sve to naravno pod uvjetom pa smo dovoljno pametni da naučimo nešto iz toga, a ne da prolazimo životom kao da smo samo nakupina kože i kostiju, stavljeni na ovaj svijet protiv svoje volje pa samo preživljavamo, ali ne učimo, ne živimo i ne trudimo se biti bolji.

Moram naglasiti da su mi najdraže izjave poput- takav/va sam, kakav/va sam, uzmi ili ostavi- jer se svi mogu promijeniti, prilagoditi, potruditi i biti bolji ljudi, ali isto nikada nisam sigurna u to da li su ljudi preglupi da bi zaista uveli neke životne promjene, da li su presebični kako bi to napravili ili im nije dovoljno stalo da bi se mijenjali (morala sam ovo ubaciti jer ću zauvijek imati 'tik' na takve izjave, kao i na neuredne nokte ili na prljavo suđe u sudoperu koje odmah priziva kukce, pa ga manijakalno slažem u perilicu za suđe, kao da patim od opsesivno kompulzivnog poremećaja!!).

Ovo je trenutak kada bi me frendica zaustavila i rekla da sam sama opet došla do toga da je karakter najbitniji jer on određuje kako ćemo probaviti nešto što nam se dogodilo, da upravo karakter određuje koliko ćemo uopće razmišljati o nečemu. Kako sam tvrdoglava, i zaista uvjerena u svoju teoriju, moj odgovor bi opet bio da nam životne okolnosti izgrađuju karakter, oblikuju ga, uče nas poštovanju, tome da cijenimo sve oko sebe, a onda i reguliraju naše reakcije. Zapravo, čine nas mudrijima.

Nekako sve rjeđe naletim na nekoga, pogotovo svojih godina (23 su mi tek), tko zaista duboko razmišlja o ovakvim stvarima, o životu, sebi, ljudima i međuljudskim odnosima, a trebali bi, pogotovo ako ih već život nije na to natjerao (nikada neću odustati od toga).

Ja ću se nastaviti vrtjeti u krug sa svojim mislima, a za sve one koji čitaju, evo par riječi za kraj od nekoga puno pametnijeg od mene! Barem njega poslušajte i uživajte

Matea Salopek- Koncul

(slika preuzeta sa stranice pinterest.com)

Oznake: ljudi, razmišljanja, odnosi, život