RUŽIČASTE NAOČALE, DUGE I TAKO TO!

(slika preuzeta sa stranice pinterest.com)

Kako se ne želim konstantno doimati kao ljutita osoba, jer stvarno nisam (to mogu potvrditi svi koji su me ikada upoznali), dobila sam potrebu malo pisati o tome. Jedini problem je taj što najviše inspiracije za razmišljanje crpim iz svih onih loših stvari koje doživim od strane drugih ljudi, a nikako ih sama ne bi voljela napraviti. Tako svu svoju dvadesetrogodišnju 'mudrost' i zaključke koje donesem sa prijateljima, ovdje pokušam prenijeti u nekoliko stotina riječi.

Nemojte odmah pretpostavljati kako sam ogorčena patnica, jadnica, bez društvenog života koja se doma druži sa svojim plišanim igračkama (makar bi ponekad mogle poslužiti kao najbolje društvo ), ja samo iskreno mislim kako bi svi trebali raditi na sebi i svaki dan učiti i truditi se biti najbolja verzija sebe. Tako će vam savjest, opet- pod uvjetom da ju imate, uvijek biti mirna i nećete imati problema sa spavanjem (ja ih barem nemam, a savjest mi radi punom parom). Mislim da ljudi zaborave cijeniti sitnice u životu, puno toga uzimaju zdravo za gotovo i nisu se spremni truditi ni za što, a s druge strane sve bi htjeli.

Znam da je potpuni klišej reći nešto poput: „ Nisi znao što si imao dok to nisi izgubio“, ali ja se stvarno trudim ne dovesti u takvu situaciju i jako ozbiljno to shvaćam. Jeste se ikada uhvatili da, primjerice, sjedite na balkonu s prijateljima, sunce vam udara u glavu, pijete kavu, slušate muziku i umirete od smijeha na najnoviji spot Miley Cyrus (jer ono što izvodi u spotu za Wrecking Ball joj stvarno nije trebalo ), i pomislite kako bi voljeli zaustaviti vrijeme? Ja jesam! Stvarno cijenim takve trenutke smijeha i zabave dok traju i trudim se vidjeti nešto lijepo u svemu. Mislim da oni koju su slijepi na takve stvari propuštaju mnogo i da oni nikada neće biti istinski sretni. Mislim da nikada neće saznati što ih čini sretnima jer se u tome ni ne trude nego čekaju da ih sreća sama od sebe opali po glavi.
Znala sam pomisliti kako bih voljela da mi nisu sve daske na broju (makar ne tvrdim da jesu baš sve, ali volim misliti da je barem većina tu) jer onda ne bih toliko razmišljala o životu i ne bi me neke stvari boljele, ali onda ne bih niti vidjela i znala cijeniti sve ono dobro oko sebe, a to bi bila prava šteta i žalim takve ljude, a ima ih mnogo. Ipak, sretno svima u pronalasku te uvijek potrebne sreće i smijeha, svijet je odmah ljepše mjesto!

Nisu baš ružičaste naočale, ali skoro
Duke Dumont- I Got U


Matea Salopek- Koncul

ŽIVJELO PREUSMJERAVANJE!

(slika preuzeta sa stranice pinterest.com)

Svi su barem jednom doživjeli neku vrstu odbijanja. Ne mislim isključivo na odbijanje od strane žena i muškaraca na nekom izlasku, kada se pokušavate nekome svidjeti u datom trenutku pa vam to propadne, nego na odbijanje od strane prijatelja, cure/dečka, članova obitelji i onih koji su nam bliskiji. Više puta sam naletjela na ljude koji jednostavno nikoga ne shvaćaju preozbiljno, i tako dok se vi trudite izgraditi neku vrstu odnosa, te mislite kako vam je odlično i kako ste si najnajnajnajbolji ikada, ona druga strana zakaže.
Nikada mi neće biti jasno što se to događa na toj drugoj strani . Nikada zapravo nisam točno saznala u čemu je problem, ni s bivšim prijateljicama, ni s bivšim dečkom, ni sa kime. Ti ljudi samo odjednom više ne postoje u tvom životu, kao da nikada nisu ni bili ovdje i sav trud ti pada u vodu. To me navodi na nova pitanja... Jel' sa mnom sve u redu? Što sam pogriješila? Jesam li uopće nešto pogriješila ili sam im samo dosadila? Mora da sam im samo dosadila čim se nismo ni svađali niti sam čula ikakav konkretan prigovor (jer bi naravno popravila bilo što kod sebe, ako mi je zaista stalo do te osobe).
E pa gdje onda griješim? Jel oni namirišu nas 'slabe', lako prilagodljive, te da li zapravo žele nekoga s kime bi se svađali, da li bi imali više poštovanja prema meni da sam kompliciranija, da tjeram ljude da hodaju oko mene k'o po ljuskama jajeta?

Zašto međuljudski odnosi ne mogu biti jednostavniji? Ja poštujem tebe, ti poštuješ mene, s poštovanjem dolazi i iskrenost (koja se cijeni ako ti je stvarno stalo, jer ne možeš se naljutit na mene ako ti kažem da si previše fasade stavila na lice... za što drugo postoje prijatelji??), a na kraju tolerancija i kompromis. Onaj koji se neće udostojiti pogledati te u oči, suočiti se s problemom i riješiti ga, tome nikada nije ni bilo stalo, a tada shvatiš da si zaista bio sam u tom odnosu. Nikada nisam imala problema sa pronalaskom novih prijatelja, ali sam postala skeptična prema svakoj novoj osobi u svojoj blizini, samo radi tih nekoliko 'mrlja' iz prošlosti koje su me na to prisilile. Svako malo se podsjetim kako stvari nisu iste kao prije i da to nije fer prema onima koji su sada ovdje, a uostalom sve to me dovelo upravo tu gdje jesam i ne bih se ni sa kime mijenjala.
Najvažnije je samo sve pogledati sa pozitivne strane- bolje se riješiti nekvalitetnih ljudi na vrijeme, ako znači da ćete time osloboditi mjesto za nekoga tko to više zaslužuje .


(slika preuzeta sa stranice pinterest.com)

Matea Salopek- Koncul

Oznake: Osobno, život, razmišljanja