Marketing
DA LI VAM ZVUČI POZNATO?
(slika je preuzeta sa pinterest.com)
Ma sigurno da! Svi ponekad utonemo u dobro poznati osjećaj samosažalijevanja. Uljuljkamo se u njegovu toplinu i samo prigovaramo očekujući od bliskih ljudi da nas natjeraju da se osjećamo bolje i razuvjeravaju od svega lošega što nam se mota po ludim glavama. U 99% slučajeva to radimo nesvjesno, a otprilike u 99% slučajeva nam to zapravo uopće ne pomaže, barem ne dugoročno. Samu sebe sam znala uhvatiti u takvim stanjima, mučim sebe, mučim prijatelje, a samo jedna ili dvije osobe me možda uspiju natjerati na ozbiljno razmišljanje o meni samoj, a to je zapravo ono što je potrebno. Sami sa sobom moramo promisliti o onome što želimo i onda reagirati, živjeti, u skladu s tim, a ne glumiti žrtve
.Iz nekih situacija je lakše izaći, iz nekih malo teže, ali opet, ništa nije nemoguće. Onda kada shvatimo da smo sami krivi za ono loše što nas okružuje, jer mi dozvoljavamo tim lošim stvarima da tu obitavaju, onda smo već riješili pola problema. Druga polovica rješenja leži u tome koliko nam je stalo do tog nekoga, do nas u toj priči, do tog odnosa, važemo pluseve i minuseve pa odlučujemo da li ćemo se pomiriti s tim da su stvari takve kakve jesu ili ćemo se riješiti toga u potpunosti.
Nije uvijek lako prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu, pogotovo ako stvarno ne utječu dobro na nas, na naše raspoloženje (moja prijateljica bi ih nazvala ljudskim vampirima
), ali ako problemi nisu velikih razmjera, a stalo nam je, onda nam preostaje samo pomiriti se s tim i prestati se žaliti nekom trećem jer smo sami tako odlučili i trebamo prihvatiti odgovornost i posljedice vlastitih odluka.Ako nam prihvaćanje i prilagođavanje malo teže ide onda bi nam najlakše bilo jednostavno nastaviti dalje. Pomiriti se s tim da nisu svi ljudi isti i da se ne moramo slagati sa svima, niti oni s nama, i okrenuti leđa svemu onome što smatramo lošim. Meni je to uvijek bilo najteže jer sam vjerovala da će me jednom razumjeti, da ću uspjeti dobro objasniti zašto je meni nešto ovako ili onako, ili da će oni meni objasniti sebe, dok nisam shvatila da neki ni nemaju potrebu za objašnjavanjem, samo zauzmu stav 'take it or leave it!'. Uvijek sam mislila da nije fer da me netko traži da ga bezuvjetno prihvaćam, koliko god bio ružan iznutra, a meni ne bi nikada palo na pamet postavljati takve ultimatume nekome do koga mi je stalo, moj stav je uvijek nekako 'poradimo skupa na svemu, kako bi svi bili sretni i zadovoljni'- nisam se nešto usrećila s tim. Kad sam se pomirila s tim da nisu svi kao ja i da nikada neće razmišljati na takav način, stvarno sam shvatila da je najbolje skrenut lijevo kad oni odu desno i veselo im mahnuti u znak pozdrava jer ništa drugo tu više nema smisla. I ne krivim nikoga radi toga, niti mislim da sam jedina normalna ovdje (daleko od toga, zna se već
), nego je stvarno istina kada kažu sto ljudi- sto ćudi. Nekima ponekad jednostavno nije suđeno da nađu zajednički jezik.Ako ste jedan od onih koji će ipak na kraju najradije podnositi nepravde i beskrajno se žaliti zbog toga, onda stvarno mora da ste ludi! Samo oprezno da ne postanete onaj od kojeg će drugi bježati glavom bez obzira
.Matea Salopek- Koncul
Post je objavljen 10.05.2014. u 22:09 sati.