pismoandjelu

ponedjeljak, 14.03.2011.

Prođe ovaj dan....

Jučer smo Dječak i ja imali jedan sasvim obični nedjeljni ručak. Vani se već najavljivalo jugo, u sivim notama prokapavalo je s neba.
U stanu toplina.
Na stolu tanjuri, jedemo polako, u tišini, u miru.

Padne mi na pamet Japan.

Kažem Dječaku:

"Vidiš. Ovo je sreća."

On potvrdi:

"Da, stvarno. Ovo je sreća."

Možda je i on razmišljao o Japanu.

O stanovima koje je odnijela voda.

O plutajućim automobilima. O krhkosti postojanja... O bahatosti našoj svakidašnjoj.

Nesreća poput plime zauzima planetu.

A mi se još dijelimo.
Mi još ubijamo. Ranjavamo. Grabimo. Mrzimo.

Hodam ulicom i molim se. Kažem, Bože, pomozi tim ljudima. Zaustavi bol.

Znam da me ne čuje. A ne znam što drugo napraviti, osim moliti se.

Bespomoćnost je porazan osjećaj. Porazan kao i kataklizma ljudi na drugoj strani mog svijeta.

Našeg svijeta.

Hoće li ostati išta pod ovim ravnodušnim nebom?

<	ožujak, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (3)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (5)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Veljača 2012 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (13)
Kolovoz 2011 (6)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (8)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Rujan 2010 (6)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (5)
Travanj 2010 (15)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (5)
Lipanj 2009 (7)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (12)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (27)

Komentari da/ne?