Jučer smo Dječak i ja imali jedan sasvim obični nedjeljni ručak. Vani se već najavljivalo jugo, u sivim notama prokapavalo je s neba.
U stanu toplina.
Na stolu tanjuri, jedemo polako, u tišini, u miru.
Padne mi na pamet Japan.
Kažem Dječaku:
"Vidiš. Ovo je sreća."
On potvrdi:
"Da, stvarno. Ovo je sreća."
Možda je i on razmišljao o Japanu.
O stanovima koje je odnijela voda.
O plutajućim automobilima. O krhkosti postojanja... O bahatosti našoj svakidašnjoj.
Nesreća poput plime zauzima planetu.
A mi se još dijelimo.
Mi još ubijamo. Ranjavamo. Grabimo. Mrzimo.
Hodam ulicom i molim se. Kažem, Bože, pomozi tim ljudima. Zaustavi bol.
Znam da me ne čuje. A ne znam što drugo napraviti, osim moliti se.
Bespomoćnost je porazan osjećaj. Porazan kao i kataklizma ljudi na drugoj strani mog svijeta.
Našeg svijeta.
Hoće li ostati išta pod ovim ravnodušnim nebom?
Post je objavljen 14.03.2011. u 17:18 sati.