srijeda, 27.11.2019.
Koliko ste važni?
Nema spora da je obrazovanje važno. Samim time što je obrazovanje obavezno i ono osnovno i ono srednje - važno je. Još i danas kad su mi 62. pamtim svoju "drugaricu" kako smo je tada zvali i koja nas je doista sve voljela. Sjećam se većine nastavnika od 5-8 razreda, pamtim sve profesore iz gimnazije. Posebno pamtim učitelje koji su mi predavali matematiku u osnovnoj i u gimnaziji jer mi je matematika bila najdraži predmet. Većina ih nije baš voljela jer ni matematiku nisu voljeli. A voljele su i one mene jer bi me oslovile imenom i zagrlile prilikom rijetkih susreta. I ta mi matematika i danas treba kad si vodim knjige, trebala mi je i na poslu jer sam radila u računovodstvu.Posao sam naučila ipak od kolegica u uredu koje su imale 8 razreda osnovne. A i one su naknadno svladale mnogo toga ( rad na kompjuteru na primjer ). Zahvalna sam učiteljima koji su me naučili engleski, talijanski , a i francuski mi nije stran kad si pomognem sa guglovim prevoditeljem. Ipak sve što su me naučili isparilo bi do sada da nisam radila na sebi i nastavila učiti do današnjih dana. Znam mnoge koji su sa znanjem engleskog na razini "people must trust us" ili "day after yesterday" a i njih je netko učio. Zato spustite se na zemlju.
Važni ste, ali svatko je važan na svoj način. I čistač, i pekar i poljoprivrednik i invalid koji sa kolicima ne može do većine državnih ustanova i umirovljenik koji sa svojom mirovinom ne može razmišljati hoće li kupiti jabuku od 5 ili 10 kuna, hoće li u kino kad želi ili danom kad su karte na popustu, jer ih je mnogo koji ne mogu kupiti nikakve jabuke i koji nemaju za kartu za kino bila ona i na popustu.
Činjenica je da su koeficijenti učitelja nepravedno manji u odnosu na neke druge u javnim i državnim službama, ali su i nepravedno veći u odnosu na neke u tim istim službama. I to treba riješiti kako bi svi bili zadovoljni ( ili nezadovoljni ). No morate riješiti i nepravde u sustavu obrazovanja. Jeste li u stanju shvatiti da je djece sve manje a učitelja sve više. I sve više domara, čistačica, onih u računovodstvu...Jeste li ikad poduzeli nešto da otkaz dobije na primjer netko tko pijan dolazi na posao da predaje djeci do čije vam je dobrobiti stalo. A bilo je takvih u vrijeme mog, vašeg i današnjeg obrazovanja.
Da ne spominjem da sam zadnjih 18 godina radila u svom svom obrtu sa biljkama o kojima sam zanemarivo malo učila u školi. I sve sam savladala zahvaljujući volji i upornosti.
I naučili su me slova, točku, zarez. Formu, ali ne i sadržaj. Jer ovo što čitate pišem JA jednako važna kao i VI. Piše osoba koja sam postala u hodu stjecajem sretnih i nesretnih okolnosti. Bez isključivo vaših zasluga tijekom moga obrazovanja za sve dobro što činim ili pišem, bilo to pravedno ili nepravedno. Za nekoga će biti pravedno za nekoga nepravedno. Baš kao što niste zaslužni za zlo koje netko čini.
- 03:15 -
Komentari (37) - Isprintaj - #
nedjelja, 24.11.2019.
I budale mogu biti sretne
Bila sam sindikalni čelnik u poduzeću.
Vodila radnike na Markov trg. Štrajkala glađu 9 dana. Sama pred Vladom prijetila da se neću maknuti dok me ne prime i saslušaju što im imam za reći o poduzeću i radnicima koji su me izabrali da štitim njihove interese ( i primili su me isti dan pa nisam morala spavati na spužvi za plažu).
Istovremeno sam znala (jer sam bila u Nadzornim odborima ) da si sindikalni čelnici (oni na vrhu) svakodnevno isplaćuju dnevnice od 170 kn jer šeću od jednog do drugog poduzeća, da se hrane na račun članarina, da telefoniraju na račun članarina, da od svoje plaće ( bogovske) nikad ne moraju natočiti gorivo.
Ja sam morala za autobus kojim su radnici isli na prosvjed tražiti pomoć grada. Sindikat kojem smo slali članarinu za to nije imao novaca.
Pa sam se pobunila i počela okupljati članstvo da se pobunimo i izborimo da se dio novca od članarina ne smije trošiti osim za isplatu radnicima koji opravdano štrajkaju i štrajk im nije plaćen. I umjesto da postanem sindikalni povjerenik sa sigurnom plaćom do penzije ( vidite i sami da su sindikalni čelnici uvijek isti ) ostala sam i bez novog radnog mjesta i bez članstva u Nadzornom odboru. Budala ni prvi ni zadnji put.
Bila sam i član Nadzornog odbora u poduzeću kao predstavnik radnika. Na prvoj sjednici donosili smo odluku o visini naknade za rad u Nadzornom odboru. Trebali smo primati 1500,00 kn predsjednica ( koja je na sastanke dolazila u redovno radno vrijeme u državnoj službi sa službenim automobilom ) a članovi 1100,00 kn. Nakon što sam ih pitala " Zar vas ne bi bilo sram da vam naknada za par sati rada iznosi više nego plaća radnika koji će uskoro ostati bez radnog mjesta? naknada je smanjena na 700,00 kn za predsjednicu i 500,00 kn. Rekli su da manje ne može. Budala ni prvi ni zadnji put.
Bila sam i član Odbora vjerovnika kad je poduzeće otišlo u stečaj kao predstavnik radnika . Tamo je naknada iznosila 1000,00 kn za par sati rada na mjesec. Kad sam vidjela da u stvari ništa ne mogu u tom odboru za radnike napraviti, dala sam ostavku. I prestala dobivati naknadu. Ostali su je primali svih 7 godina koliko je trajao stečaj. Iz stečajne mase. To što su mi ostali dužni i plaće i dio otpremnine valjda njima nije važno.Budala ni prvi ni zadnji put.
Ma šta budala, budaletina na kvadrat. Uvijek sam mislila da nisam budala, ali možda ipak jesam. Ali sretna budala. Jer i budale mogu biti sretne.
- 11:13 -
petak, 22.11.2019.
Tko i što me nervira?
Nerviraju me Vlada, Sabor, 99 % političara , novinari, učitelji, vijesti.....nastavi niz.
I pitam se kako se ne nervirati kad nikako da čujem pitanja i odgovore koji su istiniti. Inače sam "sretna" umirovljenica jer kaže moj Premijer da je bar ova Vlada pokazala da brine o umirovljenicima. Ja mislim da više brine o ovima koji štrajkaju jer njima i te "male" plaće u postotku rastu višestruko u odnosu na mirovine. I ona učiteljica na Markovu trgu bori se ne za svoja prava, već za prava svih onih koji su omalovažavani (malo je umirovljenika koji to nisu ). I zašto ja onda imam mirovinu 2.207,33 kn. Mnogi imaju i manje. A svi se bore za nas. U stvari i treba da je tako jer se nismo u stanju izboriti za to da nam bude bolje. A mogli bi. Ima nas mnogo. Previše, ali to je posljedica svih godina krize kad su se radnici doslovno tjerali u mirovinu. Većina bez otpremnina. A svi smo punoljetni i imamo pravo glasa. Imamo dakle i mogućnost da u Sabor uvalimo bar 10 zastupnika. Pogotovo kad ih se bira 151 iako bi ih po Ustavu moglo biti i 101.
U mirovinu ni onda ni sada nisi mogao poslati one što žive na državnoj sisi. I sve ih je više. Baš kao i učitelja. I uvijek sam spremna potrubiti za obrazovanje, ali ne i za sustav u kojem je učitelja sve više, a učenika sve manje. Ni 9,5 učenika na jednog učitelja. Kažu sindikalci da su im plaće 6000,00 kuna, da su im koeficijenti premali. Da su koeficijenti nepravedni je činjenica, ali to još uvijek ne znači da su im koeficijenti premali već da su mnogima preveliki.
A opet su im plaće premale kad pomisliš da svaki vijećnik od najmanje općine do najvećeg grada primi u 2-3 mjeseca naknadu za par sati rada u visini njihove plaće. A što tek onda reći o mirovinama. I zato me nervira kad se na tim prosvjedima ne nađe bar 5 osoba koji bi na komadu kartona ispisali kolika im je mirovina ili plaća.
U svemu je tome najtužnije da su plaće državnih službenika i namještenika javne. Zašto onda taj podatak ne možeš dobiti tako da npr. ubaciš u tražilicu plaće saborskih zastupnika i dobiješ popis svih plaća. Ubaciš plaće učitelja, ministara, liječnika, medicinskih sestara i dobiješ popis. Ubaciš naknade vijećnika i dobiješ popis.
Da ne bude sve crno bio je i jedno javljanje iz Vukovara u kojem je mladi liječnik rekao kako nema namjeru otići iz zemlje jer osjeća obavezu da se oduži društvu koje ga je školovalo.
- 06:23 -
