|
|
12.09.2005., ponedjeljak
Ljubičasto nebo
Jeste li se ikad priupitali zašto je nebo plavo? Niste? Hmmm, ja moram priznati da jesam. Gledajući često tu predivnu nisku plavih nijansi koje se prelijevaju iznad naših glava, često sam se pitala zašto baš plava boja. Nebeseko plava boja za vedrog ljetnog dana. Sjetila sam se i onih ljetnih sumraka kada bi nebo poprimilo narančaste, vatrene tonove i pitala se kako bi svijet izgledao da je to normalna boja neba. Ali ne, satvarna boja neba je ljubičasta. Ljubičasto nebo
I sada je jedan američki profesor ustvrdio da ono ustvari nije plavo; ljudskom oku ono samo tako IZGLEDA. U bojama se, izgleda kao i u životu, skriva mnogo više nego što se vidi na prvi pogled.
Samo nebo zna
Samo nebo zna
Kuda ova dusa kroci
I cije ime skriva u suzama
Novi dan i nova bol
Moj Boze zar ne cujes
Molitve tvojih grijesnika
I sto sam ja to
I tko si duso ti
Bozija rijec il' samo ljudski hir
Sto bas svaki dan Nebu prkosi
Znam samo Nebo zna
I pod ovim Nebom
Zar nismo isti svi
Mi djeca andela sto bez krila bi letjeli
Bez ljubavi bas nista ne ide
Znam samo Nebo zna!
Novi dan i nova bol
Gdje ljubav nasa duso skriva se
Tko zna?
Samo Nebo zna...
Samo Nebo zna...
: : Radan/Clea ::
|
Nebrojene pjesme slave prizor koji nam se pruža za sunčana dana, ali niti jedna od njih ne spominje da nas vid vara: plavo nebo uopće nije plavo?! U objašnjenju zašto nebo izgleda plavo, način na koji ljudski mozak interpretira boje jednako je važan kao i fizika svjetlosti.
Isti onaj profesor kaže da je važno prisjetiti se da se svjetlost ne pojavljuje u bojama, nego u valnim dužinama. Boja postoji samo u našem umu. "Pogledajte val na vodi, kakav se vidi na moru. Ako ga pobliže osmotrite, on ima vrh i dol, a, ako bismo izmjerili udaljenost između dva susjedna vrha – ili dva dola - dobili bismo udaljenost između dva vala, odnosno valnu dužinu tih morskih valova. Val svjetlosti je sličan valu na vodi, samo je valna dužina mnogo, mnogo manja".
Ljudski um doživljava različite valne dužine svjetlosti kao različite boje. Crvena je najdulja valna dužina koju možemo vidjeti, dok su plava i ljubičasta najkraće. Postoje i valne dužine koje su nam nevidljive, poput radio valova ili ultraljubičastog svjetla koje izaziva sunčane opekotine. Sad kad čitam sve ovo, imam feeling da su mi okice izbombardirane milijunima sitnih bombica koje mozak pretvara u boju. Zanimljivo.
Kratke valne dužine – koje doživljavamo kao plave – jače se rasprše od onih duljih, tako da plavo vidimo gdjegod pogledamo na nebu. Pitanje je zašto ne vidimo one još kraće i još jače raspršene valne dužine, poput ljubičaste. Znanstveni instrumenti pokazuju da su one prisutne, tako da bismo nebo trebali vidjeti kao ljubičasto. Ljubičasto nebo. No, mudri nam toretičar kaže da se u objašnjenju plavog neba ne treba oslanjati samo na fiziku. U ljudskom oku, posebne stanice osjetljive na svjetlost, nazvane čunjići, šalju u mozak signale koji nam omogućuju da vidimo boju.
Način na koji mozak interpretira te signale, sprječava nas da nebo vidimo kao ljubičasto. "U mozgu postoji nešto što um smatra plavim, a to je točno određena valna dužina svjetlosti. Upravo nju vidimo kada po danu pogledamo u vedro nebo – zato ju i zovemo nebesko plava boja. U 'vaganju' signala iz čunjića, mozak se odlučio na interpretiranje plave, a zanemarivanje ljubičaste boje".
Sada, čitajući ove znanstvene dokaze kako nas vlastite oči varaju, pitam se koliko su me oči varale do sad u životu. I koliko će me još puta prevariti. Ili je to svjesno-nesvjesni odabir da ljubičastu vidim kao plavu. Da neke ljude vidim drugačijima nego što oni zaista jesu. Da neke situacije vidim pozitivnijima nego što one zaista jesu. Da je moje nebo narančaste boje...
Znatiželjna sam, to već znate, i zanima me koje je boje vaše nebo....
|
05.09.2005., ponedjeljak
Veseje misji
Danas počinje škoja. Svim majenima, osim meni. Jej ja ne idem u škoju. Pjvo zato što nemam još dovojjno godina. A djugo zato što fizički ne postojim pa bi mi bijo teško ići u škoju, nositi tojbu na jeđima, jistati knjige... Zato me je danas Majita pustija da se tu majo igjam i zabojavim da ne idem u škoju. Gjedaje smo neki dan Petja Pana i njegovu ekipu na tejeviziji. I kad se toga sjetim, ne nedostaje mi škoja pjeviše, djuženje s djugim cujicama i dečkima, jej imam svoju ekipu s kojom se uživam. Dakje, svi znate pjiču o Petju Panu, zaj ne?
Meni se ona jako sviđa, zgodan mi je, a i živi u svijetu u kojem ja živim, svijetu mašte gdje je sve moguće, gdje dobjo uvijek pobjeđuje, svijet u kojem ne odjastaš i ne stajiš. Svijet u kojem se stajno igjaš, sve što ti tjeba je na dohvat juke i jedino što tjebaš napjaviti je zamisjiti to što žejiš i stvojit će se. Vojim taj svoj svijet. Tojiko ga vojim da mi žajjenje za škojom već jagano bjijedi i osmjeh se pojako vjaća na jice. Škoja je ionako dosadna i napojna, osim igjajišta i odmoja.
The Second Star to the Right
The second star to the right
Shines in the night for you
To tell you that the dreams you plan
Really can come true
The second star to the right
Shines with a light that's rare
And if it's Never Land you need
It's light will lead you there
Twinkle, twinkle little star
So I'll know where you are
Gleaming in the skies above
Lead me to the one who loves me
And when you bring him my way
Each time we say "Goodnight"
We'll thank the little star that shines
The second from the right
: : Sammy Cahn ::
|
A znate što se događa u mom svijetu kad se u gjavi stvoji jedna, samo jedna veseja misao? Da, počinješ jetjeti, dobivaš čajobne moći, živ si i sjetan... Kao što sam ja sada, a nadam se da će mi se uskojo pjidjužiti i moja ekipa. Ekipa čajobnog otoka imena Blogozemska. Na tom našem otoku nema zjočestih pijata, nema kapetana Kuke, samo dobje djevojčice i dječaci. Oni zjočesti pjesejiji su na djugi otok. A vjijeme je da vam bajem dio naše ekipe i pjedstavim:
Za čajobni pjah zadužena je ona koja uvijek ima spjemnu čajobnu vjećicu koja u sebi sadjži nepjesušan izvoj zjatnog pjaha mašte. Judo zatjeskana u svog Petja Pana je ona, vija čajobnih kjija i zajaznog osmjeha, koja jepjša okojo i svima, čak i onima koji je ne vide i ne vjejuju, pomaže pji buđenju jedne jedine veseje misji. Imamo mi i svoju zjatnu jibicu koja ispunjava i više od tji žejje, samo ju mojate jijepo zamojiti. A ponekad ih ispunjava i bez puno mojjenja :)
U našoj Blogozemskoj izgubjjeni dječaci uopće nisu izgubjjeni. Svakog se dana igjaju, uživaju u pokazivanju svojih bojijačkih vještina, šijenju usana u osmjeh, a tu je i mudji jik s naočajicama na nosu koji nas podučava svemu i svačemu, sve dok ne dobije jeteću hranu posjed nosa :)))
Neizgubjjenje djevojčice šetaju svijetom, skupljaju suze, tjaže sunce, pješu oko štange, pišu u poetskom objiku, sanjaju, pjevaju, bojaju zvijezde u pjavo... ima nas puno na ovom otoku, nikada pjeviše, i svi u sebi nosimo bajem jednu, majušnu, veseju misao. Kojom vojimo zajaziti i djuge...
A Petaj Pan... svatko od nas ga ima, negdje duboko u sebi, možda majo usnujog, aji nestjpjjivog u iščekivanju jedne jedine veseje misji. Meni je za nju potjeban samo jedan gumeni bonkas. Evo i vama jedan. Ok, evo vam još jedan. Onda, osjećate ji kako ona dojazi? Kako vas pjeuzima ta veseja misao? Kako vam šiji kjija? Daaaaaaaaaa, to je to! Djžite se te misji i idemo, jetimo zajedno....
Pees: Ako tjebate još bonkasa, samo jecite :)))
|
02.09.2005., petak
Hvala ti...
Hvala ti što si me opremila pjesmama i melodijama koje će mi trajati cijeli život. Hvala što si mi prva pokazala zalazak sunca. I što si sa mnom šetala kad je pljuštalo kao iz kabla. Hvala što si mi dopustila da kući donosim kamenje, školjke i otpale grančice. Hvala što si udomila moje mačiće i psiće. Hvala ti za radost postojanja.
Svitlo u tebi
Ni drevni mitovi – ne mogu
Ni rajski vrtovi – ne mogu
Ni sveti ratovi – TO ne mogu
Ni tajni redovi – ne mogu
Ni hladni vjetrovi – TO ne mogu
Ni stari drugovi što se raduju
ne mogu ugasiti
TO svitlo u Tebi.
Svitlo u Tebi...
TO bokun svitla u Tebi
šta san za se užga ja
ne može ugasiti niti rika lavova.
Pa mi svitli - da znan.
Di ću za života okrenit glavu?
Di svitli - svitlo u Tebi.
Di svitli - svitlo u Tebi.
I kad je svugdi mrak...
Ka šta je sad.
Ti svitliš.
Tu nemore niko ništa.
Tu nemo'š ništa čak ni Ti.
TO stvar je ljubavi..
Koja stoji i ne pita ništa.
Ni Di? Ni Kako?
ONA uvik POSTOJI...
: : Luky ::
|
Hvala ti za riječi:"Potrudi se. Marljivo radi. Sve što radiš sebi radiš. Ako ne možeš nešto učiniti, posveti se nečem drugom". Hvala ti jer me to poštedjelo mnogih patnji.
Hvala što mi nikad nisi govorila:"Rekla sam ti!". Ili bar ne prečesto. Hvala ti što si bila uvijek tu. Nenametljivo. Nezahtjevno. Jednostavno tu. U svako doba spremna dati savjet o svemu. Uvijek spremna priskočiti kada sam nešto trebala. I to odmah. I prije no što nešto treba.
Hvala ti što si bila rame za plakanje. Netko kome sam mogla ispričati novost. Netko tko se uvijek smijao mojim šalama. Netko tko je znao zagrliti kad je teško. Netko tko je poljubac dao bez ikakvog razloga. Netko tko je pročitao tugu u očima bez puno pitanja. Netko s neiscrpnim zalihama ljubavi. Bez obzira što činim. Uvijek.
Hvala ti što si čula moja tiha jecanja u jastuk. Što si znala i preko telefona obrisati mi suze. Što si imala čudotvorno ljepilo koje lijepi sve razbijene komadiće. Što si izdržala neizdrživo. Što si iz ničeg stvorila nešto. Što si davala, kad su ti džepovi bili prazni. Što si me voljela i kad nisam zaslužila ljubav. Hvala ti što si, uz osmjeh, činila nemoguće.
Hvala ti što si mi dala boje, kistove i papir i pustila me samu da slikam svoje slike. Hvala ti što si bila puna ljubavi, ali me nikad nisi utapala u njoj. Što si mi savila gnijezdo, ali me puštala da slobodno letim. Hvala ti što si mi otvorila toliko vrata, ali me nikad nisi gurnula kroz njih. Hvala ti što si me naučila voljeti, iskreno i bezgranično.
Hvala ti što si započela moj život. Isplela prve očice postojanja i učila me pravi i krivi bod ručnog rada. Hvala ti što si mi pokazala osnovne uzorke i onda, jednom, predala mi pletaće igle i rekla: "Ovo je tvoj svijet, sunce. Izaberi si nove bodove, nove uzorke, nove boje. Oblikuj svoj život".
I danas, dok pušem svjećice na kupljenoj torti jer tebe nema da mi napraviš onu specijalnu, pinky, sklapajući oči zahvaljujem nebu što mi te podarilo, grlim te u mislima i šapućem... Hvala ti, mama.
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
