|
|
30.10.2005., nedjelja
Rođeni glumci
U zadnje vrijeme, svaki put kad otvorim svoj blog i započnem nešto pisati, shvatim da bih vam rado samo pjevala. Jer riječi koje želim reći već su toliko puta izrečene, oslikan i opjevane. Nema me ovdje dugo, barem ne da me vidite, osjetite, čitate. 
And now, the end is near,
And so I face the final curtain.
My friends, I'll say it clear;
I'll state my case of which I'm certain.
I've lived a life that's full -
I've travelled each and every highway.
And more, much more than this,
I did it my way.
Regrets? I've had a few,
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.
I planned each charted course -
Each careful step along the byway,
And more, much more than this,
I did it my way.
Yes, there were times, I'm sure you knew,
When I bit off more than I could chew,
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall
And did it my way.
I've loved, I've laughed and cried,
I've had my fill - my share of losing.
But now, as tears subside,
I find it all so amusing.
To think I did all that,
And may I say, not in a shy way -
Oh no. Oh no, not me.
I did it my way.
For what is a man? What has he got?
If not himself - Then he has naught.
To say the things he truly feels
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows
And did it my way.
Yes, it was my way.
: : Frenk Sinatra izvedba Sex Pistols :))) ::
 |
Jednostavno neke je riječi bolje ostaviti u sebi, skrivene duboko da ih nitko ne vidi i ne čuje. Bolje je tako. Bolje za više ciljeve. Širu sliku koju rijetki imaju prilike vidjeti i osjetiti.
Moj život u zadnje vrijeme? Njega tako divno opisuju dvije pjesme koje mi se vrzmaju naizmjenično po glavi. Istovremeno kontradiktorne, ali za moje biće toliko suplementarne. Pročitajte ih, otpjevajte, bilo kojim redom i shvatit ćete. Nadam se da hoćete. Znam da hoćete...
Stand By Your Man
Sometimes it's hard to be a woman
Giving all your love to just one man
You'll have bad times and he'll have good times
Doing things that you don't understand
But if you love him please forgive him
Even though he's hard to understand
And if you love him, whoa be proud of him
'Cause after all he's just man
Stand by your man
Give him two arms to cling to
And something warm to come to
When the nights are cold and lonely
Stand by your man
And show the world you love him
Keep giving all the love you can
Stand by your man
: : Tammy Wynette ::
|
Prva je velika istina da naučih skrivati istinu. Naučila sam od najboljeg među najboljima. Podučavao me danima, mjesecima, godinama. Borila sam se, ali na kraju... i nakon njega shvatila da sam dobro svladala to znanje. Ne pokazivati osjećaje i misli. Tako je lakše. Najlakše. Zbog viših ciljeva. I učitelju sam pokazala svu marljivost učenika, svo znanje koje mi je dao. I pokazala kako u tom segmentu učenik može nadmašiti učenika.
A potvrda je stigla nedavno. U obliku uvjerenja da sve što rekoh je istina. Jer ja nju nikad ne skrivam. Nikad nisam znala. Takvu me poznavao, takvu i sada misli da me poznaje. I bolje je da tako i ostane. Iako takva nikad nisam bila... I iskoristila sam to uvjerenje za predstavu. Dala publici točno ono što je ona željela, ostavljajući samo natruhe osobnog dodira u cijeloj priči. Najbitnije je da publika ode sretna, zadovoljna i smirena.
Odigrala sam jednu od najboljih predstava života. Odigrala sam je veličanstveno, onakvu za koju nisam ni znala da mogu odigrati. Odigrala sam je i navukla finalni zastor... Do sljedeće izvedbe...
Složila kockice na svoje mjesto onako kako će svima biti lakše, protivno svim svojim nekadašnjim uvjerenjima, ohladila svaku poru tijela na temperaturu tekućeg dušika i igrala se. Svetica je postala kurva. Bijelo je postalo crno. Na nekoliko trenutaka sve se izvrnulo, promijenilo, uloge se zamijenile... a sve to zbog višeg cilja. Zbog unutrašnjeg mira. Zbog jednostavnosti lakoće postojanja. Zbog onog što treba doći i zamijeniti ono dobro što je bilo.
Jer jednostavnije je na trenutak poništiti, ubiti, sakriti ono najbolje da ono što dolazi ima šansu biti bar naizgled bolje. Jednostavnije je od sebe okrenuti glavu, preuzeti nečiju ulogu, odglumiti, osvojiti Oscara, nakloniti se publici i povući zastor. I onda skinuti masku, odahnuti i vratiti se ponovno sebi. A kako zaista izgledam iznutra?
Umiksate li dobrog starog šmekera Franka i plavušastu slatkicu Tammy, dobit ćete točno ono što ja čujem u svojoj glavi i kako živim svoj život: I did it my way and stand by my men...
I tko sad kaže da svi mi nismo rođeni biti glumci?
|
05.10.2005., srijeda
Dišpet
Znate što Dalmatince čini posebnima? I prije no što počnete nabrajati ljepota, visina, šarm, bolje da vas zaustavim i zamolim da zagrebete malo ispod površine. Zaronite u dubinu i izronit ćete jednu jedinu, gotovo magičnu riječ. Dišpet. Sav mentalitet, misli, djelovanje jednog cijelog područja može se sažeti u tu jednu riječ. Monkey Gone To Heaven
there was a guy
an under water guy who controlled the sea
got killed by ten million pounds of sludge
from new york and new jersey
this monkey's gone to heaven
the creature in the sky
got sucked in ahole
now there's a hole in the sky
and the ground's not cold
and if the ground's not cold
everything is gonna burn
we'll all take turns
i'll get mine, too
this monkey's gone to haven
rock me joe!
if man is 5
then the devil is 6
then god is 7
this monkey's gone to heaven
: : Pixies ::
|
I dok mi slova prelaze preko usnica, u meni se rađa upravo to. Najumornija, najturobnija, najnegativnija, naj-nešto... kroz stisnute zube prolazi magična riječ, cijelo se tijelo zgrči, napne, svaki atom tijela napuni se nekom novom energijom i biće je ponovno spremno za akciju. Šest slova, jedna riječ, puno energije.
Tko to nema u genima, bar zrnce Dalmacije zapisano, teško će razumjeti to. Kao što će teško razumjeti osjećaj kad stojim na obali, more se pjeni, vjetar trga sve oko sebe, bura šiba lice, a duša stoji i uživa. Kao za dišpet svim tim olujama i neverama, stoji čvrsto i odolijeva svim napadima.
Neki to zovu buntom, neki revoltom, neki kako god hoće, no dišpet je nešto posebno. Nešto teško objašnjivo. Osjećaj koji kao i svaki drugi trebate imati u sebi. I kad vas najviše gaze, kad ste već pokleknuli, kad svi oko vas misle da ste poraženi... onda....onda se dišpet izdigne iznad svega toga, opali vas posred brade, natjera da dignete glavu, izravnate leđa, pridignete se na koljena, pa ustanete i ponosno se postavite, lagano isturujući bradu vani kao da cijelom svijetu želite reći: hajde, spreman sam za još jedan udarac...hajde, udri još jače, spreman sam.
A kako izgleda kad se san spoji s dišpetom. Vjerujte, nema ubitačnije, prodornije i pobjedonosnije kombinacije. Sjetite se Ivaniševićevog pogleda u Wimbledonu. Sjetite se Draženovog osmjeha iz kojeg je tako vješto skrivao stiskanje zubi i tjerao sebe dalje, više, bolje. Sjetite se svih onih pobjednika, koji su nastavili dalje slijediti svoj san i kad se činilo da nije bilo nikakvih šansi da ga ostvare. Svi oni, vjerujte mi, u sebi nosi zrnce dalmatinske uzavrele krvi, posebnog mentaliteta u kojem je najdominantnija karakteristika čisti dišpet.
Dišpet. Riječ od šest slova. Riječ koja za mene čini čuda. Koja podrazumijeva da drveća umiru uspravno. Da vilica još nije pukla od stiskanja. Da u srcu ima još pregršt mjesta za sreću iako je već do vrha ispunjeno istom. Iz dišpeta svima, a ponajviše sebi, napravit ću još malo mjesta za sreću i uživati zadovoljno.
Iz čistog dišpeta :))))
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
