|
|
29.06.2005., srijeda
Bajvan jevojucija
Ajo ekipa, eto mene opet majo. Znam ja da je vama nedostajaja i vaša Mudjica. Find love
Some Devil
One last kiss one only
Then I'll let you go
Hard for you I've fallen
But you can't break my fall
I'm broken don't break me
When I hit the ground
Some devil some angel
Has got me to the bones
You said always and forever
Now I believe you baby
You said always and forever
Is such a long and lonely time
Too drunk and still drinking
It's just the way I feel
It's alright
Is what you told me
Cause what we had
was so beautiful
Feel heavy like floating
At the bottom of the sea
You said always and forever
Now I believe you baby
You said always and forever
Is such a long and lonely time
Some devil is stuck inside of me
I cannot set it free
I wish, I wish I was dead and you were grieving
Just so that you could know
Some angel is stuck inside of me
But I cannot set you free
You said always and forever
Now I believe you baby
You said always and forever
Such a long and lonely time
Stuck inside of me
br>::Dave Matthews:: |
Pjobija sam se do kompjutoja nakon popjijične bojbe s Majitom da vam ispjicam jednu zgodnu pjicicu koja nam se nedavno dogodija.
Naime, mi imamo cijeji životinjsko cajstvo doma. Papigu, jibicu, peseka i macu. I svi se supej sjajzu, svi su genijajni i svi su zanimjivi na svoj način.
Pjvo je papagaj uspješno utamanio svoju životnu djužicu ujođenom mu dosadom da je jadnica odjučija da joj je bojje pjesejiti na vječna jovišta no pjovoditi dane dijejeći kjjetku s tom dosadnom muškom kokoši.
Jibici nismo otkjije spoj, aji obzijom da su došje u paju, gdje je jedna nakon nekog vjemena ispustija dušu, skjone smo misjiti da se papagajski scenajij dogodio i u njihovom akvajiju.
Pesek je sjatko majo cupavo stvojenje koji je dane dijejio sa svojim tatom dok nam omijenog jubimca nije na smjt ispjepadao jedan zjočesti boxej i od tad smo svi pomajo tužni, aji se ovaj maji čupavac jako, jako tjudi da nam nadoknadi jubav i nakjonost koju nam je njegov tata nesebično davao svakog dana svog kjatkog pesjeg života. I obožavamo ga još više zbog toga.
A maca. Maca je pjava pjepedenka. Pjava ejegantna pjinceza svjesna svoje kjajevske povijesti, kao da joj venama teče pjava kjv, vadi nam svima mast pojako. Na kapajku. I svaka "psina" (iako je maca, ovo je zaista pjavi izjaz za ono što je ona sposobna smisjiti) joj je opjoštena nakon što nas pogjeda svojim umijnim okicama, omota se oko nogu i tiho zapjede.
A maca je pjava jevojucionajka. Svaku pjepjeku će ona uspješno pjebjoditi. Ma kojiko visoka i nemoguća bija. Tako smo neki dan moja Majita i ja napjavije specijajnu ogjadu za našu macu koja se voji šetati stubištem, kao da joj tejasa i stan nisu dovojni. Namučije smo se Majita i ja, zabijaje čavjice u okvij da bi mježa (za pijiće, pjastična, a dovojno čvjsta da ju piceki, a bome ni mace ne mogu pjobiti) bija zategnuta, bez ijedne mogućnosti da se naša čuipava mudjica ne može pjovući. I sjagaje smo nas dvije tu ogjadu jedno dva sata, po najvećoj vjućini, vjejujući da će pjepjeka biti pjevejiki izazov za naše čupavo čudovište te da će shvatiti da ima dovojjnu kavdjatuju svog kjajevstva koju ne tjeba šijiti na štetu susjeda.
I kad smo zavjšije, ponosno smo stavije ogjadu na svoje mjesto, zadovojno se smješeći učinjenim djejom i uspjehom koje smo postigje, a maca nas je samo mudjo gjedaja, sjedeći u kjajevskoj pozi na ujaznim vjatima, stjpjivo čekajući da zavjšimo posao. ne žejeći nam vajda kvajiti gušt. Kad smo zavjšije, se pojako ustaja, jijeno pjotegnuja, zavukja iza gejendeja te na šijini od samo paj centimetaja s vanjske stjane ujedno zaobišja ogjadu, sjeja s djuge stjane, ejegantno omotavši jep oko šapica i pogjedaja nas sa sjajem u žutim okicama.
Scena kao u cjtićima. Pjvop nevjejica popjaćena totajnim mukom, a onda ujnebesan smijeh. Maca je ipak puno, puno pametnija od nas pa smo skjonije ogjadu dok ne smisjimo dodatke koji će onemogućiti demonstjijanu nam mačju dovitjivost i otišje svoj neuspjeh utopiti u moju gumenih bombona. Naša bajvan jevojucija je tek počeja...
A maca za sad vodi jedan nuja :))))
|
25.06.2005., subota
Vukovi
Vukovi su mi zanimljive životinje. Likom i karakterom. Divlji slobodnjaci koji haraju nepreglednim prostranstvima, no i najslobodniji, najsamotniji među njima prije ili kasnije se pridruže čoporu ili pronađu partnera s kojim će zajedno lutati. Zajedno. Wild childEver close your eyes
ever stop and listen
ever feel alive
and you've nothing missing
you don't need a reason
let the day go on and on
Let the rain fall down
everywhere around you
give into it now
let the day surround you
you don't need a reason
let the rain go on and on
What a day
what a day to take to
what a way
what a way
to make it through
what a day
what a day to take to
a wild child
Only take the time
from the helter skelter
every day you find
everything's in kilter
you don't need a reason
let the day go on and on
Every summer sun
every winter evening
every spring to come
every autumn leaving
you don't need a reason
let it all go on and on
What a day
what a day to take to
what a way
what a way
to make it through
what a day
what a day to take to
a wild child
::Enia:: |
Čak i oni najsamotniji, najdivljiji među vučjim predstavnicima. Unatoč uvriježenom mišljenju da vukovi umiru sami, znanstvenici kažu da to nije baš istina, a ja sam sklona vjerovati im.
Postoji jedna vrsta vukova, onih u čovječjem obliku, puno blaža od onih opakih samotnjaka nakeženih zuba s pjenom na ustima, no istinski puno, puno opakija. Ti vukovi privlače svojim životinjskim pogledom skrivenim iza prelijepe maske anđela. Privlače svojim dostojanstvenim stavom, mudrim mislima i čarobnim osmjehom. Vuk je to koji živi u čoporu, bez njega ne zna i ne želi funkcionirati no istovremeno odbija biti dijelom čopora. Paradoks na kvadrat.
I upravo takva vrsta vukova je svima najzanimljivija. Divlji, a opet pitomi. Opaki, a istovremeno nježni. Samostalni, a jednako tako i ovisni. Tvrdoglavi i principijelni, no meki i podatni za manipuliranje. Eksplozivna kombinacija koja poput magneta privlači pažnju i naklonost, hraneći se njome kao osnovnim sredstvom za život istovremeno crpeći svaki atom snage iz bića koje pažnju poklanja, gaseći polako život tog bića ne razmišljajući o ničem drugom no o zadovoljavanju vlastite potrebe. Sloboda im je najvažnija no oni nikad nisu slobodni. Samoća im je druga na listi prioriteta, no ipak nikad nisu sami. Samostalnost je sjela na treće mjesto no ipak nikad nisu samostalni.
Čini mi se ponekad da, gledajući tu vrstu vukova, gledam film s krivim tonom. Izjave se ne slažu s akcijom. Dapače, u totalnoj su kontradikciji jedni s drugima. Usta se otvaraju, iz njih izlaze tonovi, ideje, želje, misli, no komponenta učinjenih djela kao da ima svoj vlastiti razum, djeluje po sasvim drugim principima i uvjerenjima. Stojim u čudu promatrajući taj čudesan film koji se odvija pred mojim očima, ispitujući ispravnost vlastitih osjetila jer s njima zasigurno nešto nije u redu. Oči vide jedno, uši čuju drugo, instinkt osjeća treće, srce četvrto. Vlastita osjetila su na kušnji jer dobivaju sasvim različite signale, oprečne signale iz jednog jedinog filma. Kao da svako od mojih osjetila stanuje u različitim, paralelnim dimenzijama, pokušavajući povezati ulazne informacije u jednu cjelovitu sliku, koja će imati smisla. A smisao se ne nalazi...
No moja su osjetila u redu, funkcioniraju savršeno, testirana su u svim drugim situacijama, na drugim vukovima i ostalim životinjskim vrstama i pokazalo se da odlično rade. Ali u svijetu ovih vukova jednostavno prolupaju. Zahuktaju se do maksimuma pokušavajući procesirati sve te zaprimljene informacije i slika koju kreiraju na temelju njih poprilično sliči Picassovim djelima. Bez ikakvog smisla i razuma, razumna i smislena samo rijetkima.
Volim te vukove. Čudno, ali zaista ih volim. Naporni su i teški, iscrpljuju do zadnje kapljice snage, no u svojoj nepredvidljivosti su, ukoliko im posvetite dovoljno pažnje i istraživanja, sasvim predvidljivi. Promatrate li ih dovoljno dugo, u cijelom tom besmislu pronaći ćete smisao. Kockice će se posložiti same od sebe. Uložite li dovoljno vremena i pažnje, pod visokim rizikom vlastitog samouništenja, Picassovo djelo odjednom će vam postati kristalno jasno, jednostavno i smisleno. Shvatit ćete da se, ma koliko nepredvidljivi, divlji i samostalni ti vukovi željeli biti, ustvari se ponašaju se po unaprijed posloženom uzorku kojeg u nedogled ponavljaju, sa sasvim malim, sitnim, korekcijama u skladu sa situacijom.
No, kad takvi vukovi privuku pažnju dostojnog protivnika, pripadnika vlastite vrste, onda sve skupa ima još više smisla. Igra postaje zanimljivija, "nepredvidljivija" i strastvenija. Tanka siva linija zadobiva dugine boje, energija pršti na sve strane, pažnja se još više privlači. I konačno ti vukovi zaista pripadaju nekome, slobodni i samostalni dio su uigranog para, istih principa i načela...
I nikada, nikada ne umiru sami...
|
20.06.2005., ponedjeljak
Korijeni svijesti
Preuzmu me često moji ludi korijeni i to uglavnom potaknuti nekom melodijom, zapljusnu me iznenada, uzdignu i cijelu obuzmu. Luky. I onda više ništa nije kao prije. Još uvik iman Voje. I opet, sve je isto. Mislija san.... Uronim u te svoje korijene, zadržavam dah Kriv je svit - šta više Tvoj ne mogu bit i oslobodim mozak. Mislija san...
A tijelom zaplove čudesni osjećaji, Kriv san ja - jer san tebe satrat zna... slike, boje, mirisi i okusi. Da' san najboje o sebe Klicaj galeba u letu širom raširenih krila da bi bija blizu Tebe Sunčana zraka koja se ogleda u namreškanoj površini mora. I još uvik iman Voje Miris suncem osušene zemlje sredinom ljeta. za učinit ništo boje Okus soli na tvojim usnicama. za Nas...
Al sada znan. I vratim se polako u sadašnjost. Ti nemaš srce kao ja. Vrevu velegrada. Da ga daš. Užareni beton. I biraš uvik lakši put. Izluđujući zvuk truba. AL šta vridi da se raduješ? Siva lica. Ka' bez borbe nešto dobiješ Usiljeni osmjesi. ne vridi Ništa. Lažni glamur. Skoro Ništa. A ustvari, jad i bijeda. Skoro nikad.
Crveno svjetlo na semaforu. Mislija san... Stvarnost ponovno polako blijedi. Da' ćeš mi puno dice, sritan vik Sunce peče. Mislija san... More ljuljuška. Znači Ti šta smo skupa odrasli... Galebovi kliču. Ja još uvik iman Voje Postoji nada. za učinit ništo boje Korijene pustiti ponovo. Da bi najboje o' sebe Pronaći put. ka' bi bija blizu Tebe. Prema svjetlu. Za Nas...
Truba vraća sadašnjost. AL vidin sam. Zeleno je. Ti nemaš srce kao ja. Ljute gestikulacije. Da ga daš. Kreni. I biraš uvik lakši put. Kreni. AL šta vridi da se raduješ? Kreni već jednom. Ka' bez borbe nešto dobiješ A stojim kao ukopana. ne vridi Ništa. Čekam da se svijest vrati u tijelo. Skoro Ništa. Prazna ljuštura čeka svog gospodara, Skoro nikad. Svijest koja lebdi negdje daleko. TO I polako se vraća. Ti ne vridi Ništa. Sa smiješkom u srcu. Viruj meni. Znajući da Mislin na te... posjeduje nešto Ako ćeš Ništa - uzmi Ništa. što nitko, nikada Ja iden ća... oteti neće moći. Jerbo Te volin. Sloboda misli. a nebi smija. Sloboda izbora. AL Sloboda rijeći. TO Sloboda duha. san ja. Sloboda srca. TO Sloboda. san ja.
:: Ovo je jubilarni 101. post na ovom blogu :)
|
16.06.2005., četvrtak
ZSO:: Zemaljska strana oaze
Iako sam nekoliko puta pisala da ovaj blog predstavlja samo jedan dio mene, nikako ne sasvim moj lik i djelo, često dobijem dojam u komunikaciji s vama da me doživljavate samo onakvom kakvom me ovaj blog prezentira. I nakon što mi se četvrti put u dva dana dogodio epitet "tajanstvena", "mudra" i "mistična", odlučih malo "začiniti" ovu oazu i s onom drugom, trećom, četvrtom i inom stranom mene. Stoga, sviđa li vam se Marita u nježno narančastoj halji, s ružama u rukama, duge kose koja vijori na vjetru, golih stopala, nježne duše, misli i srca, preskočite ovaj post i vratite se neki drugi put.
Jer danas na red dolazi moje drugo lice, lice strasti, lice fetiša i "kinky" strana koju svi posjedujemo, ali se i većina svojski trudi tu stranu sakriti. Ja ne. Nikad nisam. I oni koji me osobno dobro poznaju, znaju što znači moj vrckavi pogled u očima i grohotom bi se nasmijali na neke stare komentare mojih postava tipa "čistunka", "časna sestra" i slično. Oooo daaa, nasmijali bi se kao što sam se osmjehivala i ja. I dobro zabavljala.
Kao i svi vi, čovjek sam od krvi i mesa. Sa svim svojim manama i vrlinama. Da, znam, ponavljam se. Ali kažu da je ponavljanje majka mudrosti pa... A moje "mane" su, između ostalog, što se svim svojim bićem prepustim strastima, užicima i onome što me uzbuđuje, usrećuje i dodatno motivira. S jedne strane su to definitivno mudre misli, životne priče, toplo srce, duhovna hrana. No što vrijedi nahranjeni duh, ukoliko je tijelo gladno. I nisam sklona odricat se sada zato što bi u budućnosti moglo doći nešto bolje. Sorry guys. Kad mi se pruži prilika da dobijem ono što mi se sviđa i što volim, prihvatim ju. Objeručke.
Vratimo se na onu "kinky" stranu priče. Volim. I tu bi sad mogao ostati visjeti oblačak mistike u zraku no kako moja Lagana kaže da sam "neponovljiva i nikad nedorečena", neću vas mučiti s mističnim oblačkom nego na pladnju pokazati što sve volim. Ili bar jedan dio toga... Tako, bez neke top liste, krećem u avanturu koja se zove "kinky" Marita jer vrijeme je da upoznate i onu drugu, jednako zanimljivu i mističnu osobnost koja me čini ovakvom kakva jesam. A ta mi je osobnost ponekad daleko zanimljivija od ove. Zaigrana, vesela, otvorena, strastvena... Slična ovoj koju poznajete samo puno, puno neobuzdanija. I jednako iskrena, bez srama, stida i susprezanja.
Nisam od tipova koja će se svakodnevno lickati i uređivati do manekenskog izgleda, niti mi je to ikad bio cilj u životu, ali imam svoje trenutke koji me čine jako sretnom, kako izvana tako i iznutra. I svi su mi podjednako važni, ali ne i nužni za uživanje. Mogu bez njih, ali ukoliko nije nužno, ne odričem ih se...
Find love
The principles of lust
are easy to understand
do what you feel
feel until the end
the principles of lust
are burned in your mind
do what you want
do it until you find
love...
::Enigma:: |
Prvi predmet žudnje koji obožavam su korzeti. Vjerojatno sam u nekom od prošlih života živjela u doba kad su korzeti bili standardni dio svakodnevne odjeće i tog se užitka ne želim odreći danas. I stoga sam pogled na korzet, pripijenu tkaninu koja vezicama sapinje tijelo čineći figuru mom oku ugodnijom, lagano mi se nakostriješe dlake na vratu. Sam osjećaj nošenja takve stvarčice daje mi vanjski poticaj zbiljskog uživanja u činjenici da sam žena. Kad se grudi lijepo loptasto uokvire u košaricama, čineći savršenu crtu koja se vizualno savršeno spaja sa pupkom, kada trakice na leđima predstavljaju prekrasan okvir prateći prirodnu liniju spuštanja kičmenog stupa do guze i kada se ženstveno zaobljeni kukovi uklope u sliku savršenstva Botticelijeve Venere. Iako nisam baš neki poklonik kože pa mi čak i kožne fotelje nisu "mrak" stvar, ma koliko lijepo bile, moji se korzetići ipak mogu pohvaliti i sastavljanjem od tih materijala. Vatreno crveni kožni grudnjak i kožne trakice te čelično crni kožni ostatak zaista su vizualno savršenstvo korzeta. Kaže draga Bridge, koja je djelomično i "kriva" za ovaj post, da me može zamisliti u narančastom svilenom korzetu, čime mi je samo dala inspiraciju za nabavku nove opravice. Uh, da sam Imelda Marcos bila bi poznata po kolekciji korzeta. Ali nisam... bar trenutno...
E sad, korzet kao korzet je zaista prekrasan odjevni predmet no što će curi tako divan predmet bez accesoara :) Stoga, korzetić bez mojeg drugog predmeta žudnje ne bi bio cijela slika zadovoljstva. A to su čarape. I to ne bilo kakve čarape već isključivo i jedino samostojeće čarape široke čipke, svilene ili blago mrežaste. Nisam ljubitelj tangica jer mi jednostavno nisu nimalo ugodne za nošenje, ali samostojeće čarape su sasvim druga priča. Čak i kad ih obučem ispod traperica osjećam se ženstvenom. Sama sebi. A to i je najbitnije, zar ne?
Vjerojatno se osjećam seksi i stoga što je ona široka čipka strateški mudro raspoređena na moje erogene zone pa je doživljaju još jači. I iako bi cijeli život hodala bosa, ovu ljepotu je šteta ne ukrasiti štiklicama. Stigli smo i do pokrivala za stopala. Neki ih zovu i cipelama, ali ja preferiram čizme. Kožne, do preko koljena, pripijene uz nogu, vrtoglavo visokih peta i meni savršeno ugodne za nošenje. Posebno ugodu pruža trenutka prebacivanja noge preko noge, kad kroz rupičaste čarape na goloj koži osjetim hladnoću materijala čizme. I kad mi se pogled uživanja zaustavi na visokim, tankim petama koje stopalu daju posebnu vizuru. Taj osjećaj prividne visine koju dobijem nošenjem peta također je poseban. I stoga volim visoke frajere, one kraj kojih ne moram razmišljati smijem li se stopiti sa svojim omiljenim čizmama kako ne bi skršila njihov ego nedostatka visine. Često mi upravo čizme omogućavaju da podignem razinu svojih očiju u razinu s njegovim, sasvim prirodno i uz sve to i seksi :)
E sad stiže i četvrti užitak na red. Sasvim prizeman i normalan. Svakodnevan. Muškarci. Odnosno fokus na jedan poseban dio njihovog tijela. Osim dubokog pogleda u nečije oči, udisanja zanimljivog muškog mirisa pomiješanog parfemom, osjeta muške kože na usnama, volim... ooo kako volim muške guze. Oble, loptaste, glatke, mišićave muške guze čiji obrisi se tako lijepo naziru u dobro skrojenim hlačama. I često mi se dogodi da sjedeći u kafiću, što predstavlja strateški najbolju visinu za pogled na predmet mog užitka, bacim se u besramno razgledavanje galerije muških guza koje prolaze, ne zamarajući se uopće percipirati ostatak lika, jer to nije najbitnije. Kao ni dečkima čije se okice prijepe za bujno poprsje možda ne tako privlačnog lica. I koji vjerojatno kao i ja osjete nezaustavljivu navalu sline i želju za maramicom izazvanu pogledom na neko lijepo isklesano tijelo, u mom slučaju detalj guze. Razmišljala je Marita i o otvaranju domene www.dobremuskeguze.com no to nikako da dođe na red. Ali hoce. Jer pri samom sjećanju na sve one lijepe guze koje vidjeh u životu odmah krenem razmišljati gdje sam ono stavila kutiju Cleenex maramica :)))
I na kraju, ali ne i posljednje jer redoslijed u ovom slučaju uopće nije bitan, dolazi na red i seks. U mom slučaju preferiram naziv vođenje ljubavi i definitivno radim razliku između ta dva pojma. I jedno i drugo ima svoju funkciju, smisao i namjenu, no pitate li me "seks bez ljubavi" ili "ljubav bez seksa", bez razmišljanja ću odabrati ovo drugo. Ali vođenje ljubavi, igra dvaju skladnih duša koje trepere u žaru uskovitlanih strasti, sve skupa začinjeno maštom i otvorenim srcem i mislima je nešto što se svi trude opisati, ali je toliko jedinstveno iskustvo pojedinca da riječi ponekad ne mogu dostojno opisati osjećaj i doživljaj.
A baš ta strast i želja, začinjena ljubavlju, kod mene ruše sve granice i otvaraju svaki puta nove horizonte. I svaki put kad pomislim da nešto neću nikad, znatiželja nadvlada sve strahove i komplekse i baš to otvori novi horizont tjelesnosti za koje nisam ni pomisliti mogla da postoji. No za sve to u životu, maštu, eksperimente, prepuštanje i žešće igre treba vam usklađeni partner, monogamna veza bazirana na ljubavi, poštovanju, povjerenju i iskrenosti. Iskrenosti do srži. Treba vam partner kojem možete vjerovati i koji vama može vjerovati, kojeg otkrivate i upoznajete postepeno i zajednički jedno drugom pomičete crvenu liniju ograničenja tjelesnosti i strasti. Ljubav i seks su umjetnost, a život je zadovoljstvo malih trenutaka kojima je ta umjetnost dodatni začin.
I kad činu seksa pristupite s tog stanovišta, onda seks postaje vođenje ljubavi i nešto daleko dalje bolje i riječima neopisivo pojmom seksa. I tada mogu shvatiti one filozofe koji tvrde da je orgazam trenutak kad se čovjek u potpunosti spoji s Bogom. Poštedite me sada propovjedi na ovu posljednju rečenicu, doživjeh to i rekoh mogu shvatiti, a svako ima pravo na svoje mišljenje i stav o vezi tjelesnosti i vjere. U tim trenucima, takvoj vrsti tjelesnosti, sa svim svojim fetiš igračkicama, maštovitim idejama i kada je sve to bazirano na ljubavi dvoje ljudi, tada se neobuzdano prepustim užicima, dopustim da sva moja čula uživaju hraneći tijelo na isti način na koji se hrani duh. I stoga ne osjećam grižnju savjeti, niti opterećenje grijeha već uživam u potpunosti u tim prekrasnim trenucima znajući da duša uživa isto kao i tijelo. Jer što vrijedi nahranjeni duh, ukoliko je tijelo gladno...
I sad ostaje samo pitanje možete li me takvu zamisliti? ;))
|
14.06.2005., utorak
I stvori Bog ženu...
U zadnje vrijeme među blogovima se uglavnom zaustavljam na onima pisanim ženskom rukom. 
A Natural Woman
Lookin out on the morning rain(Ah - ooo)
I used to feel so uninspired (Ah - ooo)
And when I knew I had to face another day (Ah - ooo)
Lord it made me feel so tired
Before the day I met you
Life was so unkind
But your love the key to my piece of mind
Cause you make me feel
You make me feel
You make me feel
Like a natural woman (woman)
When my soul was in the lost and found
You came along to claim it
I didn?t know just what was wrong with me
Till your kiss helped me name it
Now I?m no longer doubtful
Of what I?m livin? for
And if I make you happy
I don?t need to do more
Cause you make me feel
You make me feel
You make me feel
You make me feel like a natural woman (woman)
Oh baby what you done to me!
(What you done to me!)
You make me feel so good inside
(Good inside)
And I just wanna be
(Wanna be)
Close to you
You make me feel so alive
You make me feel
You make me feel
You make me feel like a natural woman (woman)
You make me feel (hey)
You make me feel...
::Aretha Franklin::
I will survive
At first I was afraid I was petrified
Kept thinkin' I could never live without you by my side;
But then I spent so many nights
Thinkin' how you did me wrong
And I grew strong
And so you're back from outer space
I just walked in to find you here with that sad look upon your face
I should have changed that stupid lock
I should have made you leave your key
If I'd've known for just one second you'd back to bother me
Go on now, go walk out the door
Just turn around now
('cause) you're not welcome anymore
Weren't you the one who tried to hurt me with goodbye
Did I crumble
Did you think I'd lay down and die?
Oh no, not.I. I will survive
Oh as long as I know how to love I know I'll stay alive;
I've got all my life to live,
I've got all my love to give and I'll survive,
I will survive. Hey hey.
It took all the strength I had not to fall apart
Kept trying' hard to mend the pieces of my broken heart,
And I spent oh so many nights
Just feeling sorry for myself. I used to cry
But now I hold my head up high
And you see me somebody new
I'm not that chained up little person still in love with you,
And so you feel like droppin' in
And just expect me to be free,
Now I'm savin' all my lovin' for someone who's lovin' me
::Gloria Gaynor::  |
Čitam ja i muške no oni koje čitam nekako ne pišu tako često, pa mi ženske riječi više zapnu za srce. I čitajući postove, divim se snazi žena koje stoje iza riječi ispisanih na ekranu. Pročitam, zastanem i istinski se divim.
Stoga svima vama, divnim ženama koje još uvijek ne vjerujete u vlastitu sreću, koje se borite za više dobro, koje stisnu zube i nastave dalje, koje se hrvaju s demonima prošlosti i polako pobjeđuju, koje pokazuju svu snagu duha i želje, koje vode računa i o drugim anđelima, koje čak i kad to žele skrivati znaju što je ljubav, svima vama, spomenutim i nespomenutim, pričica za razmišljanje...
Kada je Bog kreirao ženu, dugo je radio. Jako, jako dugo.
Jednom od anđela to je bilo čudno pa se pojavio u njegovoj radionici i pitao:"Zašto se s njom baviš tako dugo?"
Bog je odgovorio: "Jesi li možda vidio uputstva za sastavljanje?
Mora bit vodootporna, ne smije biti od plastike, mora imati više od 200 gibljivih dijelova, koje je moguće zamijeniti, njeno tijelo mora besprijekorno funkcionirati, čak i kad se hrani malim količinama hrane i pije samo dijetalno piće.
Mora imati ugodnu vanjštinu koja će se svidjeti svima, ali mora imati i toplu, nježnu i divnu dušu. Mora biti jaka i trpjeti sve nedaće, biti stabilan stup podrške i meko rame za plakanje. Mora imati naručje u kojem mogu sjediti čak četiri djeteta istovremeno.
Njen poljubac mora ozdraviti sve, od raskrvavljenih koljena do slomljenog srca. I za sve navedene uloge, koje mora obaviti, ima - pogledaj u paket - samo dvije ruke"
Anđeo je zastao na tren u čudu, kada je čuo koje su sve funkcije napisane u uputi za sastavljanje i rekao: "Samo dvije ruke? I to pri standardnom modelu? To je previše posla za jedan dan, završi to sutra"
"Ne, neću," protestirao je Bog, "sad sam već tako blizu tome da završim ovu kreaciju, koja mi je prirasla srcu, da se ne želim zaustaviti. već se zna sama ozdravljati i lako radi osamnaest sati na dan. "
Anđeo se približio i dotaknuo ženu pa u čudu progovori "Ali Bože, napravio si ju tako meku"
"Zaista je meka", složio se Bog, "no napravio sam ju istovremeno i čvrstom. Nemaš pojma što sve može istrpiti i što sve može postići"
"Hoće li znati i misliti?" pitao je anđeo.
"Ne samo to", odgovorio je Bog, "znat će procjenjivati i pregovarati, odlučivati i zauzimati se..."
Anđeo je u tom trenutku nešto opazio, podigao ruku i dotaknuo ženino lice.
"Ajoj, mislim, da pušta. Rekao sam ti da je to previše posla za jedan dan." izjavi pobjednosno anđeo.
"Ništa ne propušta", razljutio se Bog i zagrmio "To je suza."
"Čemu suze?" upitao je anđeo.
Bog je odgovorio: "Suza je mogućnost, da izrazi svoje veselje, bolest, brigu, razočaranje, ljubav, osamljenost, žalost i ponos."
Anđeo je bio istinski očaran: "Bože, ti si genije, na sve si mislio. To, što si napravio, je poštovanja i obožavanja vrijedno. Žena je čudo."
I iako je možda bilo bolje da ovaj tekst napiše muškarac, iz prve vam ruke mogu potvrditi da je zaista tako. Bez obzira koliko u ovoj mojoj izjavi ima i šale, ostaje istina da su žene zaista snažne. I zasta čudo.
Prežive teška vremena, bore se za svoja uvjerenja i suprotstavljaju se nepravdi. Odriču se dijela sebe kako bi njihove obitelji imale što trebaju. Snažne su i onda kad misle da nema drugog izlaza.
Znaju da poljubac i zagrljaj lijeće slomljena srca. Donose veselje, ljubav i nadu, suosjećajne su i žive za ideale.
Žene postoje u raznim oblicima, veličinama i bojama. I obzirom da su Božje djelo, savršene su. Kao i muškarci. I sve što nas okružuje.
No, iako savršen, Bogu se ipak potkrala greškica. Žene, naime, često zaboravljaju koliko zaista vrijede...
::Nakon čitanja popraćenog pjevanjem, slobodno ostavite svoj trag. Da pjevamo zajedno (sjetite se Murphy Brown) :)))
|
10.06.2005., petak
Korak
Planine su divne kreacije s potpunom savršenom namjenom i smislom. I simbolikom. Nije mi do sad to baš bilo posve jasno, no, sve je promijenjivo, svakom mijenom, svakim danom, svakim trenom...pa tako i ja. Boravak na planini poseban je osjećaj no, iskreno, bez samog čina penjanja ne bi bio potpun. Jednako kao što ne bi bio potpun bez silaska...
Mogu Se Kladit U Bilo Što
Jer svaka tvoja je riječ
Zlatni mjesečev rog
Zrake jutra u šumama
Platno slikano vedrim bojama
Kad sam pošo na put
Dvije sam vatre nosio
Jednu da sebi posvijetlim bijeg
A drugu da bih se vratit mogao
Mogu se kladit u bilo što
Bez tebe lakše bih živio
Bio bih mirniji
Al da li imalo sretniji
Ruže vjetrova nose mene
Ko zmaja od papira
Bez svoga korijena
Ja ti dolazim na prag
Nezvan ili zvan
Nek mi osmijeh bude presuda
I ja je čekam
::Gibonni:: |
Zašto? Jednostavno je. Pri samom penjanju testiramo svoje vlastite granice izdržljivosti. Dosta nas odustane pri prvom pokušaju, kad naša granica još nije ni blizu, ali to ne znamo. Pri prvom pojavljivanju teškoća, jednostavnije je odustati, izabrati manje težak put. Pokušati linijom manjeg otpora. No o njima se ne pišu knjige. Njih povijest ne pamti. Njih uglavnom ni "Mali ljudi" ne pamte. Mnogo je bezimenih čije priče bi bile dovoljno zanimljive samo da su izdržali još jedan korak, pobijedili još jedan napor, da su dostigli i prestigli vlastitu granicu izdržljivosti...
Drugi pak, nastave dalje, unatoč boli, patnji i mukama kroz koje prolaze. Bile one male ili velike. I naprave još jedan korak. Pa još jedan. I još jedan. Korak. I samo je pitanje koliko će još koraka napraviti. A ti koraci su važni. Ne početak ni kraj, nego koraci koje smo napravili. I svaki korak je važan. Svaki korak se broji. I nije sramota odustati. Zaista nije. Samo je pitanje koliko ste koraka napravili. I to ne zbog drugih, nego zbog samih sebe. Koliki ste put prevalili od podnožja do vrha, koliko ste čvrsto stisnuli zube, zaboravili na bol, i s krajnjim naporom postavili još jednom nogu ispred noge i krenuli dalje. U osvajanje. U dostizanje svoga cilja. I zaista nije sramota odustati. U onom trenutku kad u sebi osjećate da zaista ne možete dalje. Da ste već odavno nadmašili granicu vlastite izdržljivosti....
Treća je vrsta ljudi ona koja želi odustati, ali neće. Nikada. Jer nisu od takvog materijala sazdani. Njima se divimo. Njih slavimo. Njih pamtimo. No divimo se, pamtimo i slavimo krajnji rezultat, ne znajući put kojim su prošli. Ili ne želeći znati. Želimo zadržati u mislima samo sliku onog pobjednosnog smiješka koji se rodi pri postizanju cilja. I malo nas vidi u borama tog smješka svu bol, patnju i snagu vjere u vlastita uvjerenja. Zaboravljamo koliko su snage uložili u uspjeh, koliko su osamljeni bili na tom putu, koliko se suza zamrznulo na njihovom licu. I koliko sreće se rađalo u njihovom srcu svakim novim korakom. Pobjednike i pobjedu slavimo, sve ostalo zaboravljamo.
I kad pobjednici krenu u silaznu putanju, u nama se rađa žal. Prisjećamo se dana slave i promatramo tu osobu kroz prizmu uspjeha, žaleći što je krenula nizbrdo. No zaboravljamo i da je silazak važan dio procesa. Jer da bi se osvojila nova planina, prvo treba sići sa osvojene, odmoriti se, uhvatiti zalet i krenuti u novo osvajanje. Ne postoji drugi put. Postoje male varijacije, ali put je uglavnom isti. Stoga i kad vidim nekog da silazi s planine, prepoznam u njemu onu pobjedničku slavu, onaj osmjeh koji kad se jednom rodi u vama ostavlja neizbrisiv trag na biću i znam: sljedeća planina više nije tako neosvojiva. Ma kako se to u ovom trenutku činilo. Jer od njenog nas osvajanja dijeli samo jedan korak. Korak po korak...
:: Nije mi trebalo 365 dana za penjanje, osvajanje i spuštanje. Svaki novi korak čini čuda :)
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
