|
|
18.07.2005., ponedjeljak
Sezame, otvori se
See the stone set in your eyes
See the thorn twist in your side.
I wait for you.
Sleight of hand and twist of fate
On a bed of nails she makes me wait
And I wait without you
With or without you
With or without you.
Through the storm, we reach the shore
You gave it all but I want more
And I'm waiting for you
With or without you
With or without you.
I can't live with or without you.
And you give yourself away
And you give yourself away
And you give, and you give
And you give yourself away.
My hands are tied, my body bruised
She got me with nothing to win
And nothing else to lose.
: : U2: With Or Without You :: |
Sjećate li se dobre stare priče o Ali Babi i njegovi vojnicima, skrivenom blagu i vratima koja se otvaraju na zgodnu naredbu: Sezame, otvori se. I vrata špilje sa blagom bi se otvorila...
Izraz "Sezame, otvori se" svi mi povezujemo sa skrivenim blagom. Materijalim ili duhovnim. Onim kojeg možete vidjeti, opipati i izvagati ili onim kojeg možete osjetiti.
Poželim često da ta ista fraza djeluje i na otvaranje vrata u nama. Da jednostavnim izrazom uspijemo otvoriti najskrivenija vrata druge duše i otkriti neprocjenjivo blago koje ona skriva.
Zamislite da možete stati pred nekog, tko je samo u natruhama pobudio vašu pažnju i znatiželju, podići ruke i viknuti Sezame, otvori se, a vrata njegovog unutarnjeg bogatstva se širom otvore.
Uđete u tamnu, mračnu i naoko zapuštenu pećinu i što dublje zalazite, malo po malo, šećete nepreglednim dvoranama punim svjetla, dragulja i zlata. Stojite fascinirani tim nepreglednim bogatstvom, pojedine predmete primate dlanovima, prinosite bliže i divite se njihovom izgledu, majstorskoj obradi, jedinstvenosti...
I imate sve to bogatstvo samo za sebe, valjate se u njemu kao dijete u pješčaniku, glasno veselo kričite jer ste shvatili da ste doprijeli do nečeg posebnog, do nečeg što nitko nikada osim vas nije vidio, osjetio, imao. I poželite tu ostati do kraja života...
Sezame, otvori se...
|
08.07.2005., petak
Zaobilaženje...
Zahvaljujući prethodno spomenutoj pličini i bistrini koju je donijela u moj život, nekako mi se stvari čine drugačije. Djelujem drugačije. Pogledam se u zrcalo i ne prepoznajem se. 
Spend all your time waiting for that second chance
For the break that will make it OK
There's always some reason to feel not good enough
And it's hard at the end of the day
I need some distraction or a beautiful release
Memories seep from my veins
Let me be empty and weightless and maybe
I'll find some peace tonight
In the arms of the Angel far away from here
From this dark, cold hotel room,
and the endlessness that you fear
You are pulled from the wreckage of your silent reverie
You're in the arms of the Angel;
may you find some comfort here
So tired of the straight line, and everywhere you turn
There's vultures and thieves at your back
The storm keeps on twisting, you keep on building the lies
That you make up for all that you lack
It don't make no difference, escaping one last time
It's easier to believe
In this sweet madness, oh this glorious sadness
That brings me to my knees
In the arms of the Angel far away from here
From this dark, cold hotel room,
and the endlessness that you fear
You are pulled from the wreckage of your silent reverie
In the arms of the Angel; may you find some comfort here
You're in the arms of the Angel;
may you find some comfort here
: : Sarah McLachlan ::
Već objavljena pjesma, nestala zajedno s arhivom,
a obzirom da mi je najdraža...  |
I svakog dana otkrijem nešto novo o sebi. neku novu sposobnost, neku novu crtu karaktera, neku novu sitnicu. I nije to loše...
Vrijeme je za povratak u dubine. Nepoznate i pomalo zastrašujuće. Ali zahvaljujući nedavno stečenoj bistrini, zaranjanje ne bi smjelo biti toliko teško. Iako je ronjenje po vlastitim dubinama najteže, ponekad je bolje neke stvari ostaviti takve kakve jesu, ali priroda mi jednostavno ne dozvoljava predugo mirovanje i plutanje. Sorry free :)
Zašto zaobilaženje? Inspiraciju pronađoh u jednom današnjem događaju i slučajnim otkrićem da moja blogovska arhiva od prošle godine ne radi. Opet u čudu shvatih kako ništa nije slučajno, kako se sve događa s razlogom i smislom, pa čak i onda kad vam ništa nije jasno, dobro poznate kockice se počnu slagati na svoje mjesto. E ovo s arhivom (nadam se da to nije trajno stanje) je nešto što sam otkrila nakon pričice koja slijedi. I nakon čega su događaji današnjeg dana polako počeli dobivati smisao...
Iako nisam sklona obići ono što mi stoji na putu, prečesto poželim krenuti jednostavnijim putem, ali to onda ne bi bio tako zabavno, danas sam na sebi nesvojstven način napravila upravo to. Zaobišla sam svoju prošlost. Iako sam poželjela približiti joj se, omirisati ju još jednom, uroniti svoj pogled u nju, zaogrnuti se lijepim sjećanjima i uživati malo, odabrala sam jednostavniji put. Potpuno nesvojsveno meni. Jednostavno, korak po korak me vlastita podsvijest vodila do zaobilaznice iako se svijest trgala sa vlastitim nedoumicama. I u samo nekoliko trenutaka, sve ono što je (kasnije ustanovih nedostupno) u mojim prošlim tekstovima, uskomešalo se na površini bića, zamutilo vodu, pojavio se onaj trunak koji je produbio brazdu potoka i ponovno je sve drugačije. Ponekad je potrebna samo jedna jedina sekunda...
Zaobiđoh vlastitu prošlost. Jednostavno i lagano. I kad sam bila dovoljno daleko, okrenula sam se, promatrala ju iz daleka, shvativši da ona u meni nikada neće umrijeti niti izgubiti intenzitet, nasmiješila se i rekla sama sebi: "Bolje je ovako". Poželi se moja prošlost vratiti, pronaći će način kako da preduhitri moja zaobilaženja, pogodi me posred čela, stjera u kut gdje zaobilaska nema i ponovno zadobije status sadašnjosti. Ukoliko poželi sama će se vratiti, i to je jedini ispravan put. Do tada, ja ću je svojski zaobilaziti i pustiti podsvijest da me vodi s osmjehom prema budućnosti, ostavljajući dio duše daleko iza sebe, da spava i miruje dok se onaj aktivniji dio zabavlja, istražuje i pronalazi.
I ne mogu se oteti dojmu da je i moja arhiva također nestala iz nekog sasvim dobrog razloga. A kako ne volim prozaična objašnjenja, sklona sam sve to simbolički povezati s današnjim danom. Baš danas otkrijem dvije zanimljive stvari. Baš danas. I pustite me da uživam u tom uvjerenju, kao malo dijete koje se veseli zato što je otkrilo nešto veliko. Nešto puno, puno veće od samog sebe...
Ponekad nije loše zaobići prošlost...
Update, ponedjeljak 11.7.2005. : Moja arhiva ponovno radi, a dijete u meni postavlja nova pitanja :)))
|
06.07.2005., srijeda
Bistra pličina
Supermen
kako se piše ljubav
da li kao jedna riječ
ili su to uvijek
barem dvije najmanje
ljudi se oduvijek sastaju
vole i još uvijek rastaju
oprostit ću joj sve
nisam ja supermen
pa da mogu to
na leđima da ponesem
ugostit ću joj sne
bolje im je kod mene
neka spavaju
sve dok se ne promijene
like to the dearest friend
ljubav se ne piše tako
oko za oko, zub za zub
o, ne, ja ne mogu više
ja sam stigao na rub
svaka mi riječ stražu dobija
svaki mi most na drini ćuprija
šta je to sveto noćas i vječno,
živote sivi
sveto je ono pred čime drhtiš
a čemu se diviš
oprostit ću joj sve
nisam ja supermen
pa da mogu to
na leđima da ponesem
|
Nekako se zadnjih dana osjećam kao potočić. Bistro, a plitko. Hladno. Bezosjećajno. Prolazim kao kroz izmaglicu, ništa nije kristalno jasno, niti jedan obris nije prepoznatljiv, sve je lagano zbunjujuće. I plitko.
Ljudi. Razgovori. Ideje. Energija. I pokušam se otrgnuti tom osjećaju tuposti i praznine, ali nekako me privlači, na čudan način drži čvrsto vezanu. Kao u transu. Nemoćnu. Nepokretnu. Praznog pogleda. Progutalo me cijelu.
Zanimljivo je i to da takvo stanje nije stanje depresije, tuge, nezadovoljstva. Jednostavno bi se moglo opisati kao stanje "ništavila". Nema misli. Nema ideja. Nema emocija. Nema snage. Nema ničeg. Prazno. Obavljaju se samo osnovne životne funkcije, prema ustaljenom redu i rasporedu, a ako se i kojim slučajem i dogodi neka misao, ista se izbriše u roku nekoliko sekundi. I nastaje vakuum. Praznina. Bistro i plitko. Ukratko, bistra pličina
I tražim u dubini neku pozitivnu misao, nekakav trun koji će produbiti gaz mog bića, pokrenuti brzace i zamutiti vodu, no što ju više tražim to bistrina postaje još bistrija, a pličina još plića. Pronalazim tačak, misao dobru, no nejaka je, slaba da opstane jer samo je jedan trenutak dovoljan, kapljica zadovoljstva u toj ispraznosti, da me potpuno obuzme i preuzme. I čini mi se da povratka nema. Bar ne za sada.
Ne prepoznajem sebe tada. Rekli bi ste da nije ni čudno jer bistra pličina obuzima sve, jednostavnije je plutati na površini nego zaroniti u mračni bezdan koji nosi previše nepoznanica. Izvaliti se na leđa i uživati u ljuljuškanju, leđima okrenutih nepoznatom, praviti se da to ne postoji. Ignorirati. I biti bistar, a plitak.
A biće iznutra se buni. Smeta mu izmaglica, nejasni obrisi, trlja oči pokušavajući izoštriti vid. I vrišti. Vrišti od straha da nikad više neće osjetiti dubinu. Da više nikad neće vidjeti jasnu sliku. Da više nikada neće osjetiti brzace. Da više nikad neće izroniti pozitivnu misao, čaroban osmjeh i ozračiti se srećom. Osjetiti, kušati i omirisati narančastu boju. Vrišti, ali ga nitko ne čuje.
A pličina postaje sve bistrija i bistrija, i sve plića i plića...
|
03.07.2005., nedjelja
Zdravo maleni!
Tko nas drugi lako podučava o stvarima, tako istinitim, tako jednostavnim i tako često zaboravljenim u svijetu odraslih, kao klinci. Klinci ne znaju za laži, nemaju ograničenja i žive bez predrasuda. Bar dok odrasli ne preuzmu kontrolu nad njihovim mislima.
Ono što vide kažu točno onako kako dožive, onako kako misle. Odrasli tako često zaborave kako malo nam treba da bi nam na ovom svijetu bilo lakše, ljepše, jednostavnije. A ako želimo razumjeti klinačke poruke i živjeti ih, moramo zaboraviti ograničenja koja smo sami sebi postavili dugim nizom godina pod utjecajem okolnog svijeta preuzimajući na sebe tuđe frustracije i "crnilo". Moramo zaboraviti vlastiti ego i prepustiti se zaboravljenom djetetu u nama, koji i dalje tiho jeca i čeka trenutak kad će u nekom probuditi pažnju.
Da, draga ipak, i sama se često pitam tko to sjedi za tastaturom, sa druge strane, kakvi su zapravo svi ti ljudi koji pišu ove blogove, znaju li uopće njihovi bližnji za to, prolaze li svakodnevno kraj mene bez da sam svjesna da su to upravo oni.... I često, vozeći mahnito kolica u supermarketu, zastanem i promatram ljude oko sebe, zadubljene u svoje misli, probleme i trenutne potrebe i pitam se da li sam ikog od njih srela u nepreglednom moru virtualnih poznanstava. Svašta me može dotaknuti i u "normalnom" svijetu, no u ovom virtualnom ljudi se lakše otvaraju zaštićeni maskom "anonimnosti", pričaju o onom o čemu ne bi pričali na prvoj kavi koju bih ispili pri slučajnom poznanstvu čekajući u redu na blagajni.
Pustite malene k meni,
jer je njihovo Kraljevstvo Nebesko
::Luka 18,16:: |
Da puno je divnih, pametnih, prekrasnih, toplih ljudi i isti ti ljudi šeću ulicama, rade s nama, ispijaju kavicu za susjednim solom, a mi ih ne osjećamo i doživljavamo na isti način kao u virtuali. U virtuali ono dijete u nama prestane jecati. U virtuali ono ima glavnu ulogu. U virtuali je većina ono što zaista jest. U virtuali smo klinci, vjerujemo, volimo, smijemo se, plačemo - iskreno, toplo i otvoreno. Bez straha.
I često se pitam, kada bi mogli pisati Bogu, što bi mu napisali? Što bi tražili? Više novaca? Više vremena? Bolji auto? Godišnji na Bahamima? Napredovanje? Što bi mu poručili? Koji odgovor bi tražili? Iako već viđeno i pročitano, za podsjetnik pogledajte što bi klinci širom svijeta poručili Bogu...
Dragi Bože, umjesto da puštaš ljude da umiru i stvaraš nove, zašto jednostavno ne zadržiš one koje imaš sada? - Tony
Dragi Bože, bio sam na svadbi i vidio da se ljube u crkvi. Da li je to ok? - Neil
Dragi Bože, hvala za brata, ali svejedno, ja sam te molio psića. - Igor
Dragi Bože, cijelo vrijeme ljetovanja padala je kiša i moj je tata bio jako bijesan! rekao je neke stvari o tebi, koje ljudi ne bi trebali govoriti, ali te molim da ga ne kazniš zbog toga. - Tvoj prijatelj (neću ti reći svoje ime)
Dragi Bože, molim te, pošalji mi ponija. Nikad te za ništa nisam molio. Samo pogledaj prijašnje zamolbe. - - Bruce
Dragi Bože, kad narastem želim biti kao moj tata, ali ne želim imati tako malo kose kao on. - Sam
Dragi Bože, mislim da je penjalica tvoj najbolji izum. - Ruth
Dragi Bože, vjerujem da je teško voljeti sve ljude na svijetu. Nas je samo četvero u obitelji pa mi to nikako ne polazi za rukom. - Lea
Dragi Bože, u školi smo učili da je Thomas Edison izmislio svjetlo. U crkvi su nam rekli da si to bio ti. Zato mislim da ti je on ukrao ideju. - Donna
Moja bi Mudjica vjerojatno zahvalila na izumu gumenih bombona, a ja na životu i buđenju svakog novog dana. A što bih ga pitala? Popis bi bio predug i preopširan, ali vjerujte mi da bih imala popriličan broj pitanja.
No, znam da bi isti završio u košu i da bi Mudjica preuzela glavnu ulogu. I bila bih sretna zbog toga. Ali me iskreno zanima što bi dijete u vama napisalo Bogu :)))
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
