Marketing
Bistra pličina
kako se piše ljubav da li kao jedna riječ ili su to uvijek barem dvije najmanje ljudi se oduvijek sastaju vole i još uvijek rastaju oprostit ću joj sve nisam ja supermen pa da mogu to na leđima da ponesem ugostit ću joj sne bolje im je kod mene neka spavaju sve dok se ne promijene like to the dearest friend ljubav se ne piše tako oko za oko, zub za zub o, ne, ja ne mogu više ja sam stigao na rub svaka mi riječ stražu dobija svaki mi most na drini ćuprija šta je to sveto noćas i vječno, živote sivi sveto je ono pred čime drhtiš a čemu se diviš oprostit ću joj sve nisam ja supermen pa da mogu to na leđima da ponesem |
Ljudi. Razgovori. Ideje. Energija. I pokušam se otrgnuti tom osjećaju tuposti i praznine, ali nekako me privlači, na čudan način drži čvrsto vezanu. Kao u transu. Nemoćnu. Nepokretnu. Praznog pogleda. Progutalo me cijelu.
Zanimljivo je i to da takvo stanje nije stanje depresije, tuge, nezadovoljstva. Jednostavno bi se moglo opisati kao stanje "ništavila". Nema misli. Nema ideja. Nema emocija. Nema snage. Nema ničeg. Prazno. Obavljaju se samo osnovne životne funkcije, prema ustaljenom redu i rasporedu, a ako se i kojim slučajem i dogodi neka misao, ista se izbriše u roku nekoliko sekundi. I nastaje vakuum. Praznina. Bistro i plitko. Ukratko, bistra pličina
I tražim u dubini neku pozitivnu misao, nekakav trun koji će produbiti gaz mog bića, pokrenuti brzace i zamutiti vodu, no što ju više tražim to bistrina postaje još bistrija, a pličina još plića. Pronalazim tačak, misao dobru, no nejaka je, slaba da opstane jer samo je jedan trenutak dovoljan, kapljica zadovoljstva u toj ispraznosti, da me potpuno obuzme i preuzme. I čini mi se da povratka nema. Bar ne za sada.
Ne prepoznajem sebe tada. Rekli bi ste da nije ni čudno jer bistra pličina obuzima sve, jednostavnije je plutati na površini nego zaroniti u mračni bezdan koji nosi previše nepoznanica. Izvaliti se na leđa i uživati u ljuljuškanju, leđima okrenutih nepoznatom, praviti se da to ne postoji. Ignorirati. I biti bistar, a plitak.
A biće iznutra se buni. Smeta mu izmaglica, nejasni obrisi, trlja oči pokušavajući izoštriti vid. I vrišti. Vrišti od straha da nikad više neće osjetiti dubinu. Da više nikad neće vidjeti jasnu sliku. Da više nikada neće osjetiti brzace. Da više nikad neće izroniti pozitivnu misao, čaroban osmjeh i ozračiti se srećom. Osjetiti, kušati i omirisati narančastu boju. Vrišti, ali ga nitko ne čuje.
A pličina postaje sve bistrija i bistrija, i sve plića i plića...
Post je objavljen 06.07.2005. u 22:36 sati.