Bistra pličina

06.07.2005., srijeda

Supermen
kako se piše ljubav
da li kao jedna riječ
ili su to uvijek
barem dvije najmanje
ljudi se oduvijek sastaju
vole i još uvijek rastaju

oprostit ću joj sve
nisam ja supermen
pa da mogu to
na leđima da ponesem
ugostit ću joj sne
bolje im je kod mene
neka spavaju
sve dok se ne promijene
like to the dearest friend

ljubav se ne piše tako
oko za oko, zub za zub
o, ne, ja ne mogu više
ja sam stigao na rub
svaka mi riječ stražu dobija
svaki mi most na drini ćuprija
šta je to sveto noćas i vječno,
živote sivi
sveto je ono pred čime drhtiš
a čemu se diviš

oprostit ću joj sve
nisam ja supermen
pa da mogu to
na leđima da ponesem

Nekako se zadnjih dana osjećam kao potočić. Bistro, a plitko. Hladno. Bezosjećajno. Prolazim kao kroz izmaglicu, ništa nije kristalno jasno, niti jedan obris nije prepoznatljiv, sve je lagano zbunjujuće. I plitko.

Ljudi. Razgovori. Ideje. Energija. I pokušam se otrgnuti tom osjećaju tuposti i praznine, ali nekako me privlači, na čudan način drži čvrsto vezanu. Kao u transu. Nemoćnu. Nepokretnu. Praznog pogleda. Progutalo me cijelu.

Zanimljivo je i to da takvo stanje nije stanje depresije, tuge, nezadovoljstva. Jednostavno bi se moglo opisati kao stanje "ništavila". Nema misli. Nema ideja. Nema emocija. Nema snage. Nema ničeg. Prazno. Obavljaju se samo osnovne životne funkcije, prema ustaljenom redu i rasporedu, a ako se i kojim slučajem i dogodi neka misao, ista se izbriše u roku nekoliko sekundi. I nastaje vakuum. Praznina. Bistro i plitko. Ukratko, bistra pličina

I tražim u dubini neku pozitivnu misao, nekakav trun koji će produbiti gaz mog bića, pokrenuti brzace i zamutiti vodu, no što ju više tražim to bistrina postaje još bistrija, a pličina još plića. Pronalazim tačak, misao dobru, no nejaka je, slaba da opstane jer samo je jedan trenutak dovoljan, kapljica zadovoljstva u toj ispraznosti, da me potpuno obuzme i preuzme. I čini mi se da povratka nema. Bar ne za sada.

Ne prepoznajem sebe tada. Rekli bi ste da nije ni čudno jer bistra pličina obuzima sve, jednostavnije je plutati na površini nego zaroniti u mračni bezdan koji nosi previše nepoznanica. Izvaliti se na leđa i uživati u ljuljuškanju, leđima okrenutih nepoznatom, praviti se da to ne postoji. Ignorirati. I biti bistar, a plitak.

A biće iznutra se buni. Smeta mu izmaglica, nejasni obrisi, trlja oči pokušavajući izoštriti vid. I vrišti. Vrišti od straha da nikad više neće osjetiti dubinu. Da više nikad neće vidjeti jasnu sliku. Da više nikada neće osjetiti brzace. Da više nikad neće izroniti pozitivnu misao, čaroban osmjeh i ozračiti se srećom. Osjetiti, kušati i omirisati narančastu boju. Vrišti, ali ga nitko ne čuje.

A pličina postaje sve bistrija i bistrija, i sve plića i plića...

:: 22:36 :: Ostavi trag (11) :: Ponesi sa sobom :: # :: Tragovi On/Off :: prijavi hr.digg

<< Arhiva >>

Preporuka

Tražite nešto?

Misli koje mi uljepšavaju dan

06.07.2005., srijeda

Bistra pličina

Dobro Vam jutro

Mail: maritin.kutak@gmail.com

ICQ: 7-791-525

Čitali ste me puta :)

Moji tekstovi

Ajtej ego :)

Od srca drugim srčekima

Preporuka

Tražite nešto?

Misli koje mi uljepšavaju dan

06.07.2005., srijeda

Bistra pličina

Dobro Vam jutro

Mail: maritin.kutak@gmail.com

ICQ: 7-791-525

Čitali ste me var sc_project=335181; var sc_partition=1; <a href="http://www.statcounter.com/free_web_stats.html" target="_blank"><img src="http://c2.statcounter.com/counter.php?sc_project=335181&java=0" alt="free stats" border="0"></a> puta :)

Moji tekstovi

Ajtej ego :)

Od srca drugim srčekima

Čitali ste me puta :)