Tko nas drugi lako podučava o stvarima, tako istinitim, tako jednostavnim i tako često zaboravljenim u svijetu odraslih, kao klinci. Klinci ne znaju za laži, nemaju ograničenja i žive bez predrasuda. Bar dok odrasli ne preuzmu kontrolu nad njihovim mislima.
Ono što vide kažu točno onako kako dožive, onako kako misle. Odrasli tako često zaborave kako malo nam treba da bi nam na ovom svijetu bilo lakše, ljepše, jednostavnije. A ako želimo razumjeti klinačke poruke i živjeti ih, moramo zaboraviti ograničenja koja smo sami sebi postavili dugim nizom godina pod utjecajem okolnog svijeta preuzimajući na sebe tuđe frustracije i "crnilo". Moramo zaboraviti vlastiti ego i prepustiti se zaboravljenom djetetu u nama, koji i dalje tiho jeca i čeka trenutak kad će u nekom probuditi pažnju.
Da, draga ipak, i sama se često pitam tko to sjedi za tastaturom, sa druge strane, kakvi su zapravo svi ti ljudi koji pišu ove blogove, znaju li uopće njihovi bližnji za to, prolaze li svakodnevno kraj mene bez da sam svjesna da su to upravo oni.... I često, vozeći mahnito kolica u supermarketu, zastanem i promatram ljude oko sebe, zadubljene u svoje misli, probleme i trenutne potrebe i pitam se da li sam ikog od njih srela u nepreglednom moru virtualnih poznanstava. Svašta me može dotaknuti i u "normalnom" svijetu, no u ovom virtualnom ljudi se lakše otvaraju zaštićeni maskom "anonimnosti", pričaju o onom o čemu ne bi pričali na prvoj kavi koju bih ispili pri slučajnom poznanstvu čekajući u redu na blagajni.
Pustite malene k meni,
jer je njihovo Kraljevstvo Nebesko
::Luka 18,16:: |
Da puno je divnih, pametnih, prekrasnih, toplih ljudi i isti ti ljudi šeću ulicama, rade s nama, ispijaju kavicu za susjednim solom, a mi ih ne osjećamo i doživljavamo na isti način kao u virtuali. U virtuali ono dijete u nama prestane jecati. U virtuali ono ima glavnu ulogu. U virtuali je većina ono što zaista jest. U virtuali smo klinci, vjerujemo, volimo, smijemo se, plačemo - iskreno, toplo i otvoreno. Bez straha.
I često se pitam, kada bi mogli pisati Bogu, što bi mu napisali? Što bi tražili? Više novaca? Više vremena? Bolji auto? Godišnji na Bahamima? Napredovanje? Što bi mu poručili? Koji odgovor bi tražili? Iako već viđeno i pročitano, za podsjetnik pogledajte što bi klinci širom svijeta poručili Bogu...
Dragi Bože, umjesto da puštaš ljude da umiru i stvaraš nove, zašto jednostavno ne zadržiš one koje imaš sada? - Tony
Dragi Bože, bio sam na svadbi i vidio da se ljube u crkvi. Da li je to ok? - Neil
Dragi Bože, hvala za brata, ali svejedno, ja sam te molio psića. - Igor
Dragi Bože, cijelo vrijeme ljetovanja padala je kiša i moj je tata bio jako bijesan! rekao je neke stvari o tebi, koje ljudi ne bi trebali govoriti, ali te molim da ga ne kazniš zbog toga. - Tvoj prijatelj (neću ti reći svoje ime)
Dragi Bože, molim te, pošalji mi ponija. Nikad te za ništa nisam molio. Samo pogledaj prijašnje zamolbe. - - Bruce
Dragi Bože, kad narastem želim biti kao moj tata, ali ne želim imati tako malo kose kao on. - Sam
Dragi Bože, mislim da je penjalica tvoj najbolji izum. - Ruth
Dragi Bože, vjerujem da je teško voljeti sve ljude na svijetu. Nas je samo četvero u obitelji pa mi to nikako ne polazi za rukom. - Lea
Dragi Bože, u školi smo učili da je Thomas Edison izmislio svjetlo. U crkvi su nam rekli da si to bio ti. Zato mislim da ti je on ukrao ideju. - Donna
Moja bi Mudjica vjerojatno zahvalila na izumu gumenih bombona, a ja na životu i buđenju svakog novog dana. A što bih ga pitala? Popis bi bio predug i preopširan, ali vjerujte mi da bih imala popriličan broj pitanja.
No, znam da bi isti završio u košu i da bi Mudjica preuzela glavnu ulogu. I bila bih sretna zbog toga. Ali me iskreno zanima što bi dijete u vama napisalo Bogu :)))
|
