Pregled posta

Vukovi

Vukovi su mi zanimljive životinje. Likom i karakterom. Divlji slobodnjaci koji haraju nepreglednim prostranstvima, no i najslobodniji, najsamotniji među njima prije ili kasnije se pridruže čoporu ili pronađu partnera s kojim će zajedno lutati. Zajedno.

Wild child Ever close your eyes ever stop and listen ever feel alive and you've nothing missing you don't need a reason let the day go on and on Let the rain fall down everywhere around you give into it now let the day surround you you don't need a reason let the rain go on and on What a day what a day to take to what a way what a way to make it through what a day what a day to take to a wild child Only take the time from the helter skelter every day you find everything's in kilter you don't need a reason let the day go on and on Every summer sun every winter evening every spring to come every autumn leaving you don't need a reason let it all go on and on What a day what a day to take to what a way what a way to make it through what a day what a day to take to a wild child ::Enia::

Čak i oni najsamotniji, najdivljiji među vučjim predstavnicima. Unatoč uvriježenom mišljenju da vukovi umiru sami, znanstvenici kažu da to nije baš istina, a ja sam sklona vjerovati im.

Postoji jedna vrsta vukova, onih u čovječjem obliku, puno blaža od onih opakih samotnjaka nakeženih zuba s pjenom na ustima, no istinski puno, puno opakija. Ti vukovi privlače svojim životinjskim pogledom skrivenim iza prelijepe maske anđela. Privlače svojim dostojanstvenim stavom, mudrim mislima i čarobnim osmjehom. Vuk je to koji živi u čoporu, bez njega ne zna i ne želi funkcionirati no istovremeno odbija biti dijelom čopora. Paradoks na kvadrat.

I upravo takva vrsta vukova je svima najzanimljivija. Divlji, a opet pitomi. Opaki, a istovremeno nježni. Samostalni, a jednako tako i ovisni. Tvrdoglavi i principijelni, no meki i podatni za manipuliranje. Eksplozivna kombinacija koja poput magneta privlači pažnju i naklonost, hraneći se njome kao osnovnim sredstvom za život istovremeno crpeći svaki atom snage iz bića koje pažnju poklanja, gaseći polako život tog bića ne razmišljajući o ničem drugom no o zadovoljavanju vlastite potrebe. Sloboda im je najvažnija no oni nikad nisu slobodni. Samoća im je druga na listi prioriteta, no ipak nikad nisu sami. Samostalnost je sjela na treće mjesto no ipak nikad nisu samostalni.

Čini mi se ponekad da, gledajući tu vrstu vukova, gledam film s krivim tonom. Izjave se ne slažu s akcijom. Dapače, u totalnoj su kontradikciji jedni s drugima. Usta se otvaraju, iz njih izlaze tonovi, ideje, želje, misli, no komponenta učinjenih djela kao da ima svoj vlastiti razum, djeluje po sasvim drugim principima i uvjerenjima. Stojim u čudu promatrajući taj čudesan film koji se odvija pred mojim očima, ispitujući ispravnost vlastitih osjetila jer s njima zasigurno nešto nije u redu. Oči vide jedno, uši čuju drugo, instinkt osjeća treće, srce četvrto. Vlastita osjetila su na kušnji jer dobivaju sasvim različite signale, oprečne signale iz jednog jedinog filma. Kao da svako od mojih osjetila stanuje u različitim, paralelnim dimenzijama, pokušavajući povezati ulazne informacije u jednu cjelovitu sliku, koja će imati smisla. A smisao se ne nalazi...

No moja su osjetila u redu, funkcioniraju savršeno, testirana su u svim drugim situacijama, na drugim vukovima i ostalim životinjskim vrstama i pokazalo se da odlično rade. Ali u svijetu ovih vukova jednostavno prolupaju. Zahuktaju se do maksimuma pokušavajući procesirati sve te zaprimljene informacije i slika koju kreiraju na temelju njih poprilično sliči Picassovim djelima. Bez ikakvog smisla i razuma, razumna i smislena samo rijetkima.

Volim te vukove. Čudno, ali zaista ih volim. Naporni su i teški, iscrpljuju do zadnje kapljice snage, no u svojoj nepredvidljivosti su, ukoliko im posvetite dovoljno pažnje i istraživanja, sasvim predvidljivi. Promatrate li ih dovoljno dugo, u cijelom tom besmislu pronaći ćete smisao. Kockice će se posložiti same od sebe. Uložite li dovoljno vremena i pažnje, pod visokim rizikom vlastitog samouništenja, Picassovo djelo odjednom će vam postati kristalno jasno, jednostavno i smisleno. Shvatit ćete da se, ma koliko nepredvidljivi, divlji i samostalni ti vukovi željeli biti, ustvari se ponašaju se po unaprijed posloženom uzorku kojeg u nedogled ponavljaju, sa sasvim malim, sitnim, korekcijama u skladu sa situacijom.

No, kad takvi vukovi privuku pažnju dostojnog protivnika, pripadnika vlastite vrste, onda sve skupa ima još više smisla. Igra postaje zanimljivija, "nepredvidljivija" i strastvenija. Tanka siva linija zadobiva dugine boje, energija pršti na sve strane, pažnja se još više privlači. I konačno ti vukovi zaista pripadaju nekome, slobodni i samostalni dio su uigranog para, istih principa i načela...

I nikada, nikada ne umiru sami...



Post je objavljen 25.06.2005. u 20:11 sati.