|
|
21.03.2005., ponedjeljak
365 dana
Pročitavši naslov, zasigurno ste pomislili da danas slijedi još jedna moja filozofija. No, ne slijedi... Ovo je moj način pozdravljanja s vama kako to prijatelji na odlasku čine.
Obzirom da su me neki kroz ovaj blog uspjeli upoznati do tog nivoa da znate rijetko ostavljam nešto da visi u zraku, nedovršeno, držeći na taj način nepotrebno pažnju i iščekivanje prema sebi, i moj posljednji korak na ovom blog će biti upravo takav. Nekima će biti drago, drugima svejedno, trećima žao. I svi ćete biti u pravu. I bez obzira na vaš stav, svi ste mi jednako dragi i prirasli srcu.
A] Choose the mountain you want to climb: don’t pay attention to what other people say, such as “that one’s more beautiful” or “this one’s easier”. You’ll be spending lots of energy and enthusiasm to reach your objective, so you’re the only one responsible and you should be sure of what you’re doing.
B] Know how to get close to it: mountains are often seen from far off – beautiful, interesting, full of challenges. But what happens when we try to draw closer? Roads run all around them, flowers grow between you and your objective, what seemed so clear on the map is tough in real life. So try all the paths and all the tracks until eventually one day you’re standing in front of the top that you yearn to reach.
C] Learn from someone who has already been up there: no matter how unique you feel, there is always someone who has had the same dream before you and ended up leaving marks that can make your journey easier; places to hang the rope, trails, broken branches to make the walking easier. The climb is yours, so is the responsibility, but don’t forget that the experience of others can help a lot.
D] When seen up close, dangers are controllable: when you begin to climb the mountain of your dreams, pay attention to the surroundings. There are cliffs, of course. There are almost imperceptible cracks in the mountain rock. There are stones so polished by storms that they have become as slippery as ice. But if you know where you are placing each footstep, you will notice the traps and how to get around them.
E] The landscape changes, so enjoy it: of course, you have to have an objective in mind – to reach the top. But as you are going up, more things can be seen, and it’s no bother to stop now and again and enjoy the panorama around you. At every meter conquered, you can see a little further, so use this to discover things that you still had not noticed.
F] Respect your body: you can only climb a mountain if you give your body the attention it deserves. You have all the time that life grants you, as long as you walk without demanding what can’t be granted. If you go too fast you will grow tired and give up half way there. If you go too slow, night will fall and you will be lost. Enjoy the scenery, take delight in the cool spring water and the fruit that nature generously offers you, but keep on walking.
G] Respect your soul: don’t keep repeating “I’m going to make it”. Your soul already knows that, what it needs is to use the long journey to be able to grow, stretch along the horizon, touch the sky. An obsession does not help you at all to reach your objective, and even ends up taking the pleasure out of the climb. But pay attention: also, don’t keep saying “it’s harder than I thought”, because that will make you lose your inner strength.
H] Be prepared to climb one kilometer more: the way up to the top of the mountain is always longer than you think. Don’t fool yourself, the moment will arrive when what seemed so near is still very far. But since you were prepared to go beyond, this is not really a problem.
I] Be happy when you reach the top: cry, clap your hands, shout to the four winds that you did it, let the wind - the wind is always blowing up there - purify your mind, refresh your tired and sweaty feet, open your eyes, clean the dust from your heart. It feels so good, what was just a dream before, a distant vision, is now part of your life, you did it!
J] Make a promise: now that you have discovered a force that you were not even aware of, tell yourself that from now on you will use this force for the rest of your days. Preferably, also promise to discover another mountain, and set off on another adventure.
L] Tell your story: yes, tell your story! Give your example. Tell everyone that it’s possible, and other people will then have the courage to face their own mountains.
::Paolo Coelho::  |
Razlog mog prekida pisanja osobne je prirode, odluka je to koju sam donijela sama i samo zbog sebe, svjesna svojih poslovnih i privatnih obaveza i nedostatka vremena za nastavak njegovanja ove moje osobne oaze. Nema revolta, nema nekog posebnog vama važnog razloga zašto to činim, nema protesta, nema patetike. I nema razloga za tugu.
Jednostavno, vrijeme je za drugačiji smjer mog života i osvajanje nove planine.
Nije moj stil nestati bez traga, obrisati tekstove i kod nekih kod vas pokrenuti bujicu pitanja. Nije moj stil ostaviti priču nedovršenu i pustiti vas u iščekivanju novih misli koje s moje strane, bar 365 dana, neće stići. Nije moj stil izbrisati blog jer on sadrži previše meni dragih tekstova. Nije moj stil jer to jednostavno nisam ja.
Svako slovo, svaka misao i svaka izjava na ovom blogu sam bila, jesam i bit ću ja. I puno sam više od onoga što ste mogli iščitati ili pronaći sakriveno između redova. Puno, puno više. Kao i svi vi. Jer nijedan čovjek nije plošan, jednosmjeran, nepromjenjiv i isti kao drugi. Svatko je od nas jedinstven i originalan, nikoga od nas drgi pa često ni mi sami nećemo upoznati do kraja, svatko od nas ima svoj put, viziju i ideju. I netko to poželi podijeliti s drugima, a netko ne. I to je ono što nas razlikuje i čini sličnima.
Zašto je 365 dana naslov posljednjeg posta? Zato što je to ni prekratak ni predug period u životu svakog od nas, u kojem možemo napraviti puno, a isto tako možemo i ništa ne napraviti. A što ćemo napraviti u tom roku naš je izbor.
Nakon 10 mjeseci pisanja na ovom blogu, odlazim na 365 dana dug put i dajem si ni previše ni premalo vremena za neke druge segmente života. Iako me u tom periodu nećete čitati, znat ćete da i dalje moja Mudjica tamani gumene bombone, a ja nosim osmjeh i veselje u duši. Na svoj sam put ponijela priručnik kojeg uvijek imam uz sebe jer u životu puno "planinarim", a kojeg vam od srca ostavljam u okviru ovog posta. Možda vam bude od koristi, kao što je bio meni.
Svoja sam iskustva i misli podijelila s vama, ne zato da ih se slijepo držite ili ih u potpunosti odbacite, već da vas, kao što i kaže misao vodilja ovog bloga, potakne na razmišljanje o malim i velikim stvarima koje oblikuju naše živote. I kroz vaše komentare poticali ste, kritizirali i podržavali upravo tu misao i veliko hvala vam na tome.
Hvala vam svima za ulazak u jedan period mog života, svim dragim prijateljstvima koje mi je ovaj blog kreirao i svim divnim ljudima koji su dotaknuli moju dušu i dopustili mi da na tren budem dio njihovog čarobnog svijeta. Hvala vam i do sljedećeg međusobnog dodira šaljem vam veliki topli zagrljaj, mali poljubac i suncem uvijek okupan osmjeh...
|
16.03.2005., srijeda
Pismo prijateljici
Vjerujte mi, ponekad mi nije jednostavno pisati. Toliko toga ima u meni što želi izaći vani, a znam da ponekad nije dobro sve pustiti iz sebe i zato u sebi da svakog dana vodim pravi mali rat. Ne bitke, već pravi pravcati rat. I da, da, znam, svi ga mi vodimo, no teško to priznajemo. Kako drugima tako i sebi. Danas to otvoreno priznajem. Sebi i vama.
I zbog tih ratova, danas svoje misli i riječi upućujem jednoj osobi. Na čudan način bliskoj, koju ne poznajem osobno, ali se međusobno poznajemo. Možda i više no što bi željele. Gotovo sigurno više no što bi željele. I volimo se i mrzimo istovremeno. Kao prave prijateljice. I vjerujem da obje ponekad poželimo da su se naši životi dotaknuli na neki drugačiji način. Vjerojatno bi se tada zajedno smijale, ispijale kave, zafrkavale i jedna od druge podosta naučile. No dijeli nas nepremostiv bezdan. Zaista i istinski nepremostiv. I ovo je jedini način da ona zaista zna što osjećam prema njoj...
Darovi ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, ljubaznosti, dobrote, vjernosti, blagosti i samonadzora darovi su poniznog i iskrenog pojedinca i dopiru izravno iz srca. |
Stoga, draga prijateljice, čitajući ove moje riječi upućene tebi znaj da te poznajem, da osjećam sve što ti osjećaš i da me svaka tvoja bol boli kao vlastita. Osjećam tvoje strahove, tvoje nemirne misli, tvoje zebnje i tvoju tugu. Osjećam i tvoj bijes, poneku mržnju upućenu na moju adresu, tvoju borbu protiv nevidljivih neprijatelja. Osjećam i tvoju istinsku ljubav i dušu prepunu emocija, topline i dobrote. Osjećam i promjene koje se događaju u tebi, koje činiš iz ljubavi. Ne iz ljubavi prema sebi, već prema drugom biću. Biću koje traži od drugih promjene, a to ne želi uzvratiti. Ne zato što ne može, no zato što ne želi. A svi prvo, zaista, trebamo krenuti od sebe...
I razumijem te, draga prijateljice, apsolutno te razumijem. Možda i bolje no što bi to željela. Sigurno bolje no što bi to željela. I imam razumijevanja, naklonosti i ljubavi prema tebi iako to nitko nikad ne bi shvatio. I da smo zaista prijateljice, sjedeći na onoj kavi, izjadale bi se jedna drugog, udijelile savjet jedna drugoj, slatko se nasmijale vlastitim potezima koje činimo iz ljubavi i toplo se zagrlile. Pružile bi jedna drugoj veliki, najveći zagrljaj pun razumijevanja, emocija, suosjećanja i utjehe. I rastale bi se s osmjehom na licu, znajući da ništa nismo riješile, ali ipak, nekako u dubini duše osjećale bi smirenje i zadovoljstvo. Pravo žensko prijateljstvo.
Kako te ne mogu fizički zagrliti i prenijeti ti svu svoju toplinu i ljubav, svo razumijevanje i osjećaje, pružiti ti utjehu koju sebi najviše želim pružiti, završavam ovo pismo prijateljice sa velikim raskošno umotanim paketom prepunim toplih misli i željama da živiš svoj život radi sebe ne radi drugih, da svoj život prilagođavaš sebi zbog sebe ne zbog drugih i da se ne mijenjaš zbog drugih nego zbog sebe. Jer sve drugo u tvom životu je prolazno, ti si jedina konstanta, neprocjenjivo blago svog života. Ne riskiraj, draga prijateljice, ne nasjedaj lažima i emotivnim igrama, ne mijenjaj svoj život i uvjerenja zbog nekog tko to nije zaslužio i živi život punim plućima, onako kako zaista zaslužuješ.
Znam da će tvoja mudra glava otkriti da je ovo pismo napisano baš tebi, draga prijateljice, i da su poruke koje ti šaljem stigle iz najdubljeg kutka mog srca. Znam i da ćeš ih protumačiti i prigrliti na ispravan način. I znam da ćeš shvatiti da si mi draga i bliska, iako se nikad nećemo upoznati.
Život je lijep, draga prijateljice, i ti ga zaslužuješ proživjeti u miru, vjeri, ljubavi i istinskoj sreći, daleko od ljudi koji unose kalvariju u tvoj život. Život kakav ti ja od srca želim ...
Iskreno,
tvoja prijateljica,
čije ime ponekad želiš zaboraviti...
|
10.03.2005., četvrtak
Zasluge
Čitajući Damjanov komentar na moj prošli post, jedna mi je riječ zapela za oko, a kotačići u mozgu počeli svoj uobičajeno urnebesni ples. Zasluge. Zadnjih mi se dana upravo ta riječ mota po mislima, u razno raznim situacijama, i sada opet, osvane u komentarima na mom blogu. Da, složit ćete se uglavnom sa mnom u konstataciji da svatko od nas smatra kako ne dobiva što smo zaslužili. Neki dobivaju previše, neki premalo, ali nitko ne dobiva točno ono što zaslužuje. Ili možda ipak dobiva? A oni koji dobivaju previše, uglavnom smatraju da dobivaju premalo kao i oni koji dobivaju premalo. Zanimljiva situacija, zar ne? I eto odlične teme za još jedan kontemplirajući post :)
Gledajući događanja u vlastitom životu i popriličnom iskustvu, kojeg vjerujem i vi imate, na relaciji "davanja-primanja", rekla bih da dobivam manje od onoga što zaslužujem. Nije tako uvijek bilo, ali trenutna je situacija takva. Ovog trenutka. Danas. Osvrnuvši se unatrag neki vremenski period, priznajem da ulažem puno, netko će hladno proglasiti to investicijom, ali moj je pogled s tim ulaganjima uperen u budućnost, u dugoročne ciljeve, u život. I zaista mi nije teško i dalje ulagati, iako možda rezultate ne dobivam odmah ili oni neće doći sutra. Znam da će doći. To mi je dovoljno. Znam da se nekima moji potezi, moje misli, moji stavovi i moja djelovanje ponekad čine čudnima, suludima, neobjašnjivima, ali znam zašto to činim. Ljudi biraju svoje sklonosti,
no umiru za svoja uvjerenja
Možemo odlučiti uživati
sada i platiti poslije,
ili, platiti sada i uživati poslije.
Moja je majka uvijek govorila da vjeruje da sami stvaramo svoju sudbinu.
Moraš što bolje iskoristiti ono što ti je bog dao.
:: Foresst Gump ::
Okolnosti ne čine od vas ono što jeste, one otkrivaju što jeste
:: John Maxwell :: |
Znam da sam u jednom procesu koji se mnogima čini "munjenim, nestabilnim i neobjašnjivim", ali znam da taj proces moram proći, da iza njega slijede novi procesi i da sve sto sam uložila, dobit ću natrag, ako ne iz direktnog izvora mojeg ulaganja, onda nekim drugim, meni zasad nepoznatim, kanalima.
I nemojte misliti da su moje misli samo narančaste i vedre, da i kod mene nema uspona i padova. Da, uglavnom su naranancaste i vedre, ali ne svih 24 sata dnevno, ne svaki dan, ne stalno. Ali većinom jesu. Naravno da ima i crnih ili sivih misli, možda čak i više no što si možete zamisliti, no ne odzvoljavam im da me obuzmu i kontroliraju. Ja svoje padove promatram iz drugačije perspektive nego većina ljudi. Uzmem u ruke vrećicu gumenih bombona, još uvijek na koljenima, zaogrnuta u prašinu koja se digla nakon mog velikog treska, s bolovima i u onim dijelovima tijela za koje nisam ni znala da mogu boljeti, promatram situaciju u kojoj se nalazim i počnem se nezaustavljivo smijati. Nakon prvog vala smijeha, pomiješanog sa suzama i bijesom na samu sebe, pridignem se s osmjehom na licu, otresem prašinu sa sebe, zaliječim rane i izvučem pouku iz tog posljednjeg, nažalost ili na sreću ne i zadnjeg, treska.
Jednako, kao i kod svih, pojavljuje se i kod mene sumnja, umor, želja za odustajanjem, razmišljanje o preusmjeravanju energije i sebe u nešto drugo, vaganje do sad postignutog u odnosu na uloženo i često od drugih čujem baš onu izjavu "ne zaslužuje te" - posao koji radiš, kolege s kojima djeluješ, ljudi s kojima se družiš, osobe koje voliš...
I možda, samo možda je trenutno to istina. A možda, i opet samo možda, je prava istina sasvim drugačija i ja ne zaslužujem većinu onog dobrog što dobivam. Ili možda, i opet samo možda, dobivam u ovom trenutku točno ono što zaslužujem i svi ljudi oko mene dobivaju točno ono što zaslužuju. Slika koju ostatak svijeta vidi u odnosu na moj pogled zna biti prilično zamućena, ponekad iskrivljena, jednodimenzionalna i površna, i jako je teško odrediti nečije zasluge. Kako za mene, tako i za svakog od vas jer nitko osim vas samih ne zna cijelu sliku i nitko osim vas samih, pa ni oni najbliži i najdobronamjernije ne mogu napraviti pravu procjenu. Nitko osim vas. I procjena je samo vaša, kao i rezultati te vaše procjene.
Ne volim status žrtve. Čak ni onda kad bih kratkoročno takvim odglumljenim statusom dobila puno. Čak ni onda kad bi se ostatak svijeta složio da imate apsolutno pravo na taj status. Čak ni onda kad zaista mislite da jeste žrtva. Za sve što mi se događalo, što mi se događa i što će mi se događati u životu odgovorna sam jedino ja. I moji izbori. A izbor uvijek postoji. I preuzimanje takve odgovornosti, da sve, baš sve polazi od nas samih i da nitko drugi nije kriv niti zaslužan za vašu životnu situaciju, veliki je korak u životu. Korak kojeg neki nikad ne naprave, korak kojeg neki naprave jako rano, korak kojeg neki rade razdijeljenog u male koračiće.
I nekako mi se čini, na temelju ovim misli stavljenih na zaslon monitora, da se u mojoj glavi iskristalizirala jasna slika da sam dobivala, da dobivam i da ću i ubuduće dobivati upravo ono što zaslužujem. Ma što god to bilo :)))
|
07.03.2005., ponedjeljak
List papira
U virtualnom bespuću nalaze se brojna bogatstva. Ukoliko ih tražite, pronaći ćete ih. Rijetko će se dogoditi da na njih naletite slučajno, jer znate da ne vjerujem u slučajnosti. Koliko loših stvari ima na Internetu, toliko, ako ne i više ima i dobrih. Na vama je da odlučite na koje ćete se fokusirati. Sve je stvar izbora, zar ne? :)
U tim predivnim virtualnim putovanjima u zadnje vrijeme mi je fokus okrenut prema pričicama, životnim i izmišljenim, ali svaka od njih nosi svoju poruku. Jednostavno, volim pronalaziti smisao skriven iza rečenica, otkrivati ono namjerno neizrečeno, prilagođavati misli sebi i volim kad mi tekst probudi sive stanice i natjera ih na jogging, volim kad se od mene očekuje neki oblik aktivnog sudjelovanja. Nisam stvorena za pasivnog promatrača. A niste ni vi, vjerujem...
Tako jedna priča, promatrajte ju kao teoriju o kojoj valja razmisliti, kaže: veza je kao list papira. Ljubav u prošlosti samo je sjećanje.
Ljubav u budućnosti samo je fantazija.
Samo ovdje i sada,
u ovom trenutku,
možemo i trebamo istinski voljeti.
|
Cura i dečko se dogovore da će pisati po tom listu papira. Kada krenu, oboje su uzbuđeni jer je to prvi put da nešto rade zajedno. Ispisuju slova puna ljubavi, zanosa, strasti i želje. Ispunjavaju papir najljepšim stvarima koje mogu smisliti i ponekad cura piše više, ponekad dečko piše više. Neki ljudi pišu bez previše razmišljanja, neki pišu nakon dugotrajnog mozganja, no što više pišu postaju sve umorniji i umorniji. Pojave se ponekad novi prazni listovi, privlačniji od onih već ispisanih i pitanje je umora i unutrašnjeg poriva hoće li se netko prebaciti na taj novi list na kojem će ispisivati rečenice s nekim drugim ili će se u potpunosti posvetiti starom listu na koje će stavljati nove listove i uložiti novu energiju za njegovo daljnje nadopunjavanje i izgradnju.
Za svako pisanje potrebna je motivacija, a ispunjavanje dogovorenog praznog lista papira je obaveza i odgovornost veze koja se stvorila i dalje se stvara. I dok god potreba za pisanjem na tom listu papira postoji, ono se neće zaustaviti. Slova će se ispisivati na listovima papira, ispunjavati bjelinu slatkim riječima sve dok se tinta posve ne istroši. A prava ljubav ju nikad neće istrošiti...
Neki parovi vole pisati zajedno, neki razdvojeno, u samoći pletu predivne rečenice koje će kasnije položiti pred svoju dragu ili dragog, no nijedna strana ne bi trebala samo pisati dok druga strana promatra i čita ne pišući ništa. Kažu da je karakter osobe kao njen rukopis, jedinstven i originalan. I jako je teško promijeniti nečiji rukopis. Nije nemoguće, ali treba dosta vremena i truda da bi se to postiglo. A i krajnji rezultat ne mora biti onaj kojeg priželjkujemo. Stoga ne pokušavajte mijenjati tuđi rukopis, pustite ga da bude upravo onakav kakav vas je isprva privukao, pustite ga da raste i razvija se uz vaš rukopis koji također ne trebate mijenjati osim ukoliko za to ne osjetite potrebu. Jednako je teško imitirati nečiji rukopis. Nikad ga nećemo u potpunosti usvojiti, bit će to samo blijeda kopija, slična originalu, ali kopija. I stoga je bolje osmisliti i održavati vlastiti rukopisni izričaj no biti loša kopija nečeg jedinstvenog i savršenog. Jer svaki je rukopis na svoj način jedinstven i samim tim savršen...
A mrljice? Mrljice na papiru su greške u ljubavi bez koje ljubav ne bi bila ljubav. Manje ili veće mrljice dodatni su sastojak prave ljubavi. Bez obzira da li namjerne ili slučajne, mrljice su mrljice. I nijedan rukopis ne bi bio savršen da nema baš tih mrljica. Bez obzira koliko lijepo pisali i koliko prekrasan sadržaj bio, mrljica će ostaviti svoj trag. Ostavit će trag bez obzira koliko ju dobro sakrivali. A da li će se pisanje nastaviti, ovisi o percepciji para koje dijeli taj list papira. Ovisi o tome da li se više obaziru na kvalitetu sadržaja ili vizualni dojam i samo o njihovoj perspektivi ovisit će daljnji ishod ispunjavanja listova. Mrljica zna biti ružna i vidljiva. I ma koliko slova oko nje bila predivna, ispunjena ljubavlju i toplinom, mrljica nekako dominira. A dominirat će dokle god vi dopustite da dominira. Stoga, izbor leži, kao i uvijek, na vama...
Ispunjavanje ovog predivnog papira može se nastaviti unatoč svim poteškoćama, a može i prestati upravo zbog tih poteškoća. Nitko vas ne može prisiliti da nastavite pisati ukoliko vi u svom srcu jednostavno ne osjećate potrebu za tim. I jednako vas tako nitko ne može odgovoriti od pisanja, bez obzira na količinu i veličinu mrljica, ukoliko vi u srcu osjećate da je to ispravan put. I znam da se svima vama kao i meni često po glavi mota na različite načine parafrazirani Shakespeare "pisati ili ne, pitanje je sad..."
Ma koliko se pitala i ma koliko velike mrljice bile, moj je izbor nastaviti pisati na dobroj staroj i poznatoj hrpi papira. Volim taj stari papir, njegov miris, laganu požutjelost i sve one mrljice koje se vide, ali me ne smetaju pri čitanju. Volim gledati dva različita, a opet slična rukopisa koja se isprepliću na tim požutjelim listovima i uživam u bjelini praznih papira koji čekaju svoje ispunjavanje. A još ih je popriličan broj neispunjenih. I baš zbog tog užitka, zbog tih dosad napisanih slova i svih onih što znam da čekaju na red za zapisivanje, uzimam novi list bijelog papira, stavljam ga na već ispisanu hrpu i započinjem novi niz ostavljajući mjesta drugom rukopisu da me kao i do sada predivno nadopunjava, korigira, uči i ispunjava...
I baš me zanima što vi mislite o teoriji lista papira i kakav je vaš rukopis? :)
|
03.03.2005., četvrtak
Jedna žica
U nekim intenzivnijih trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako sam si zamišljala, planirala i priželjkivala, ili ne idu željenom brzinom, često se sjetim priče o Niccolu Paganinju. Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom i sjajnim improvizacijama. Na jednom koncertu, kaže priča, pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. I nedugo nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj žici.
Život je kao šalica kave. Ponekad gorka, ponekad slatka no najvažniji je sastojak osoba s kojom ste ju odlučili podijeliti.
|
Po završetku je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i imrpovizaciji te dovršenoj izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz namig publici započeo svirku uz povik "Paganini i jedna žica!". Na svom je jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u čudu promatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u moguće.
Prisjećajući se ove priče, shvatim da naši životi, ma koliko ispunjeni problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim "ugodnim" popratnim pojavama ne moraju to biti. Iskreno, provodimo većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljam da uvijek postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati.
Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne glazbe života. Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih visina i izazvati ovacije. Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće...
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
