If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Osim uobicajenih bestselera, enciklopedija, kuharica i inih knjiga, moji roditelji posjedovali su i "Obiteljski Prirucnik Zdravlja". Bila je to najbolja knjiga ikad.
Debela, gusto pisana, s detaljnim opisima svih covjeku poznatih bolesti, preko uobicajenih do opskurnih, sa gadljivim slikama gadljivih boleshtina.
I ne samo to, pola knjige zauzimao je dio za samoprognozu. Tako nadjes simptom i preko "da-ne" pitanja i odgovora ustanovis sam svoju bolest.
Tako sam ja kao dijete od kojih 12 samoprognozirala da imam tumore na skoro svakom djelu tijela, par tropskih bolesti, malariju, tifus, teske srcane mane te da patim od najmanje 5 mentalnih boljki, ukljucujuci shizofreniju i duboku depresiju.
Pravo je cudo kako sam docekala 13, pa i dalje.

Pokusavala sam "Obiteljski Prirucnik Zdravlja" pronac i u Londonu, al me nije islo.
Dar za samoprognozu je ostao, doduse.
"Brus, Brus!!!", derala bi se ja:"Nu, vidi! Tumor na nozi."
Brus bi dosao u panici, pomno pregledao nogu te potom zakljucio da sam je natukla negdje i da bolujem od modrice. Ovece.

Svaka tri do cetiri mjeseca dokotrljam se i do obiteljskog doktora.
"Dobar dan doktore Egerton. Mislim da sam oglusila i da imam rak sise. Obje."
"O, dobar dan, Marisi. Lijepo te vidjet opet.", lagao bi on i pregledavao prvo uho, onda sisu, pa i drugu: "Nista ti nije. Uho ti je prehladjeno, a za sisu uzmi Evening Primrose Oil."

Moram priznat da me strah onog dana kad se koja moja samoprognoza i obistini.

"Vrijeme je.", dramaticno sam rekla doktorici.
"Hmpf?", oglasila se ona ne dizuci pogled s papirologije.
"Vrijeme je za botox."
"Nije jos.", rekla je ona jos uvijek ne dizuci pogled.
"Kako nije? Nu bora.", rekoh ja i slozih lice u kombinaciju vjeverice i Rennee Zellweger za maximum "bora" efekt.
"Da vidim.", podize ona pogled: "Erm...ne, nije."
"A celo? Nu cela!", pokusah slozit boru na mom celu koje nema nijednu jer je premalo da bore na nj uopce i stanu.
"Ne.", hladnokrvno me odsjece ona.
"A oko ociju?", zaskiljih ja.
"Mozda mrvicu."
"Super. Narucidera me onda za dva tjedna.", pobjedonosno rekoh ja i odoh premisljat kako nagovorit Guzi da mi se pridruzi u avanturi.

Nema mi nista bolje nego zavuc se ispod jorgana i onda tamo gundit, premisljat, stvarat i slicno.
Ponekad se usuljam u sobu usred dana, zavucem ispod jorgana i samo BUDEM.
Onda Brus udje u sobu da me trazi i pita: "Sta radis?", a ja kazem: "Jorganishem!"
On onda zakoluta okom i ode van iz sobe.

Imam neke blesave misli u glavi tipa...ako padne atomska bomba, a ja sam izvan jorgana umrijet cu u strasnim mukama, al ako padne dok ja JORGANISHEM, onda cu umrijet sretno. Ili mozda cak i necu umrijet. Ako me ugrize morski pas, a ja sam u jorganu, morski ce samo njezno gricnut jorgan, a na zubima ce mu ostat jedno perce. Ako, pak, nisam umotana, morski ce me prepolovit napola. I tako dalje. I tako blize.

misao: iako morski psi ne obitavaju u mojoj sobi i ne znam kako bi me ugrizli, nikad se ne zna.

Brus mi je reko nekidan da mi pri preseljenju u Brazil nece trebat jorgan. Ne zna on da vec radim planove za prekooceanski prijevoz istog.

Za ovu listu su krive Slobodna Rodnica i Bridge .
Sve kritike uputite njima.

1) Kad sam bila klinka od kojih 6, 7, 8, 9, pa i 10 godina nisam voljela drzat pisalinu, a bogme ni kakicu u sebi nego bi to fino ispustila u gace pa ko ziv, ko mrtav. Ako je WC bio u blizini, otisla bi na WC. Al ako ga nije bilo....ah, onda bi posluzile i gace.
Najveselije je bilo u javnim prijevoznim sredstima. U kojima mi nikad nije palo na pamet da izidjem van na prvoj stanici i potrazim WC....a, ne...ko ce trazit WC i micat se sa sjedala kad postoje gace.
Ispustila bi sadrzaj, smocila i zasmrdila sjedalo, pod, sebe, odjecu i nastavila sjedit i gledat kroz prozor kao da se mene to nista ne tice. Nikad se ne bi pitala kako je to izgledalo (a bome i mirisalo) mojim suputnicima. Ne, ja sam se pravila da se nista nije dogodilo, te shodno tome mislila ako se MENI "nista" nije dogodilo, da nije ni drugima i da nitko ne moze vidjet, a bogme ni pomirisat moju nevolju.
Na svojoj stanici izisla bi van, mokrih i smrdljivih gaca (ponekad i posranih) i nonsalantno dosetala do kuce.
"Maaama, doma sam. ...I posrala sam se u gace."

picka koja se bar jednom popiskila u gace: paris hilton


2) Ako ste gledali "Aviatora" i smijali se ili zgrazali nad njegovom obsesivno kompulsivnoj bolesti (OCD) koja ga je natjerivala da broji grasak prije nego sto ga pojede, obsesivno pere ruke i koristi maramice da uzme kakav objekt, znajte da ja nisam. Nisam zato jer patim od istog. Moglo bi se rec...da sam zrela za Vrapce. Tako sam kad sam bila klinka bila opsjednuta slovima N i T. Cesto bi mi "N" i "T" uskocili u glavu iz zasjede i tjerali bi me da ponavljam "N T N T N T N T N T...." i tako po sat, dva. To je nakon par godina prestalo, al onda su se pojavili drugi oblici iste perverzije.
Primjerice ja zivim u vrlo organiziranom kaosu. Kaosu, zato jer je naocigled kaos, a organiziranom zato jer ja znam gdje sto i kako stoji u MILIMETAR. I nedo Bog da netko pomakne taj milimetar. Ili pola. Apsolutno sve moje stvari su organizirane po erm...mom patentiranom sistemu (u koji necemo sad ulazit u detalje al sastoji se od mjesavine kolor kodinga, autora, abecede, zanra i par mojih ahem...izuma). Naocigled, reda nema (to tako da narod ne misli da sam luda iako jesam), al ja znam da ga ima. Ako netko nesto pomakne, momentalno dobijem popizditis.
Udjem li u sobu i dvd stoji milijunti dio milimetra ukoso, meni ce oko odmah odletit tamo i morat cu poravnat dvd.
Shopping se odvija po strogo isplaniranom redu (za koji opet nitko ne zna osim mene).
Godinama se bavim mislju da nabavim cistacicu, al znam da nema teorije da se to dogodi jer bi ja a) dobila zivcani slom ako sve ne bi bilo u milimetar nakon ciscenja b) trebala obac cijelu kucu i ispravit njene "pogreske".
Kad moj OCD svakih...recimo...mjesec dana dosegne crescendo, Brus me sjedne i kaze: "Ljubavi, OCD ti izmice kontroli."
Onda se ja iz petnih zila trudim bit normalna.
Brus je moj spasioc. Da nema njega, mogli bi me nac u ormaru kako abecedno obljepljujem cipelu po cipelu....ili u kuhinji kako razlazem jaja po velicini i jedem samo ona koja su promjera 4cm.

narod koji ima ocd: cameron diaz, david beckham, leonardo di caprio


3) Po horoskopu sam BIK. To me nekad brine jer su svi veliki diktatori i tirani bili bikovi.
Brus kaze da imam tirantske tendencije. Ako mi slucajno ikad padne na pamet da se natjecem za mjesto u parlamentu, nemojte glasat za mene. Nece dobro zavrsit.

bik tirani: idi amin, saddam hussein, tito, hitler, itd...kao sto rekoh, ima ih.


4) Osim sto se panicno bojim zmija, bojim se i aviona. Tocnije, bojim se da se avioni ne sruse. Sa mnom unutra. Obzirom na kolicinu putovanja koju napravim godisnje, to predstavlja prilican problem. Mjesec dana prije puta, pocnem s molitvama Bogu. Svaku vecer. Svaka molitva zavrsi sa: "....i molim te, daj da mi se ne srusi avion." I Bog da.
Redovito gledam sve dokumentarce o rusenjima aviona i razlozima rusenja te proracunavam kako prezivit plane crash i slusam eksperte po tom pitanju.
Tako nikad ne sjedam vise od sedam sjedala od najblizeg izlaza, volim sjest na krilo jer je tu avion najjaci, al malo iza motora u slucaju da se metal aviona malo oguli i posauga moje sjedalo i mene u motor, tokom leta sam uvijek vezana, alkohol ne pijem da znam izic ako bude potrebno, a safety instrukcije procitam par puta iako ih znam napamet. Spavanje, naravno, ne dolazi u obzir. Jer...ako bi zaspala, ko bi pomno osluskivao svaki sum motora.
Na dan puta se pravim normalna i neustrasiva. Ipak, kad upadnemo u turbulenciju, grcevito drzim naslon za ruke.
Zalim za danima kad su ljudi putovali brodovima i nekako se nadam da ce se ti dani vratit.
Iako...nekidan sam gledala dokumentarac o gigantskim valovima.
Valovima koji lome brodove.

covik koji se boji aviona, a isto mora letit: billy bob thornton


5) Kad sam bila mala, bila sam opsjednuta majmunima. Toliko da bi drage mi roditelje tjerala da me bar jednom tjedno odvedu u zooloski. I odvodili su me. Onda bi protracila sat, dva gledajuci samo i iskljucivo majmune, a roditeljima bi bilo dosadno.
Meni ne.
Pokusavala sam ih nagovorit da mi kupe par majmuna, al oni su se samo smijali. Mislila sam da je to iznimno okrutno od njih jer sam na TV vidjela narod koji je u kucama drzao majmune. Mislila sam: "Ako mogu oni, zasto ne i ja?".
Kad je mama postala trudna, a ja bila jos uvijek zelena da ne znam sto znaci rastuci trbuh, upitala me:"Ej, Marisi, da li bi ti radje imala malog brata ili sestru s kojima se mozes igrat i pricat i sve ili da ti kupim majmuna."
Dala sam joj pogled koji govori:"Jao, mama, koje blesavo pitanje" i odgovorila:"Majmuna, mama, MAJMUNA!".
Mislila sam da ce moja zelja konacno bit uslisena i veselila sam se ko svinja blatu.
Kad je mama konacno dosla kuci nakon poroda, mislila sam da su mi sva jutra svanula odjednom. Nisam mogla docekat da bacim oko na mali bijeli zavezljaj s majmunom unutra. I bacila sam. I zabezeknula se.
"Mama, pa di je majmun?", upitala sam snuzdeno.
Ne mogu vam opisat tu nerecu i cemer sto sam osjecala kad mi je pogled pao na ruzicasto dijete umjesto na kosmatog primata.
Ipak, s vremenom sam naucila voljet brata. Puno puta se pokazao i zabavnijim od majmuna.

ludjak koji voli majmune: michael jackson



misao: sad kad znate da sam luda, nadam se da cete me i dalje citat.


Saljem dalje u nadi da ce se i oni osramotit: Hybrid, Rubia, LooLoo, Snjeguzica i Barba.

"Os kod frizera? U pola cijene.", upitala je Krava Ljepote.
Zaskiljila sam sumnjivo u njenom smjeru te ponovila: "Erm...u pola cijene? Ne znam, sumnjivo mi je to."
"Ma nije. Dobro picka sisa.", rekla je Krava i gurnula mi voucher za upola cijene u ruke.


Par tjedana kasnije, kad sam kroz siske mogla samo skiljit, al ne i vidjet, sjetila sam se vouchera, dogovorila susret s frizerkom, obukla se, obula, umila, oprala zube, a bome i pocesljala, pogledala na sat, zaprepastila samu sebe cinjenicom da kasnim (iako kasnim uvijek), sjela u taxi i dala mu uputu da me vozi kod frizera.
Taksist je ocito imao los dan te odlucio da me odvede na Grand Tour Of London ne bi li konacno zaradio stogod.
Nakon svestranog opeljesivanja mog dzepa od strane taksista-vodica po Londonu ("Ker-Ching!"), na ulazu frizerskog su me docekali gejpederi i neka debela. Sa srdacnim licem (debela, ne gejpederi).

Debela me posjela na stolicu i pitala:"Sta os...?"
"Odrezidera mi siske da opet vidim sunce, travu, zgradurine i Brusa, a mos mi i krajeve recnut. Al ne puno!!!"
"Kolko?"
"Po milimetra. A mosh i manje."
Debela se grohotom nasmijala te potom rekla: "Al krajevi su ti...erm...unisteni malo."
"Ne dam da rezes vise od minimalnog." reko ja i uhvatih se za kosurinu u panici.
"Necu ti rezat jedino ako das da ti napravim dubinsko kondicioniranje."
"Ooooh", reko ja, "Dam ti!"

cinjenica: meni se svasta lako proda. od novih deterdzenata, cudotvornih pasti za zube, najnovijih magicnih pomada, svih cuda plasticne kirurgije, 4tjednih ekspedicija u svjetske pripizdine, preskupih cipela i jos skupljih torbi. sve to i jos kojesta mozete meni prodat. s lakocom. lako se zadivljujem i jos lakse odvajam od novca. zato mi ziro-racun i je uvijek prazan. jashta.

Debela je prala, a potom i masirala moju kosu, a ja sam guzicom mrdala gore-dolje na pomicno-skliznoj fotelji i mislila: "Oooooh, hi-tech, ooooh!"
Konacno me sjela pred ogledalo i pocela rezat.
"Oklen si ti, jel?"
"Iz Hrvatske.", reko ja: "A oklen si ti?"
"Saaaf Efrika", rece ona.
Potom smo izmjenili uobicajene frizer/klijent caske tipa di idem veceras (nigdi), sta cu radit poslin (nista) i sta ce ona radit poslin (ic s gejpederima iz salona u gejpederske barove).

"Kako os da ti osusim? Valovito i voluminasto ili ravno?"
"Valovito-voluminasto", reko ja odlucno iako mi je kosa prirodno ravna ko svjeze ispeglana i ustirkana kosulja.

cinjenica: volim valovito-voluminaste frizure kakve su nosile Krystle i Alexis u Dinastiji, kakve nose Las Vegas showgirls i Blackpool competitive ballroom plesacice. Takodjer volim haljine za klizanje na ledu, natjecateljski ples, i ine djelatnosti gdje odore zahtjevaju puno sljokica, perja i neukusa. Nikad necu prezalit sto to nije UVIJEK u modi i sto nije uobicajeno otic s natapiranom kosom i u sljokicavoj haljini s uzorkom paunovog perja u ducan po kruh i mliko.

Unatoc prirodnim preprekama koje su stajale ispred nje debla Saf Efrikanka mi je kosu uistinu napravila valovito-voluminastom.
"Oooh, jebote, ova je dobra. Nista je ne moze iznenaditi." iznenadih se ja i u napadaju srece, poleta i voluminastih valova momentalno kupih sve pomade koje je debela stavila na moje vlasiste u borbi za valove. I volumen.
"Ker-ching!" rece debela.

Iduci ulicom, gledala sam se u svaki izlog, klatarila vrecicom s pomadama te svesrdno mahala glavom lijevo desno, gore dolje zadivljeno gledajuci kosu kako valovito vijori na vjetru.
"Ooooh, jebo te, oooh, nu mene, oooh!!! Loreal-cos Im worth it!!! Oooh!!!", divih se samoj sebi.

Diveci se tako, zadivih se u krivi izlog:"TOPSHOP!!! Samo cu unic i vidit sto imaju. Samo bacit oko. Dvije minute. Ma minut.", uvjeravala sam se.
Topshop je bio pun djevojaka i zena koje su bile odjevne velicine 0.
"Jebote, pa u ovoj zemlji vise niko nista ne jede. Ma ni u jednoj zemlji. Zapravo, jedino ja jedem. Ja i Scarlett Johansson."
To me bacilo u bed te se momentalno uputih prema cipelama. Poglavito prema onim sljastecim. Tocnije metalik plavim disko cipelama s visokom petom.
Probavala sam redom plave, roze, zlatne i srebrne disko cipele, lakirane crvene, zelene pa i crne obicne cipele (pod obicne citaj nesljastece al jos uvijek s petom od koje se vrat lomi). Na kraju zakljucih da mi se ormar mozda ipak previse sljasti te kupih obicne smedje cizme. Do koljena. S vratolomnom petom.
"Ker-ching!" rece TOPSHOP prodavacica.

"Hmmm, nisam nista kupila za Brusa i nista sa sljokicama.", pomislih ja te ubodoh gacice od svile sa sljastecim kristalima preko guzice.
"Vish kako sam prakticna, jednim udarcem rijesih i poklon za Brusa i sljokice."
"Ker-ching!", rece opet TOPSHOP prodavacica.

cinjenica za one koji se misle pravit pametni u komentarima: gacice su da ih ja nosim, a brus uziva. ne obrnuto.

Sad cu se pravit luda i necu provjeravat stanje na ziro-racunu dok na nj ne sjedne nova lova.

misao: ak ignoriras problem, on maltene nestane.

Ker-fucking-ching!



P.S.
Ovaj post posvecen je mojim curama s MODE. Znate ko ste. Najbolje ste. Pusa. :D

U nedostatku inspiracije, stavljam malo slikica.

Bratic je Brusa i mene pozvao na vjencanje. Njegovo. U Cetinskoj Krajini. Pravo narodno. S barjakom i sve. U proljece.
I idemo.

predskazanje: brus ce se napit i mumlat na thompsona.

cinjenica: ja ne znam ni jednu thompsonovu pjesmu.

Otkako su filmovi u Hrvatsku poceli dolazit mjesec dana prije nego u Englesku ne mogu se vise kurcit i trkeljat o filmovima koje Hrvati jos vidjeli nisu.
Al se mogu kurcit i pricat ko zadnji seljak o filmovima koje ste odavno apsolvirali.


Apocalypto smo Brus i ja pokusavali gledat ravno 4 puta. U prvom pokusaju se nismo uspjeli ni obuc, samo smo povrsno govorili da idemo gledat film, drugi pokusaj je zavrsio oblacenjem, obuvanjem cipela, sminkanjem te nedugo zatim Brusovom izjavom da bi on radije gledao "The Ultimate Hellraisers" na TVu te mojim psovanjem Brusa. Treci pokusaj je zavrsio u busu i mojim demonstrativnim izlaskom iz njega jer je Brus nesto krivo rekao.
U cetvrtom pokusaju smo dosli u kino, kupili karte, kupili kokice (slatko-slane), kupili kolu (za Brusa) i plenuli guzicom na MOJA sjedala.
Iza nas je neka Francuskinja kokodakala da joj se ne svidja sjedalo na koje je parkirala guzicu.
Brus je izuo cipele.

cinjenica: brus uvijek izuje cipele u kinu. rekla sam mu da je seljak, al on nije shvatio zasto. sad sam se pomirila cinjenicom da se brus izuva i da ima seljacku stranu karaktera iako nije seljak.

Kino je bilo poluprazno iako je bio opening weekend jer je Englezima mentalni stretch da gledaju film sa subtitles.

cinjenica: ne znam kako se kaze subtitles na hrvatskom.

Ekranom je prvo poceo trcat uzjogunjeni tapir, a nedugo potom i gologuzi, bezdlaki Indijanci.
Ululekali su i pokazivali guzice.
"Nu, Brus, evo tvojih!!!", uzviknula sam.
"Nisu to moji.", ispravio me on.
"Jesu.", rekla sam sebi u brk da on ne cuje.

cinjenica: meni su svi iz latinske amerike "brusovi". pa tako i indijanci.

jos jedna cinjenica: brusova kuca u brazilu nalazi se u ulici koja je ime dobila po indijancima: al. dos tupiniquins

"Nu, Brus, nu kako su Tupinikini brzi.", opet cu ja.
"To su Maye, a ne Tupiniquins.", opet me ispravio.
"Isti kurac", promrljah u bradu.

Potom je Brus poceo GLASNO komentirat film. Mislim da su svi oko nas bili ocarani. U Brazilu svi glasno komentiraju. Cak se i na mobitele javljaju. Usred filma. Al iz pristojnosti otidju do pozarnih vrata pa se onda tamo deru u telefon iako ih cijelo kino jos uvijek moze cut. Da, odlazak u kino u Brazilu je jedan osebujan dogadjaj.

Brus se smijao dok je prstala krv, a ja sam gledala Mayanski nakit i htjela imat SVE. Cak i one navlake za nos i masku od zivotinjskih zubi iako ne znam kako bi to proslo na ulicama Londona.
Po ure prije kraja filma, Brus je predvidio radnju i tako pokazao da je pametniji.
Rekao je:"Sad ce doc Spanjolci."
I dosli su.
Onda je film zavrsio.

Potom smo imali filozofsku raspravu o filmu (filozofskiju i uceniju od ove ovdje) i zakljucili da nam se svidja i da je cika Mel najbolji ikad iako zove policijske djelatnike "sugar tits".

Za kraj sam dodala:
"Ej, Brus, znam kako ce mi se zvat sin."
"Kako?", alarmirao se on.
"Jaguar Paw."
Preokrenuo je ocima.
Mislim da to ime nece proc.

Mel Gibson je najbolji direktor. Ikad.

O GUZI I TELEFONU:

Guzi, iako ima para, posjeduje telefon koji ne radi. Zapravo, nije da telefon ne radi nego je na mrezi koja nema dobro pokrice u njenoj pripizdini.
Prosjecan razgovor tece ovako:
"Alo, Guzi, sta radis?"
"Alo, a evo tu m.....kkkggghhaatthhhaa...kggghh..."
Potom se linija umrtvi, a ja nedugo kasnije dobijem text:"CRNA RUPA"
I tako bar jos pet puta prije nego razgovor zavrsi.

cinjenica: nisam sigurna da crne rupe postoje na nasem planetu iako guzi tvrdi da postoje u svakoj telefonskoj konverzaciji.

Za one koje zanima, danas smo razglabale o nadolazecoj veceri, o tome dal mi je pojela bombonijeru i obrisala guzicu sa hrvatskim Nashnl Dziografikom i o blog-svadji (EKSKLUZIVNO!) koja se odvija izmedju mene i izvjesne gdjice Velika Jabuka .

cinjenica: gdjica ogromna jabuka se tolko naljutila na mene da je cak cijeli post posvetila meni, mojim (umisljenim...iako nije daleko) godinama i mojoj menopauzi koju nisam ni znala da imam. potom mi je onemogucila komentiranje. moram priznat da mi laska da mi je netko posvetio cijeli post. mislim da cu isprintat i uokvirit.

Guzi se pravila uzasnuta svadjom i cak je rekla (piskutavim glasom) da je ona miroljubiva, al nista joj to ne vrijedi jer znam da je sigurno vec uskicala stvar i nasladjivala se mojom gluposti.

cinjenica: ja uvijek popizdim kad neko sere gluposti i onda umjesto da ckomim, to im moram rec.

O ZUBARU:

Mislim da je bijeljenje zubi manipara. Tako sam bijelila prije dvije godine, pa prije 4 al jebes kad ti se uvijek zubi vrate na prvobitno stanje. Ipak, lekciju naucila nisam i opet sam osla kod zubara.
Zubar je iz Palestine.

cinjenica:momentalno sam primjetila da je rekao da je iz palestine iako ta drzava oficijalno ne postoji. nisam mu proturjecila jer nisam htjela da mi sjebe zube, a i inace.

Promeskoljila sam se na stolici i rekla da se bojim. On je reko da zna i da mu nije jasno cega se sad bojim kad samo kalup radi.
Ja sam rekla da ne znam i grcevito uhvatila stolicu. Potom sam mu naredila da mi da hi-tech naocale s dvdom i odabrala "Oceans 11" iako je procedura trajala manje od 20 minuta, a film oko dva sata.
"Nema veze", pomislila sam, "Nastavit cu drugi put."

Masno mi je naplatio.


O MISTERIOZNOM COVJEKU ZVANOM JAMES:

Klinjo, Brus i ja smo sjedili u dnevnoj, krkali i gledali "Celebrity Big Brother". Idilu nam je pokvarilo KUCANJE na ulaznim vratima.
"Ja cu.", reko ja, odlozih tanjur i uputih se prema vratima.
Na ulazu je stajao frajer kojeg nikad u zivotu nisam vidila.
Bio je omalen i nosio demode crnu koznu jaknu.

"Bok, ja sam JAMES. Tvoj susjed. Znas, moja zena....bla bla...taxi....bla bla...."
James je poceo odverglavat pricu koja nije imala nikakvog smisla. Prica se zavrsavala zahtjevom za posudbu novca, a meni je u glavi poceo zvonit alarm.

James je bio neugledan i neispeglan, a osim mene takovih u zgradi nema. Svi su uredni.
Nadalje, Englezi nemaju obicaj kucat nekome na vrata, uglavnom stidljivo kazu "dobar dan/jutro" kad se kojim slucajem sretnete u hodniku i odverglaju koju pristojnu o vremenu ili nesto.
Zgrada je mala i svoje susjede znam.

James je vidio alarm u mojim ocima te se nadovezao kako njegovi susjedi uvijek kucaju njemu da posude secer, kavu, caj...
Alarm u glavi je otiso u overdrive.
Englezi bi prije UMRLI nego nekom pokucali da posude secer, kavu, caj...
"Erm...sta ono rece, iz kojeg si stana?", upitah ja.
"9", rece on.
"Erm...ja ne drzim cash u kuci.", reko ja.
"A jel ima netko drugi?"
"Nema", reko ja i zalupih vratima.

Potom sam se uputila u operaciju "Debeli".
Debeli je caretaker u zgradi.
"Alo, Debeli, ovdje Marisi...kriza u zgradi. Neko se uspio provuc kroz sigurnosni obruc pa zica narod za pare. A mozda ce i pljackat.", reko ja dramaticno.

cinjenica: sigurnosni obruc zgrade ukljucuje par cctv kamera, video entry phone, visoku ogradu te uvijek zakljucana vrata i car park

"Sta ono rece kako se zove frajer s broja devet?", nastavila sam.
"Todd."
"Dakle, nije James?"
"Nije. Da zovem policiju?"
"Zovi."

Na zalost moj stan nema pogled na policijsku akciju, a Debeli jos nije dao izvjestaj pa ne znam da li je James dolijao.

O IMENIMA:

"Brus, Brus...znam kako cu nazvat dijete ako bude zensko!", rekla sam ushiceno.

cinjenica: nisam trudna i ne planiram bit u skoroj buducnosti.

"Kako?", rekao je on manje ushiceno ne odvajajuci oci od "Battlefield Vietnam" PC igre.
"Layla....ili Noor...a mozda i Layla Noor."
"Khm", rekao je on.
Mislim da je to bio zvuk odobravanja.

cinjenica: nemam pojma kako se cita noor








P.S.
Nemam 35 nego manje jer vidim da vam jos nije jasno da je gdjica Ogromna Jabuka umislila kojesta u nedostatku argumenata.

Da odma kazem par stvari. Kad sam bila klinka od kojih 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11 godina Nova Godina je bila nesto naj ikad jer su dragi roditelji (moji) uvijek priredjivali tulum kod nas. To je znacilo punu kucu naroda, punu kucu klope, nacvrcanog i veselog tatu (koji je ostatak godine provodio military strogocu) i punu kucu djece s kojom sam se mogla igrat i kojima je Nova Godina isto bila nesto naj jer je to bio jedini dan kad smo kolektivno mogli ostat budni do 4, 5, pa i 6 ujutro umjesto da odemo u krpe u 7.30 nakon crtica, a prije dnevnika.

cinjenica: kad sam bila mala, najgori dio dana je bio onaj kad bi zavrsio crtic, a ja sam morala ic na pranje zubiju, oblacenje pidzame te naposljetku u krevet. ne da sam ikad zaspala odmah. odlazenje u krevet je znacilo bar sat do dva buljenja u plafon.

Cim sam malo narasla, mogla sam ic u krpe kad sam htjela i Nova Godina je malo izgubila na misterioznosti i znacenju, no jos uvijek mi je bila cool jer sam sad mogla ic u klubove i na tulume.
Nakon par godina i to je postalo dosadno jer sam shvatila da je Novogodisnji tulum/klub isti kao i svaki drugi samo malo skuplji i malo sljokicaviji.
Potom sam otkrila putovanja u egzoticne zemlje...svake godine, Novu bi docekala u drugoj zemlji s drugim obicajima.
Docek je opet postao zanimljiv.

Ne i ove godine. Ove godine sam ostala u Londonu.
Brus je poceo panicarit tri tjedna prije:"Di cemo ic? DI CEMOOOO IIIIIC?"
"Ne znam. Meni je svejedno.", odgovorila sam znajuci da bi ja najradije ostala kuci u pidzami, al da cu morat negdje otic da Brus ne dobije panicno-zivcani slom.
Cak sam i u shopping otisla i kupila sljokicavo zlatnu mini haljinu za maximum novogodisnji efekt.
"Ima da me vide iz svemira": pomislila sam zaljubljeno gledajuci u nadasve bljestavu haljinu.

7 dana prije Nove Godine, Novogodisnje opcije su se iskristalizirale: 1) BoomBOX-nu rave klub u Shoreditchu s modernim narodom te bivsim Cimerom gejpederom, Gruzijcem, Olgom i inim narodom (moj izbor)
2) Alhambra-minimal trance klub gdje narod voli pusit cudnovate trave i pit caj (Brusov izbor)
3) Private Fashion Party s temom "GOLD" na koji nas je zvala Krava Ljepote (moj izbor)
4) Psy Trance party u pripizdini zone 4 (Brusov izbor)
5) Vatromet na Temzi (nas izbor)

cinjenica: fashion party je bio izbor broj jedan za mene. uglavnom zbog toga jer bi se uklopila u tematiku sa sljastece zlatnom haljinom, pica bi bila besplatna, a narod oku ugodan.

Na dan doceka, Brus je pomolio glavu iz kreveta prvi, otvorio zavjese i konstatirao da pada kisa. Potom je otisao u ducan i jos jednom konstatirao (ovaj put glasnije) da pada kisa.

cinjenica: padanje kise predstavlja bitan problem brazilskom narodu. cim padne jedna kap, oni se zakapijaju u kuce i svaka aktivnost prestaje dok ne prestane i kisa.

Nakon sto je konstatirao da pada kisa, razjario se i zbog toga sto Englezi nisu nasli za shodno da se obuku drugacije od uobicajenog.

cinjenica: brazilci se za docek podabuku u bijelo. svi. cijeli brazil.

Potom je izjavio da on ne ide nigdje jer a) pada kisa, b) nema atmosfere i c) Englezi nisu novogodisnje obuceni.
U to ime smo upalili televizor, otvorili redom...whiskey pa tiu mariu, pili red jednog pa red drugog, otplesali na neki reagge. Kisa je, naravno, odavno prestala padat.

Sat vremena prije ponoci me uhvatila panika:"Brus, daj jebo te, ajmo na vatromet!!! AAAAARGH!!! AJMOOOO! Stignemo jos. Blizu je."
"Nisi normalna. Samo cemo se zguzvat i nagurat s 300 000 budala koje su odlucile napravit istu stvar."
"Ali BRUUUUS...!"
"Ma nema razgovora!", rekao je Brus i tako bi.

U ponoc smo zapalili prskalice, zaplesali, poljubili i potegnuli jos zestokog. Na BBC1 su prikazivali vatromet. Bio je to najbolji vatromet koje je moje oko ikad vidilo.
Steglo me oko grla.
"Brus, znala sam da smo trebali na vatromet. Nu, ove godine smo bolji od Sydneya!"
"Khm...", promumlao je Brus.
Mislim da je i njega steglo.
I tako smo Brus i ja propustili najbolji vatromet ikad.

cinjenica: ludjackim vijanjem prskalice u ponoc sam uspjela zacrnit plafon te unistit stol za kompjuter.