Jednom davno je meni draga ženska osoba izjavila: ''Ma znaš šta, ja ti zapravo ne volim žene''. Pogledala sam je čudu, naravno misleći da nije normalna.Tada sam još i imala vjere u ženski rod... valjda nisam nailazila na ''tri nonice'', ali stvar se ubrzo promijenila, pa sam i ja počela tako razmišljati. OK, OK, ne baš tako... Nisam toliko isključiva. Među nama, nije ni ona, jer ima nekoliko prijateljica, pa i mene, a valjda mene voli... valjda.... barem se nadam.
Dakle, oduvijek mi je bilo ugodnije u muškom društvu. Naravno, dok nisam spoznala da postoje i ''muške babe'', odnosno ''muška tri nonića''. Ipak više volim muško društvo i češće sam na muškoj strani. Zašto ? Pa kad su tako neopisivo jednostavni. Kod njih nema čitanja između redaka, nema analiziranja svake riječi do najsitnijih detalja, nema puno razmišljanja o bezveznim stvarima. Problem je u prijateljstvu između muškarca i žene. Postoji li ono zapravo ? ''Naravno da postoji, ali pod određenim uvjetima.'' izjavio je jedan meni jako drag muškarac. Uvjeti su u muškom stilu, jednostavni. Dakle, prilikom upoznavanja, oba spola primjećuju fizički izgled. Ukoliko nema ''kemije'', a druženje se nastavi te se muškarac i žena nađu na istoj valnoj duljini, postoji mogućnost za prijateljstvo. Možemo zaključiti da ukoliko nema fizičke privlačnosti, muškarac i žena mogu biti prijatelji.
Opet, kako mi je pametni muškarac objasnio, rijetko koji muškarac će imati prijateljicu koja mu nije ni malo neprivlačna, tako da postoji mogućnost da u budućnosti prijateljstvo preraste u nešto više. Mi smo po tom pitanju, manje više isključive, odnosno prijatelj je najčešće samo prijatelj. Kažem najčešće jer svako pravilo ima iznimku. Mi žene opet kompliciramo, pa se često zna čuti, počevši od sebe '' on je jako drag, nije mi ružan, ali nije moj tip'' ili još bolje ''jako lijep dečko, odličan frend, ali ne bih nikad mogla biti s njim u vezi, jer...'' - razlozi su brojni, tako da ih nema smisla nabrajati.
U svakom slučaju, više volim muško nego žensko društvo, jer unatoč tome što se nalazim u pričama ''pun mi je ormar, ali nemam što za obući'' , ne volim to zajedljivo žensko ogovaranje, lažno grljenje prilikom susreta, komentari poput ''predivna ti je majica, haljina, frizura'', a zapravo se misli ''opet je bolje obučena od mene'' ili ''kako je uopće mogla u tome izaći iz kuće''. Kod muškaraca je, ponavljam po tko zna koji put, sve jednostavnije. Oni imaju neki svoj, meni jako simpatični način komunikacije. OK, nisam ljubitelj priča o probavi i autima, ali mi je zapravo jako smiješno kako komentiraju ženske grudi, noge, stražnjicu. Mene najčešće smatraju svojim ''frendom'', pa im nije problem pričati o svemu tome u mojoj blizini.
Da ne bude zabune, ja jesam tipična žena koja ima tri šampona za kosu, koja se šminka, slaba je na torbice, ogrlice, naušnice, koja često bez previše razloga zanovijeta svom muškarcu zbog njegovog ponašanja. Dakle, ja sam žena koja voli biti i u ženskom društvu koje joj odgovara, ali koja razumije muškarce i rijetko kada ih naziva muškim svinjama i sličnim nazivima, ako to naravno nisu zaslužili.
