Manchi19

U rano zimsko jutro savinutih koljena sjela je na stolicu pored kuhinjskog prozora. Glave priljubljene o prozorsko staklo slušala je ritam kiše. Pogled je bio usmjeren prema moru u daljini, ali misli su bile tko zna gdje. Dok su joj se suze slijevale niz lice, čvrsto je držala mobitel u ruci. Opet je zvao… Već je dva mjeseca doma, ali ovo je tek treći puta da zove. Nije mu se javila, ali svejedno joj je dan uništen. Nećemo se lagati, uništeno je više dana… Zašto joj to radi ? Zašto je jednostavno ne ostavi na miru kada se ne zna ponašati normalno ? Zašto kada ne voli nikoga osim samog sebe ?
Bila je u laganom kućnom ogrtaču i bosonoga. Počela se tresti od hladnoće, ali i od tuge. No, to joj nije bilo važno… Suze su tekle sve više… Zašto uvijek dozvoli da je on rastuži ?
Naivno je mislila da će ovog puta biti drukčije, da će se ipak češće vidjeti. Ni sama ne zna zašto je to mislila… Pa on je ipak njezin tata… Tata… zaslužuje li on taj naziv. Možda za sestru ponekad, za nju ne.
Dugo je mislila da je otac ne voli, ali kad je odrasla shvatila je da on ne voli nikoga. Sva sreća pa s njime dijeli samo izgled… i afinitet prema jezicima… i ljubav prema čitanju knjiga… Odlučila je da neće reći mami da je zvao i da ju je to uzrujalo. Opet će joj dijeliti savjete koje nije tražila, a posebno onaj nezaobilazni ''obriši njegov broj''.
Ipak, krv nije voda… nije mogla tek tako obrisati broj. Da li ga voli ? Ne zna odgovor… Hm… onda ga sigurno ne voli. Želi imati oca u svom životu, iako ovaj to ne zaslužuje. Još uvijek joj nije jasno zašto ga želi i zašto on ipak održava kakve/takve kontakte… Sa sestrom se čuje skoro svaki dan… A s njom… ona valjda nije dovoljno vrijedna. Unatoč završenom fakultetu, pohvalama na poslu ona očito nikad neće biti dovoljno vrijedna. Ma nije ni to… On ne zna što želi, on je u nekom svom svijetu.
Najveća joj je želja postati mama, ali ta želja se još ne ostvaruje. U svakom slučaju, bit će bolji roditelj od njega… to barem nije teško izvedivo.
Obrisala je suze i spustila je noge na hladne kuhinjske pločice. Odlučila je da joj kvazi tata neće pokvariti ovaj dan. Subota je, ne mora na posao… sva sreća… ili možda nesreća, jer će ovako imati i previše vremena za razmišljanje. Dakle, bit će to dan bjesomučnih analiza koje će više odmoći nego pomoći.
Ustala je sa stolice i pristavila vodu za kavu. Možda kava pomogne. Bilo bi najbolje da se vrati natrag u krevet, ali nema smisla, jer bi ionako buljila u strop sa mislima o tati.
Sad je počinje boljeti i želudac. OK, ova kava i nije tako dobra ideja, ali treba joj doza kofeina za razbuđivanje i bolje razmišljanje. Otvara hladnjak, ali ne poseže ni za čim. Nema teka, a krivca za to znamo.
Otvara radio… svira lagana, nepoznata portugalska pjesma. Odlučila je da neće mijenjati stanicu. Kava je skuhana, ispija prvi gutljaj, zatvara oči sa mišlju ''život je lijep, a ti mu to ne dopuštaš.'' Odlučila je da će se i to promijeniti, na bolje, pozitivnije, veselije.

Jedna blogerica me potakla da i ja napišem par redaka o ovoj temi. Volim čitati knjige i oduvijek sam okružena istima. Sjećam se osnovne škole i ljetnih praznika - tada sam znala pročitati po 15-tak knjiga. Naravno da sam se družila i sa ostalom djecom. Išla sam na kupanje, igrali smo graničara (hm... ovim otprilike odajem i svoju godinu proizvodnje), vozili bicikl, role i sve ostalo što djeca vole. Ipak, voljela sam često zaroniti u taj svijet fikcije i mašte. Kroz godine su se mijenjali moji omiljeni žanrovi, tako da sam u osnovnoj voljela čitati knjige Hedwig Courths-Mahler, pa na početku srednje Danielle Steel, pa onda radim zaokret i počinjem čitati Hermana Hessea, a u ''odrasloj'' dobi otkrivam svijet Paula Coelha u kojem ostajem do danas uz povremene izlete u svijet mašte drugih autora. Mnogi me čudno gledaju kad kažem da volim čitati. Dakle i ja sam od onih ''freakova'' iz autobusa koji iskorištavaju par stanica da bi se udubili u svijet knjige. Kod frizerke čitam časopise, ali često dofuram i knjigu. Da ne pričam o čekanju reda na pregledu kod doktora. Zadnji puta sam pročitala 40 stranica, pa možete pretpostaviti koliko sam čekala. Meni to oduševljava, tako da planiram ostati takva kakva jesam.
Nažalost, u ovo užurbano vrijeme, mnogi koji vole ovaj vid ispunjavanja slobodnog vremena ne nalaze vremena za čitanje. Moram priznati da i mene muči ta užurbanost, stres i sve to što dolazi u paketu, ali trudim se ''ne zapustiti se''. Knjige su još jedan vid mog ispušnog ventila koji mi vraćaju pozitivnu energiju i samim time osmijeh na lice. Čitajući knjige obogaćujemo svoj riječnik, dolazimo do nekih do sada nepoznatih činjenica (ne mislim na fikciju), a u krajnjoj liniji, opuštamo svoje moždane vijuge uranjajući u carstvo slično snovima. Nadam se da ćemo svi mi knjiški moljci nastaviti sa svojom dragom nam aktivnošću, a oni ostali da će naći vremena za čitanje makar nekih kratkih priča.

Tužna vijest koju sam čula podsjetila me na prolaznost života. Mnogi od nas često su puta nezadovoljni, ponekad nervozni i mrzovoljni, jer se određena situacija ne razvija prema zamišljenom planu. Pri tome zaboravljamo na one male stvari koje nas barem na kratko čine sretnima. Potpuno smetnemo s uma da trebamo uživati u svakom trenutku koji nam život nudi, jer život je kratak. Nemam namjeru da ovo zvuči morbidno, nego želim naglasiti važnost života i malih radosti koje nam pruža.
U ovom užurbanom svijetu rijetko nalazimo vremena za sebe, a još manje za uživanje u malim stvarima koje nas okružuju. Ljudi se sve teže nose sa stresom, za neke to postane previše pa jednostavno pucaju po šavovima. Čemu sve to ?
Čudno je to kako se ona izreka ''život ide dalje'' pokaže istinitom. Čudno je i nadasve tužno. Njega više nema, a život ipak nije stao. Zora je svanula, sunce je našlo svoje mjesto na nebu i veselo zasjalo, ljudi su užurbano krenuli na posao zaokupjeni svojim mislima. Tužno je sve to... Ostat će samo sjećanja, dobra, ali i ona loša, ali život neće stati. Ovakve tužne vijesti me potaknu da nazovem sve koji su mi dragi i da im makar preko telefona kažem da ih volim i uputim im virtualni zagrljaj.
Da, život je prolazan, odnosno, mi smo samo prolaznici u trenutku u kojem živimo.
Danas je vani lijep, topao dan obasjan suncem. Zar to nije dovoljno da nam izmami osmijeh na lice ? Naravno da nije. Sunce... pih... sjat će i sutra, danas me muči ovo i ono... ma dosta... stanimo na loptu. Uživajmo u ovom životu, jer za to imamo samo jednu priliku.

Pjevanje i pisanje je moj svojevrstan ispušni ventil, ono što me opušta i u čemu uživam. To je ono što mi puni baterije i ispunjava me u cijelosti. Iako je to većini ljudi nejasno, iskreno, nije me briga i neću se promijeniti.
Neki dan sam sa svojim zborom pjevala u jednom našem divnom gradu u Slavoniji i osjećala sam takav ponos kao nikada do sada. Naime, rečeno nam je da ''otkidamo'' što bi značilo da smo uspjeli prenijeti ''emociju'' publici. Bez lažne skromnosti, vjerujem da i jesmo ''otkinuli'', jer sam osjećala sam trnce dok smo pjevali i to posebno ''Somebody to love'' grupe Queen, a mislim da bi i Freddie bio zadovoljan. Neopisivo sam sretna što sam dio tog tima pozitivnih ljudi koji dijele moju ljubav prema glazbi.
To je bio jedan od onih dana koji traju duže od 24 sata… beskrajno dug i nevjerojatno fenomenalan. Bilo je tu smijeha, pjesme, tuge, pa opet smijeh i pjesma. Dakle, antologijski izlet i teško da će ga neko drugo putovanje uspjeti nadmašiti.
Kaže se da se stvari događaju s razlogom. Nije baš da vjerujem u sudbinu u smislu da sjedim doma i da će mi sve što želim nekim čudom ''kapnuti s neba''. Smatram da je sudbina donekle određena, ali da se ipak moramo potruditi za ono što želimo. Dakle, da li se sve događa s razlogom ? Pa, u mom slučaju je to istina. Često kukam kako mi ne ide od ruke, kad želim nešto baš sad i odmah (ne mislim na obuću i odjevne predmete) i želja se nikako ne ostvaruje. Onda se dogode brojne krasne stvari koje ne bi bile moguće da se ta želja ostvarila, pa shvatim da netko odozgo sve to vidi i daje mi znak da ''stanem na loptu'' i onda shvatim da za sve postoji razlog. Najbolje stvari se događaju kad se najmanje nadamo, a to je pokazao i ovaj nenadani izlet sa zborom.
Neprospavana noć, umor, čela orošena znojem, sve je to posve nebitno kad istinski uživaš u onome što radiš i kada si sa ljudima koji su ti jako dragi. Kako naš ''hit dana'' kaže ''Find me somebody to love''. Pa, mi smo pronašli ljubav, a to je ona prema glazbi koju obožavamo i koja ispunjava našu dušu, jer kao što je i Friedrich Nietsche rekao: ''Bez glazbe, život bi bio pogreška''.

Carpe diem - iskoristi dan, latinski je izraz koji me prati od moje dvanaeste godine kada sam prvi puta pogledala film ''Društvo mrtvih pjesnika''. Ne znam koliko sam ga puta do sada pogledala, ali nijedan film nije uspio zauzeti njegov broj 1 na mojoj listi omiljenih filmova. Američku dramu iz 1989. godine režirao je Peter Weir, a u glavnoj ulozi je Robin Williams, koji glumi profesora engleskog jezika. Profesor John Keating provodi liberalne metode u podučavanju što izaziva negativan odjek u konzervativnoj akademiji za mladiće Welton, naravno od strane profesora. Većina učenika obožava svog karizmatičnog profesora, dok su neki rezervirani i ne žele odstupati od konzervativnih stavova.
Nakon samoubojstva jednog učenika, profesora indirektno okrivljuju da je svojim liberalnim svjetonazorima u mladiće usadio neke neprimjerene ideje, a zapravo ih je poticao da misle svojom glavom i da se zauzmu za sebe. Zadnja scena filma... suza poteče svaki puta... jednostavno neopisivo dirljivo.
Dakle, carpe diem... da li se stvarno toga držimo ? Ponekad znam reći ''ovaj dan sam stvarno dobro iskoristila'' i naravno sjetim se filma i meni omiljene latinske izreke. Nažalost, u ovo ubrzano vrijeme nemamo baš prilike iskoristiti dan onako kako želimo ili je to samo izlika ? Dobro iskorišteno radno vrijeme je isto iskorišten dan, zar ne ? Bitno je živjeti po principu ''ono što možeš danas, ne ostavljaj za sutra'', jer u biti ne znamo što nas sutra čeka. Naravno, ne mislim u negativnom kontekstu, već aludiram na eventualne obveze koje se ''odjednom'' pojave upravo sutra. Trebamo voljeti život i uživati u njemu, a ne opterećivati moždane vijuge sa nepotrebnim glupostima. Stres je sastavni dio života i moramo se nositi sa njime. Nekome to predstavlja problem, dok netko uspješno manevrira 24/7 sa mnoštvom obveza i na kraju dana sretan i ispunjen odlazi u svijet snova.
Iskoristimo svoj dan i učinimo život izvanrednim, a to to ćemo nabolje postići ako se nabacimo osmijeh i mislimo pozitivno.

Jednom davno je meni draga ženska osoba izjavila: ''Ma znaš šta, ja ti zapravo ne volim žene''. Pogledala sam je čudu, naravno misleći da nije normalna.Tada sam još i imala vjere u ženski rod... valjda nisam nailazila na ''tri nonice'', ali stvar se ubrzo promijenila, pa sam i ja počela tako razmišljati. OK, OK, ne baš tako... Nisam toliko isključiva. Među nama, nije ni ona, jer ima nekoliko prijateljica, pa i mene, a valjda mene voli... valjda.... barem se nadam.
Dakle, oduvijek mi je bilo ugodnije u muškom društvu. Naravno, dok nisam spoznala da postoje i ''muške babe'', odnosno ''muška tri nonića''. Ipak više volim muško društvo i češće sam na muškoj strani. Zašto ? Pa kad su tako neopisivo jednostavni. Kod njih nema čitanja između redaka, nema analiziranja svake riječi do najsitnijih detalja, nema puno razmišljanja o bezveznim stvarima. Problem je u prijateljstvu između muškarca i žene. Postoji li ono zapravo ? ''Naravno da postoji, ali pod određenim uvjetima.'' izjavio je jedan meni jako drag muškarac. Uvjeti su u muškom stilu, jednostavni. Dakle, prilikom upoznavanja, oba spola primjećuju fizički izgled. Ukoliko nema ''kemije'', a druženje se nastavi te se muškarac i žena nađu na istoj valnoj duljini, postoji mogućnost za prijateljstvo. Možemo zaključiti da ukoliko nema fizičke privlačnosti, muškarac i žena mogu biti prijatelji.
Opet, kako mi je pametni muškarac objasnio, rijetko koji muškarac će imati prijateljicu koja mu nije ni malo neprivlačna, tako da postoji mogućnost da u budućnosti prijateljstvo preraste u nešto više. Mi smo po tom pitanju, manje više isključive, odnosno prijatelj je najčešće samo prijatelj. Kažem najčešće jer svako pravilo ima iznimku. Mi žene opet kompliciramo, pa se često zna čuti, počevši od sebe '' on je jako drag, nije mi ružan, ali nije moj tip'' ili još bolje ''jako lijep dečko, odličan frend, ali ne bih nikad mogla biti s njim u vezi, jer...'' - razlozi su brojni, tako da ih nema smisla nabrajati.
U svakom slučaju, više volim muško nego žensko društvo, jer unatoč tome što se nalazim u pričama ''pun mi je ormar, ali nemam što za obući'' , ne volim to zajedljivo žensko ogovaranje, lažno grljenje prilikom susreta, komentari poput ''predivna ti je majica, haljina, frizura'', a zapravo se misli ''opet je bolje obučena od mene'' ili ''kako je uopće mogla u tome izaći iz kuće''. Kod muškaraca je, ponavljam po tko zna koji put, sve jednostavnije. Oni imaju neki svoj, meni jako simpatični način komunikacije. OK, nisam ljubitelj priča o probavi i autima, ali mi je zapravo jako smiješno kako komentiraju ženske grudi, noge, stražnjicu. Mene najčešće smatraju svojim ''frendom'', pa im nije problem pričati o svemu tome u mojoj blizini.
Da ne bude zabune, ja jesam tipična žena koja ima tri šampona za kosu, koja se šminka, slaba je na torbice, ogrlice, naušnice, koja često bez previše razloga zanovijeta svom muškarcu zbog njegovog ponašanja. Dakle, ja sam žena koja voli biti i u ženskom društvu koje joj odgovara, ali koja razumije muškarce i rijetko kada ih naziva muškim svinjama i sličnim nazivima, ako to naravno nisu zaslužili.