Manchi19

Kada sam prošle godine u ovo vrijeme počela pjevati u zboru nisam ni sanjala da ću samo godinu dana nakon nastupati na Riječkom Korzu sa mikrofonom ispred sebe, bendom i gudačkim kvartetom u pozadini. Sve to možemo zahvaliti našoj nadobudnoj i ambicioznoj maestri koja je od početka vjerovala u nas i naš potencijal.
Nakon odrađenog natjecanja u Splitu i mnogo božićnih nastupa, punom parom krenuli smo sa učenjem repertoara za koncert povodom petog rođendana zbora. Probe su sa dva puta tjedno porasle na 3, a zadnjih mjesec dana i 4 i to ova zadnja je bila tonska proba sa bendom i gudačkim kvartetom. Ovo je bio moj prvi susret sa mikrofonom jedan na jedan i moram priznati da je osjećaj prilično moćan.
Nakon brojnih probi, smijeha, ali i stresa, nervoze, došao je i taj dan, taj četvrtak 13.6. i 21 sat. Penjemo se na pozornicu, a noge mi začudo ne klecaju. Obuzela me neopisiva sreća i ponos, posebno kada sam vidjela mnoštvo koje se skupilo da bi nas poslušalo te svoje drage ljude koji su došli podržati ono što volim. Krenuli smo sa Peter Gunn theme, a završili sa Najdraža Rijeko. Osjećala sam se zaista predivno, srce mi je bilo ispunjeno. Mislila sam da ću cijelo vrijeme biti po tremom, ali osim one pozitivne treme prije nastupa, osjećala sam se opušteno, uživala sam u svakom tonu i akordu, zaista predivan osjećaj.
Mogu reći da sam neopisiva sretnica što sam imala prilike to doživjeti. Pred dosta godina pjevala sam u klapi i imali smo nastupe, bilo mi je prekrasno, ali ovo je ipak nešto posebnije. Okružena sam jako dragim ljudima koji uživaju u glazbi kao i ja, srce mi je zaista prepuno.
Neovisno o probama i nastupima, pjesma je uvijek prisutna u našem zboru. Uvijek prilikom druženja počnemo spontano pjevati što zborske pjesme, ali i one izvan našeg repertoara. Tako da ako čujete neku razdraganu grupicu kako pjevuši, to smo najvjerojatnije mi.
Ponosna sam i sretna što sam dio ove naše skupine zaljubljenika u glazbu.

Nikad mi nije bila dovoljno jasna potreba ljudi da se ''bave'' tuđim životima. Da li zaista vode tako isprazne i dosadne živote, pa guštaju u tuđim ili je to jednostavno problem nedostatka tema za razgovor? Kad čujem takva i slična ogovaranja sjetim se jedne zanimljive izreke sa kojom se slažem: ''Veliki ljudi raspravljaju u idejama, prosječni o stvarima, a mali o drugim ljudima.'' Dakle, ako raspravljam o nekim ''dubokoumnim'' temama poput pročitane knjige, filma, stanja u našoj ili drugim državama, nekim povjesnim činjenicama, odmah me prozivaju da ''pametujem''. Tko mi je kriv što uvijek sve zadnja saznam iz jednostavnog razloga - ne zanimaju me tuđi životi u tolikoj mjeri da bih raspravljala o istima na kavama i sl. Da ne bude zabune, jako me zanimaju životi meni dragih osoba, a ne onih koje ne poznajem ili poznajem površno. Ovo se naravno odnosi na ''naslađivanje'' tuđim problemima i nevoljama. Neki ljudi kao da uživaju kad je netko u lošem razdoblju svog života, pa imaju snažnu potrebu to komentirati sa njima sličnim ljudima sa naglaskom na žaljenje protagonista priče i pametovanje poput ''da sam na njegovom/njezinom mjestu ja bih to drugačije.''
Ovo ''bavljenje'' tuđim životima je zapravo otužno. Žalim takve ljude, jer su, kako kaže gore navedena izreka, mali. Moji prijatelji i ja imamo dijalog, dakle, nema ogovaranja iza leđa.Unatoč svojoj etiketi kao ''ona koja pametuje'', svejedno ću nastaviti pričati o drugim temama, a ne o nekim ljudima koje ne poznajem ili poznajem površno.