Oduvijek sam željela biti mama, ali je jako dugo trebalo da mi se ta želja ostvari. Već sam pomislila kako mi se neće nikada ostvariti i nevoljko sam se počela miriti sa tim. Sve žene oko mene trudne, a ja nikako... Popila sam valjda sve one bućkuriše od biljnih čajeva, muž isto tako i opet ništa. U KBC - u su nam rekli da je s nama sve OK, ali da ako ne ide probamo MPO, pa da vidimo. Obzirom da sam pobornik alternativne medicine, odnosno ne volim antibiotike i ne koristim ih, a kamoli što drugo, odlučila sam pričekati.
2012.g. sam počela pjevati u zboru i unatoč burnom rasporedu počela sam se opuštati što je urodilo i plodom, u doslovnom smislu u svibnju 2013. godine.
Sada mali pilić ima tri mjeseca i ja sam najsretnija na svijetu. Ima dana kada sam premorena, ali samim pogledom na to nevino malo lice, posebno onda kada mi uputi osmijeh, nestaje sav umor i pomisao na neprospavane noći.
Biti mama je predivno, zahtjevno ali predivno. Uživam u svakom danu provedenom sa svojom srećicom, a posebno me veseli gledajući ga kako raste i napreduje iz dana u dan. Sada je u fazi gugutanja i smješkanja.
Kažu da je prva godina najteža i najljepša. Za sada se slažem. Zašto najteža ? Pretpostavljam da se to odnosi na prvo dijete. Ne znaš što te čeka, a zbunjenost počinje prvi dan dolaska kući iz rodilišta. Srećom, moj muž i ja imamo pomoć ''baka servisa'', tako da nam je lakše u tom pogledu.
Trebalo nam je neko vrijeme da se svi troje naviknemo jedno na drugo. Nas dvoje na roditeljsku ulogu, a naš sin na ''boravak'' izvan mog ''trbuha''. Sada smo dobar uigran tim i svakim danom se volimo sve više.
