S obzirom da mi se u zadnje vrijeme događaju ne baš previše lijepe stvari u mom životu pozdravljam vas do daljnjega.Pusa svima!

Ne da mi se više apsolutno ništa.Lovi me neka tiha depra od ovog vremena,od ljudi oko mene i posla kojeg ima preko glave. Nemam love,dobivam opomene koje nedaj bože ako ne platim na vrijeme desit će se katastrofa ili kak ja volim reći dizaster.
Divim se ljudima koji od ničega naprave sve,njihovoj snalažljivosti ili nesnalažljivosti.Radim u firmi gdje su sve lovaši,a ja bi htjela biti bar jedan dan na njihovom mjestu da se izvučem iz .......,znate već čega.
Toliko danas od mene .

Oh,kako su na svijetu potrebni smireni flegmatici!

-ustrajnost do kraja
-strpljiv sa izazivačima
-sposobnost da sluša dok drugi govore svoje
-dar posredovanja,kojim spaja suprotne snage
-mir pod svaku cijenu
-suosjećanje za povrijeđene
-hladnokrvnost dok svi okolo gube živce
-čak mu i neprijatelji odaju dužno poštovanje

Ne volim čitati i pisati o tužnim stvarima,ali neće mi nitko nadam se zamjeriti.
Danas sam užasno tužna,sjetna,mogu reći čak i malo ljuta.Na današnji dan prije 13 godina napustio me moj otac u 53.godini.Bolest ga je slomila,a do tada je bio vitalan,znao se veseliti,znao se ljutiti,znao je popiti,strastveno pušiti,a najviše je volio mene.LJuta sam ne na njega nego na bolest koja ga je pokosila i koja mu je dozvolila da vidi samo jednu unuku koju je uspio kratko vrijeme i obožavati.Tužna sam jer nije doživio rođenje još dviju unuka kojima bi se isto tako veselio,koje bi sa radošću čuvao.Kažu da vrijeme liječi rane,da istina je ,ali meni sad nedostaje više nego prije.Fale mi naši mali razgovori,zezancije i jednostavno mi fali on kao pojava.Ali drago mi je da se tako osjećam jer to znači da ga nisam zaboravila,da je tu stalno blizu mene.

Prvo da se pohvalim da sam uspjela dobiti mjesto u vrtiću i to preko veze.S obzirom da je to državni vrtić imaju neke svoje procedure privikavanja i to da se dijete vodi tjedan dana po jedan sat na privikavanje,a ostalih sedam sati ide doma.Dobro,to smo odradili i čak smo imali roditeljski sastanak.
A sastanak je prošao ovako:
nas 18.roditelja sjedi u krugu,predstavlja se i svako nešto kaže o svom djetetu.
Kad su svi rekli šta imaju,došla sam do zaključka da sam ja jedina staromlada mama.
Šta to znači!?
To znači da je moje dijete najstarije u grupi,ostalo su bebe do dve godine.
Da ja jedina imam troje djece i da sam jedina normalna od tih roditelja.
Ja sam jedva čekala da taj roditeljski završi.Jer da je potrajao malo duže počela bi vrištati.
To su bila takva nekakva glupa pitanja od pojedinaca da ja to nisam mogla slušati.Evo primjera:
-da li se djeca često razbole?NE!Ona su u karanteni pa ne može nitko do njih!!
-a kako im mjerite temperaturu?Na usta!!!
-a što ako neko dijete ugrize drugo dijete?dat ćemo mu tetanus!!
I još brdo gluposti.Ispadam zločesta,ali brate mili,onda je najbolje da ta djeca ne idu u vrtić.
Ne sjećam se da sam ja na moje prvo dijete tako titrala,ali ove današnje mame,ne sve,to je strašno.
Ja pitam ovu mamu kaj je pitala za griženje što će napraviti ako se netko međusobno i bude grizao,ona je odgovorila da će onda dijete imati posla sa njom.KAJ JE TO NORMALNO RAZMIŠLJANJE??

Evo malo pametovanja.
Katkad doista želimo nešto promijeniti u svom životu,ali se bojimo učiniti sljedeći korak jer nam se čini previše riskantnim.
Što bi željeli promijeniti u svom životu?
Kakve rizike to donosi?
Ako se usudite nešto promijeniti može vam prijetiti opasnost od:
-neuspjeha
-odbijanja
-ismijavanja
-gubitka nečije naklonosti
Zapitajte se je li vam to doista važno.
Ako nikad ne riskirate,nikad nećete dobiti ono što želite.
Pobrinite se da se nešto dogodi bez obzira koliko je to nevažno.
Riskirajte i osjetite kako vaše samopouzdanje raste.
Na moju žalost ja sam od onih ljudi koje je strah riskirati,a vi?!

Eto,ulovila sam malo vremena da napišem nešto da ubijem dosadu na mom blogu.
Prvo da se pohvalim :BILA SAM NA VISU!!!!Uspjela sam nažicati šefa da mi da dva da
na slobodnog da odemo po klinke na more.
More milina,toplo,mir,tišina,sunce,zrikavci kao da sam na nekom drugom planetu.
Jedino što nismo imali vremena pecati,a to obožavam.
Bit će drugo ljeto.Ali na povratku u velegrad upecala sam sat vremena u Splitu da upoznam meni jako zanimljivu blogericu za koju ste svi već čuli tj.čitali-naravno GUSTIRNU.Našle smo se na kavi,lijepo popričale i obećale da ćemo se redovito viđati.
Kad smo se vratili u Zagreb,istovarili sve stvari,poručali,odmorili odlučili smo se prošetati malo po kvartu.Prolazeči pokraj auta od Pehljivog(moj muž) uočili smo nešto čudno na njemu.FALI ŠAJBA na stražnjem dijelu auta.Pošto je to radni auto,pun alata i sa kojim nismo putovali na more,očekivali smo da je provalnik odnio sav alat iz auta i sve mašine.
Sve je bilo na svom mjestu.
Frajer je očito trebao samo staklo koje nije uspio odnijeti jer ga je najvjerojatnije netko vidio,pa ga je ostavio naslonjenog na ogradu.
A ono prije gdje sam napisala Pehljivi je nadimak mog muža jer sa tim autom baš nema sreće.
Eto,tako je prošao vikend,došao ponedjeljak,došla škola i sve ide ispočetka.