.nisi ti birala svoju sitn dušu, dali su ti je, ne pitajuć.
Moja obitelj je bila lijepa. Lijepo je i ovo što je ostalo od nje.Nije sve za bacit. Treba je malo očistit od prevelikog ponosa, tračeva, nesporazuma, nerazumjevanja i nepoštivanja. Imali smo tolko toga. Imamo i sad, al se u temelje uvukao strah od samoće. Iako nismo sami i nećemo biti.
Nekad smo govorili da smo posebni. Bili smo si dovoljni samo mi. Često smo govorili i slagali se oko toga klimajući glavama da smo čudesni, baš takvi kakvi jesmo. Bilo je vremena da smo na to i zaboravili, al opet u nekim trenucima oko vatre dok bismo pekli kobase nabodene na štap ili vrtili piceka na ražnju, ili išli pecat na kupu, vraćali se s nekog puta od posjeta obitelji, svi bismo uzdahnuli i pitali da li još tko radi ovo kao mi? Dal netko ima ovako blesavog psa kao mi, vjevericu, zeca ili pticu? Svatko od nas je bio poseban na svoj način i svatko od nas je ispunjavao onog drugog od nas na poseban način.
I jednog dana tu se nešto promijenilo. Mogu govoriti samo iz svog gledišta ono što sam ja doživjela. Zamjerili bi mi da pričam drugačije. Vjerojatno će mi zamjeriti ionako.
Moji su roditlji otkrili fejs. Mama je počela tražiti svoje stare prijatelje, što se na prvu ruku činilo odličnim. Onda je počela odlaziti na kave. I to je bilo odlično. Napokon se žena pokrenula. Inače nije baš držala do sebe što se tiče kava, šopinga i onih sitnih stvarčica što žene inače rade. Al ne može sve ići jednostavno, s nekim dobrim stvarima dođu i one loše. Mama je sve više izbivala iz onih situacija u kojima smo svi klimali glavom da smo posebni. Nas djecu tad to nije ni previše zanimalo. Bili smo pubertetlije kojima su u glavi bili dečki i izlasci. Al bilo je i glupo, gledajući iz današnje perspektive, da se od nas očekivalo da budemo stupovi te obitelji, što na kraju i jest tako. Osim što je izbivala, mama je počela bit jako otresita i bezobrazna. Iz jednog odgoja u kojem je bilo bitno javit se, reć s kim ideš, bit iskren, ona je radila upravo suprotno. Kad bi je se pitalo kamo ide, osjećala se napadnuto. Bilo je žalosno to što smo mi djeca to primjetili. Tata nije. Ne znam jel nije htio ili nije vidio. On po prirodi nije ljubomoran i ne brani ništa u tom smislu, vjerovao joj je. I ja sam. Bila sam uvjerena po maminim pričama da bi tata, ako bi itko odlazio, otišao prvi. Al eto oni koji puno pričaju, najčešće si skoče u usta. Mama se čak u jednom trenutku zaklinjala da nije prevarila tatu iako to pitanje da li ima drugog nije bilo tatino nego moje. Na kraju se ispostavilo da ipak ima drugog. U roku od dva tjedna ona je otišla. Povrijedilo me njezino ponašanje. Prema meni i prema mojoj sestri. To je bitno. Povrijedilo me iako ona misli da nije. I da je to njezino otresito ponašanje uredu i da sam na kraju krajeva zaslužila doživjet od nje. Mislim da nisam jer sam polazila samo od njezinog iskrenog odgoja. U roku tri dana ja sam skužila, pa na kraju i saznala da ona ima drugog. Od kad sam od nje saznala da ima drugog i kad sam tog drugog upoznala prošlo je svega 20 minuta. Bio mi je to preveliki šok. S tim da nitko osim mene tad nije znao. Ni moj tata. Tek sad vidim u kakvu me situaciju stavila. Tog vikenda je bila kod tog drugog. Ja sam otišla prvo dečku jer nisam znala što da radim. Onda sam otišla doma i pogledala tatu u oči znajući istinu. Prevaren si. Nisam mogla šutit. Odgajana sam da budem iskrena. Razgovarali smo o svemu. Tata je prvi put plakao da sam ga ja vidla. Jako je plakao. Moje mame nije bilo. Bila sam sama, nisam znala što da radim. Od sestre nisam htjela očekivat potporu jer nisam htjela da mama indirektno i sestru stavi u situaciju u kakvoj sam ja bila. Pola posla smo ustvari riješile bez nje. Izvukla se, a na nama je ostavila ogroman trag i razočarenje. Mama je došla doma. Tata se ponašao korektno i čak očekujući nekakvu normalnu situaciju iznenadio me. Netko bi je razbio i istukao. Razbio bi tog drugog. Al on nije. Ispekao je picu. Uzeo četiri bijela papria i olovke i podjelio svakom. Posjeo nas je za stol i rekao da ćemo razgovarati. Ali prije toga večerat ćemo zajedno jer nam je to možda posljednja večera. Ovo me asocira na Judu, a i nije daleko. Plakao je dok je to izgovarao, al se držao čvrsto. Nije vikao, niti razbijao. Svi smo šutili dok je jedan govorio i zapisivali eventualna pitanja na papir kada na nas dođe red. Da ne prekidamo. Ne znam jel se itko od nas tada pitao da li se itko na svijetu rastaje na ovaj način. Mama je rekla da ne voli više tatu i da joj fali romantike, kolko sam je uspjela shvatit. Teško mi je to shvatit jer su meni moji roditelji bili primjer i meni je kod njih sve štimalo. Znali su se pograbit, al su uvijek bili jedno. U nekim trenucima potiho sam se nadala da će se vratiti i predomislit. Ona je odlučila da će otići. Kad smo shvatili da ne možemo više ništa, emocije su nas preplavile. Počela sam plakati i molit je da ne ode. Tata isto. Moja sestra isto. Ništa je na ovom svijetu nije moglo zaustavit. Davali smo joj i rokove da ćemo se popravit. Sad samo gore spomenula romantiku, al mama je osim svega s tatom spominjala da mene i sestre nema,da ona ostaje sama, da joj nitko ne pomaže u kući. Ona za to nije marila. Mislim da joj je najveći problem bio što se više neće moći čuti s drugim jer smo je tražili da se ne ćuje sljedećih mjesec dana pa da ćemo vidjet ako se situacija popravi. Tata je jako plakao. Sljedeći dan isto, i sljedeći i sljedeći. Čak mi je u jednom trenutku ujutro došao u krevet jer nije mogao biti sam. Priznajem da me to uznemirilo jer se moji roditlellji nikad nisu tak ponašali nestabilno. Jednog dana kad je i mama bila doma poslije posla oboje su plakali. Mama je čak i grlila tatu govoreći mu da mora otići. Nadala sam se da će ipak ostati, da ima te nekakave šanse. Dala mu je čak i neku tabletu za smirenje. Od tog dana to nisu više bili moji roditelji, to su bila nekakva posvađana djeca. Mama je odlazila, nesigurna kamo i sama ide. Govorila je da ne zna tog čovjeka dovoljno i da ne zna što je tamo čeka. Preklinjala sam je da ostane. Nije htjela. Tata je skupio kutije, kako mi je rekao najteže u životu i moja se mama odselila s novim čovjekom 13.12. Božić smo proslavili sami. Tata, sestra i ja. I novu godinu. Moj dečko je bio s nama i bio mi je velika podrška na čem sam mu zahvalna do kraja života. Tata se razbolio u to doba. Nešto na kičmu. Išao je na nekakve testove za rak, ali hvala bogu ništa nije bilo. Sve to je bilo teško proživljavat, a mame nije bilo. Ona je u neku ruku vukla na svoju stranu nas, a mi nismo mogli ostaviti tatu. Tata je digo kredit i kupio pčele i platio ostatke računa. Padao je u velike depresije. Nisam više znala kako mu pomoći. Sve je to bio prevelik teret za mene. Onda mu se javila mamina prijateljica i razgovarala s njim. Poticala sam taj razgovor jer sam mislila da će mu razgovor s odraslima bolje doći, i ne mislim da sam tu pogrijšila. Mame ni je bilo, a ja mu nisam mogla pomoći. Mamina prijateljica i on su se počeli družiti i tata je malo živnuo. Valjda mu je odvratila pozornost od mame, a sestra i ja smo mogle nekad bezbrižno otići svojim životom. Mlade smo i imamo dečke, prijatelje,... Izgledalo je da će sve počet funkcionirat. Tata nam nije nametao tu svoju novu curu. Odmah je objasnio da ne misli s njom imat zajednički život jer oboje imaju svoje živote. Kad je mama to saznala počela se petljat i govorit protiv nje. Isprva sam je slušala, poslije mi je išla na živce jer nisam shaćala što hoće iako je ona ta koja je otišla s drugim. Kad je vidla da mi ne može govorit protiv nje, počela je govorit protiv nje i tate svim ostalima. Pa je to došlo do moje tete i ujaka. Na kraju kad je vidla da ni tu nemre nikako utjecat počela je pričat po kvartu od tatine nove cure gdje je to došlo do njene obitelji. Tata opet zbog nje nije mogao nastavit živjet i vraćao se u ona depresivna razdoblja i ponovo smo vodili duge i teške razgovore s tattom o tome kako i zašto. Kako je tata odlazio na vikendicu zbog pčela, situacija je bila takva da smo svaki vikend morali ić s njim (jer je malo zeznuto da bude tam sam, ipak su tu pčele, rad oko kamiona, natezanje i slaganje nek mu se nekaj desi, sam je nema nikog), nakon nekog vremena počeo je odlazit s curom. Što je meni bilo veliko olakšanje. Kad je mama i to saznala jako se naljutila i zabranila tati da ide s njom. Mama u međuvremenu nije baš išla na vikendicu, išla je tu i tamo s novim čovjekom. Taj novi čovjek živi u drugom gradu pa se ne mogu tolko bavit vikenidicom jer imaju i svoju. Ovo branjenje me je povrijedilo. Mama je otišla, ali nije. Stalno je govorila da će nam ta nova žena sve uzet. Da je i htjela ne bi mogla. Primjetili bi. Kao što smo i primjetili da mama odlazi. Ta tatina nova žena nije ni u jednom trenutku to naginjala. Nekad bi se previše potrošila pa bi svašta kupila za vikendicu, i obnovila neke sitnice. Tad sam reagirala i rekla tati da to ne radi i da zahtjeva od nje da prestane.
Moram priznat da s tatom nije lako živjet, al nije ni nemoguće. Pograbimo se nas dvoje stalno. On je dobar čovjek, al je nepromišljen. S nijm stvari funkcioniraju, al on iz ne znanja često ide dužim putem. Iz ne znanja ili tvrdoglavosti. Ali to pripisujem njegovom ranijem djetinjstvu. Žao mi ga je. Kad je bio mali tata ga je ostavio. Morao se sam brinuti za mamu. Starija sestra ga je isto ostavila i otišla u drugu državu. Nije on baš razvio tu neku emocionalnu privrženost u smislu da pokazuje emocije pa često djeluje hladno je se ne zna noisiti s njima. Kako su se njegovi roditelji isto rastali tatina strana obitelji ga je zanemarivala pa nije s njima baš u kontaktu.
Moja mama što je starija imam osjećaj da je gluplja. Baš držim da je glupa ili pre ponosna a nema na osnovu čega bit. Njezini roditelji su se isto rastali, te je ona jedina od troje braće uspjela nešto postići u životu. Brinula se o braći kolko je mogla. Ja se sjećam da smo im svima pomagali, čak je i moj tata pomagao.I to nismo radili male projekte nego velike da se svima njima pomogne. I umjesto da moja mama bude zadovoljna s time što je stvorila,ona je u svemu pronalazila manu. Tako ni ja za nju nisam bila dovoljno dobra. Često me uspoređivala s drugom djecom svojih kolegica s posla. Moji prijatelji nisu bili dovoljno dobri, uvijek sam se trebala po njenom mišljenju družit s nekim boljim i uspješnijim. Uspjeh u školi nikad nije bio dovoljno dobar, da bi ona rekla da je zadovoljna. Moj prvi razdred srednje škole i prolaz na polugodištu s dobrim bilo mi je nabadano na nos. Uspoređivali su me (i ona i tata) s njemin bratom, mojim ujoj, koji nije baš puno postigao u životu, bio je naivan, preemotivan, nerijetko niš koristi. Možda sam joj i zahvalna na tome, a možda i ne. To ću tek vidjet. Da dokažem da nisam takva odlučila sam da ja mogu. Mogu završti školu bez popravnih. Mogu radit sezonske poslove. Mogu završit faks. Mogu birnut o drugima i ne odustat. Ostavit će to traga na meni, al ne mogu protiv toga. Previše se to upilo u kosti. I onda ona nije zadovoljna s mojim tatom koji je tvrdoglav, emotivno sjeban od drugih, nepromišljen, neškolovan i šlampav. Ali čovjek koji se trudi, koji može, koji posluša kad s njim s jedneš, čovjek s kojim možeš razgovarat, čovjek koji želi obitelj na okupu kakvu takvu, čovjek koji ne pije, ne kocka, ne zapostavlja decu, koji ju ne tuče, koji ju ne vara bar ja to nisam osjetila, čovjek koji je uvijek dolazio poslije posla doma i nikad ni na kavu s dečkima ne bi sjeo pa došo oko sedam pol osam navečer. Stvarno je davao sve od sebe da preživimo, fušao, slagao i popravljao stvari, nabadao kobasice na štapove, pecao s nama, nabadao piceka i zečeve na kolac, udomljavao i pomagao životinjama, pomagao i održavao projekte da bi se drugima nešto napravilo. Nije on tako loš, on samo treba nekog tko će ga gurat, a mogao je sve. Moja mam nakon što je to sve postigla, samo trebala organizirat i komandirat, držat konce, ona je od svega odustala. Otišla je nekom čovjeku o kojem se još uvijek brinu roditelji, nekoj tuđoj djeci koja su totalna suprotnost mene i sestre, čovjeku koji kad se nađe pod pritiskom pije, čovjeku koji ne traži konkretan posao nego se upupšta u nekakve projekte koje ni sam ne zna objasnit ni verbalizirat. I dalje nakon svega toga ona traži mane u nama i mi još uvijek nismo dovoljno dobri za nju. Sigurna sam da je shvatila da se sjebala. Al sad, od svog ponosa, ne će priznat pogriješila sam, ja – bezgrešna žena, ja jedina koja imam prava na sve pa čak i drugima oduzimat ista, nego ona i dalje traži mane u nama, u drugima osim u sebi. Meni je teško stajati između. Ovdje gdje sve imam, još uvijek. Svoju sobu, svoju obitelj, tatu i sestru s kojima surađujem oko stana, oko računa, oko zajedničkih ručkova, oko blagdana, oko posla. Ovjde gdje nešto stvaramo. Imamo osjećaj da ona želi da biram između nas troje i nje. Pokušavam se ponašat najbolje što mogu. Ne zamjerat joj odlazak. Pokušat prihvatit njenog novog čovjeka. Da budemo svi skupa u nekakvoj ako ne obiteljskoj, onda prijateljskoj atmosferi. I ona još danas dan, skoro godinu i pol nakon, ona meni predbacuje stvari. Meni?! Koja sam preuzela više od pola odgovornosti, konce i brigu. Meni? Zovem ju na vikendicu i ona neželi doć jer je tamo tata. Ona želi da idemo samo s njom. I da nas vozi moj dečko. Kaže da ja ne želim ić s njom, ustvari mi ne želimo ić s njom. Sestra i ja. Ne znam. Kad razmišljam o tome, razmišljam o tome što bi ja s njom radila tamo, o čem bi pričali. O toliko stvari ne možemo. Imaš mamu, a nemaš. Povrijedi me to sve. Užasno. Evo nakon razgovora s njom ja vec tri sata razmisljam o njoj i nezinim izjavama.
- Tata je kriv za sve.
- Tata je to tako namjerno isplanirao.
- Tata je vec prije bio s njom.
- Tata je s njom namjerno.
- Tata je trebao otic na vikendicu, a ja sam trebala ostat u stanu.
- Ja sam mislila ic na vikendicu, al sad kad ste vi tam onda ne mogu. A ti tak i onak neces ic sa mnom.
† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†
