Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
nedjelja, 24.12.2006.
Neka je i vama....
Kad na Badnjak, u posve mirno popodne, ničim izazvana pukne cijev od bojlera, kad voda krene na sve strane, a kipuća je pa ne možeš prići ventilu da ga zatvoriš, kad prekrije gotovo čitav stan prije no što otrčiš po alat i dohvatiš kliješta, kad raskrvariš ruku šarafeći, a onda nekoliko idućih sati provedeš u namakanju ručnika i žmikanju istih, kad odmah upališ veš mašinu da opere sve čime si u navali panike brisao pod, kad nazoveš majku da joj isto priopćiš, a ona ostane savršeno mirna-
shvatiš da dignuti parket u jednoj od soba i nije najgore što se čovjeku može dogoditi.
Umjesto da svi skupa žalimo nad uništenim ručnicima i preuređivanju koje slijedi za koji sat krenut ćemo put crkve i zahvaljivati Bogu što smo živi, zdravi i čitavi.
Za parket lako.
Neka je i vama blagoslovljen i miran Božić, pun ljubavi i svakako- u društvu najdražih.
nedjelja, 17.12.2006.
Nepokvareni telefon
Putovao je u petak kući. Kažem:
Ljubavi, ajd me cimni da znam da si stigao.Ne moramo onda razgovarati, tek da znam da si sretan u rukama svojih, da ne brinem.
Hoću, srećo.
...
Cim cim.
On stigao.
Čak smo i porazgovarali nešto sitno.
Bebi, ajde da se čujemo još kasnije, tata je u totalnom deliriju zbog Danijelove pobjede, ne mogu ovo propustiti.
Pazi kaj si reko. Zovem te kasnije. Opet.
Ma štima.
...
Cim cim.
Zovem ja.
Osoba koju ste nazvali isključila je svoj mobilni telefon.
Krasno.
A dobro je majka moja rekla: Eh, da mi je ta što mi javlja o zauzetosti ili manjku na računu srest jednom na cesti. Vidjela bi ona kaj je ide.
Probam ja opet.
Ništa.
Zbilja krasno. Nek ga nazovem.
...
Sljedeće jutro uslijedila je faza neljutimsealnećutezvat samodavidimkolkoćetebitrebatdaprviokrenešmojbroj. I dobro mi je išlo. Iako sam dvaput posegnula za mobitelom, suzdržala sam se. I čekala. Sreća moja ne dugo.
Ej, ljubi!
Daa?
Kaj se radi?
Evo s curama sam na Savi, obavljamo zadnje vježbe za seminarski.
Pozdravi ih. Nego, samo da ti kažem.
Pogodi kaj upravo radim.
Pojma ne znam. Kaži.
Tata kupio satelitsku pa slažemo sve skup.
Frajeri.
Da, da, baš. Pogodi di ćemo je provest.
Gore?/Jedva se suzdržah od riječi poput naša, kuća i jednom./
Ahaa. Provlačimo žice kroz stari dimnjak. Ne onaj kaj smo, znaš pričali da će se rušit jer će nam smetat u kupaoni za kadu, /veeeliku kadu želim!/ neg onaj drugi.
Ma daj!?/ne mora biti kada, može i tuš kabina ogrooomna/
Jap. Žice idu tamo kroz onu dječju sobu.....
I dalje se ne sjećam.Jasno, istog sam trena zaboravila da je prošlu večer isključio mobitel.
Kuća, kada, dječje sobe... Ne pamtim samo ja raspored o kojemu smo toliko puta razgovarali.
subota, 09.12.2006.
Sve što volim
Još sam uvijek ista ona Malena.
Ne dam se.
I ne pljujem sama sebi u facu.
Prošli je post bio navala inspiracije, a kad riječi žele biti napisane ja se ne oglušujem. Bio je to tek pokušaj da jednom napišem nešto što je moje, a opet nije. Nešto što izvire iz mene, a ne opisuje me. Krivo ste shvatili.
Jer, iako me jučer osim gripe počela hvatati i predbožićna groznica (a pritom ne mislim na šopingmaniju, ne mislim ni na što dobro i pozitivno) dan je završio euforijom (tu opet ne mislim na ono voćno čudo od jogurta, već na stanje pretjeranog oduševljenja*).
Ako je suditi po prošlim Badnjacima, Božićima, Štefanjima i svemu što im prethodi i iza njih slijedi, za očekivati je da moj odmor neće početi usporedno s praznicima. Ako i počne, uživat ću u njemu gotovo sama samcata. Ljubav će zgibat kući čim obavi predavanja (isto vrijedi i za idući vikend i zbog toga sam ponajviše cmoljava), moji će izgleda opet raditi na bar dva od spomenuta tri dana, a ja ću sjediti ovdje negdje i tuliti ko kišna godina. Kao da mi nije dovoljno što se ljudi okreću na ulici za mnom čim progovorim zbog glasa koji je kao u tek mutiranog dečkića, dubok i smiješan.
Suznih očiju (ovoga puta od punog nosa i grla ranije spomenutog) nakon više nego napornog dana jedva sam se natjerala da izađem iz stana i prošetam s Ljubijem. Ma lažem. Izašla bih valjda i s temperaturom 40 i bez ikakvog glasa. Šetnja je trajala taman toliko dugo da mi vrati smiješak na lice. Da obiđemo sve štandove, zagrabimo za kvaku dm-a koji se upravo zatvorio, odemo do idućeg, po ko zna koji put svratimo i u Turbo Limač da postiskam sve trbuščiće i pomazim sve plišance, nagovorim ga da bar onaj vikend prije praznika ostane ovdje da prespavam, da produžimo do njegovog stana, zavalimo se pa ko pravi stari bračni par gledamo hoće li Danijel napokon napustiti kuću. Ne, nije me sram. Ni toga što volim DeeMove, ni što spavam s Care Bearom, ni što gledam Big Brother i ovako javno to priznajem.
A kako sam provela ostatak večeri i dobar dio noći?
Slušajući slavonske bećarce.
Napokon sam (hvala Ljubav, hvala prijatelj njegov) našla temu za seminar iz Hrvatske usmene književnosti pa sam se puna elana bacila na posao. I kao da mi sve već spomenuto nije moglo dan uljepšati do krajnjih granica- jučer sam odvalila još jedan seminarski rad. Dva u jednom danu. I sad se mogu u potpunosti posvetiti samo i jedino staroslavenskom. Prije i poslije večerašnjeg koncerta, naravno.
Život je lijep!
*tako kaže Anić
ponedjeljak, 04.12.2006.
Dva lica jednog lica
Ona
Ta Ista Ona
Kaži, što da radim?
Ne mogu ti pomoći.
Lažeš.
Lažem, pa što?
Potrudi se.
Zašto se sama ne potrudiš?
Pomozi mi.
Sama znaš dovoljno.
Pokaži mi put.
I sama sam usred labirinta.
Izbavi me.
Zašto ti ne izbaviš mene?
Tvoje oči su moje oči.
Tvoje usne su usne moje.
I suza koju plačeš.
I grč na tvome licu.
Gadiš mi se!
Gadiš mi se!
I pljune u ogledalo.
petak, 01.12.2006.
Ovo nisam ja.Nisam ljuta. Sve ovo sam ja.Tužna sam.
ja volim njenog sina
i želim s njim sve
zauvijek
al ne moš na osnovi tri riječi koje sa mnom progovoriš jednom u dva mjeseca slagat neko kvazi mišljenje
nije ti stalo- u redu
ali čemu gluma
čemu isprazni osmijesi
ugodne riječi, divni darovi
tatini dečki na poslu znaju kako je moj dečko rasturio na ispitu
mamine kolegice slušaju o tome kako ga ona voli kao sina svoga
a sve što njegova majka ima reći o meni je da joj smetaju moje česte promjene raspoloženja, da me se boji
pusti…
pusti da plačem
manje ću pišat
ma ja sam svjesna kakva sam
i ne mislim govorit kako se to ne da promijeniti
ali osvijesti to u meni,
kaži da te smeta
daj mi prilike da se dokažem
pomozi da se promijenim
mogu biti nježnija
mogu biti tiša
mogu sklapati kompromisne dogovore
ali daj mi do znanja da i ti to želiš
a znam da bi njima bilo lakše da im je sin s nekom stokilašicom iz susjednog sela, rumenom pucom koja bi samo kimala na sve njihovo
i on to zna
i oni su to rekli
a ne neka purgerica
koja nikad neće dostići školske i fakultetske uspjehe njihova sina
blijeda
bolesno mršava
o, da, i to su rekli
sa čvrstim stavovima o svemu
nakon tri godine…
ej, tri godine!
ne znaju me uopće.
petra mijenja raspoloženja
petra je blijeda
petra ništa ne jede
petra je anoreksična
petra je svojeglava
ne
petra je samo iskrena
ne šminka se pa joj lice nije smeđe ili ružičasto
viša je no što priželjkuju
petra ne mršavi
ima kila koliko je imala i prošle godine u ovo doba
i pretprošle
petra se drži svojih uvjerenja
i ne da u mozak
petra nije ljuta
razočarana je
duboko
i jako jako tužna
kategorija: osobno osobno osobno
