Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
subota, 27.01.2007.
Recept za uspješno prežderavanje ili Kako uludo potrošiti dan
Osnovni preduvjet je najveća vrećica šarenih gumenih medvjedića i barem šest vrsta one čokolade u ljubičastom omotu.
Moji su favoriti a la Nussecke, a la Vanille puding, a la Heisse liebe, Russiche shokolade, Eierlikör-punsch i Amaretto-kakao. Sve redom nove. Nije važno ako ne znate što točno jedete. Poznavanje njemačkog jezika nije uvjet.
Preskočite doručak. Napustite stan i pojedite nešto s nogu. Po mogućnosti suho, iz pekare. Po dolasku kući, u vrijeme kad inače ručate, složite si sendvič od najveće šnite kruha koji uključuje tvrdi sir, dimljena pureća prsa i puno majoneze. Sve zalijte čajem. Pojedite šaku medvjedića za vježbu. Kako je vrijeme ručka, a niste gladni, tijesta i safta pojedite taman toliko da vam pri pomisli na desert pred očima zatitra još medvjedića. Otvorite prvu čokoladu. Krenite s jednom kockicom, tek da probate. Dvije. Tri. Sve dok vam ne ostane samo omot.
Pozovite Ljubav na ručak tamo negdje oko večere. Ručajte i s njim. Kako ste popodnevni drijemež obavili prije no što je on došao- nemojte leći s njim. Na redu su druge dvije čokolade. Otvorite. Načmite. Ponudite prisutnima, tako ćete moći reći da ih niste pojeli sami. Zaboravite na internet neko vrijeme. Koncentrirajte se na otvorenu vrećicu gumenjaka. Pojedite prvo crvene. Ili zelene, kako vam drago. Ljubav nemojte buditi. sutra je ionako vikend, a vas previše nervira i sama pomisao da ćete ga iduća dva dana dijeliti sa skriptom iz fizike. Kada napkon otvori oči, ponudite mu čokoladu. Četvrtu po redu. Zacvilite kada kaže da mora ići. Požderite se što ipak niste legli kraj njega i prisilili se da zaspite u njegovom naručju. Lupite snažno koji puta nogama o pod kako bi potvrdili svoje sebično pretjerivanje. Rascmoljite se i priznajte kako ste nemogući. A onda se sjetite pečenog krumpira koji se nekim čudom stvorio na štednjaku.
Ispratite Ljubav i večerajte. Niste ništa napravili ako ne riješite još jednu boju bombona i ne otvorite petu čokoladu. Ako vam se učini da vas nešto gnjavi u predjelu trbušne šupljine- zanemarite. Slijedi druga večera,a potom i posljednja čokolada. Niste gladni. Otvorite je iz inata,a potom svoje raspoloženje podijelite sa medvjedićima čija je boja ostala pošteđena do samog kraja. Ako vas ponovno uhvati ona tupa bol u trbuhu- stanite. Predahnite taman toliko da vam padne na pamet kako ćelite još. Ali riješili ste svu salamu i sav sir. Prehladno je i ne da vam se u dućan. Kako nikome ne pada na pamet učiniti to umjesto vas- pustite koju suzu. Budite tužni. Neće imati smisla. Nikad nema, no osjećat ćete se bolje tih nekoliko nanosekundi dok ruka sama od sebe ne krene prema vrećici bombona. Praznoj.
Večer svakako začinite još kojim ispadom. Nije važno pred kime, važno je samo da svima date do znanja da nemate blage veze zašto se ponašate baš tako kako se ponašate, kao i da nemate baš nikakvu namjeru sa spomenutim stati. Protestno napuštanje prostorija uvijek pali. Da ne spominjem očaj koji će vas uhvatiti kad shvatite da uz onoliko pojedenih čokolada i praznih omota nemate pravo sudjelovanja u nagradnoj igri. Zadnje spomenuto vrijedi ako ste kao i ja sreće da tatek sve te čokolade dovuče sa sobom iz Njemačke, a njihovi bar kodovi ne prolaze.
Prije spavanja obavezno stanite pred ogledalo. Uzimte si vremena i divite se svom savršenom trbuhu koji ne mijenja oblik ni nakon ovako napornog dana. Sve je dobro što se dobro svrši!
Zaspat ćete i prije no što ste namjeravali što vam treba odgovarati jer ionako bi svaku minutu budnosti potrošili na bezrazložno cmizdrenje.
Jutro nakon?
Osjećat ćete se gotovo pa preporođeno. Vaš će organizam tražiti još. I još. Budite hrabri kao ja pa ga odbijte. Uhvatite se križaljke pa svoju pamet dokažite rješavanjem pojma životinja u posteljini.
5 slova. _ _ I _ A
Ako se i vama umjesto grinja omakne zmija priznajte da nešto ne valja. 
subota, 20.01.2007.
Sve prave su ljubavi tužne?
Vikend s njim uvijek je bio njezin prvi i jedini izbor. Ovaj ga je dijelila s njegovima. S majkom malo manje, s ocem puno više. Njih su troje razbijali umorno podne kotrljajući kockice. Gubila je. Nije marila. Krivo joj bješe što je najavljeni poker donio jamb. Nije ga imala kamo upisati. Opet. Nije voljela gubiti. A duriti se… To joj je uvijek išlo. Da igra nije bila popraćena prigodnim komentarima od strane gospodina Oca zadržala bi savršeno ledeno lice. Naslađujući se svojom pobjedom i još više njezinim greškama, tjerao ju je u plač. Opet. Netom nakon završene partije pristojno je najavila kako će leći, odmoriti oči. Otac se pokupio pred televizor, a on je pošao za njom. Znala je da će doći. Uvijek dođe. Ne zato što je umoran. Zna da nešto ne valja.
«Reci.»
Šutjela je.
«Kaži što te muči.»
Nije govorila.
«Pričaj sa mnom.»
Ni glasa.
«Priznaj.»
Četiri. Brojala je. Pitaj još jednom.
«Reci mi u čemu je problem.»
Skupljala je suze u očima, i ne trudeći se zaustaviti ih, sada je glasno uzdahnula. Lavina bi se posramila brzine i jačine riječi koje su uslijedile. Pucala je. Opet. I nije se željela zaustaviti. Suze su tekle. Riječi se gomilale. Nije podnosila blesave šale koje je Otac zbijao na njezin račun. Opet. Uvijek iznova. Ničim se ove danas nisu razlikovale od onih prije. Danas je ona bila ta koja je sve shvaćala drugačije. Intenzivnije. I dalje je plakala. Suze su gušile riječi, jecaji nisu jenjavali. Rekla mu je sve. Boljelo je. Pitala se što treba učiniti da je prihvate. Lijepih riječi malo se u toj kući naslušala, no zato šalama nije bilo kraja. Podjeb podjeb. Nije više mogla. Pitala se što je krivo učinila, gdje je sve krenulo nizbrdo. Željela je s njime sve. Mislila je ozbiljno. Kako tako nešto ostvariti uz roditelje koji te ne poznaju? Kako kad te ne žele upoznati? Ma da je samo jednu dobru stvar čula tih dana, pa da može reći da su sve šale samo šale. Ne. Uvijek isto. Opet.
Gledao ju je. Nije želio birati stranu. Razumio je. Trudio se. Razgovarao s njima. Bože, kako nije volio gledati kako plače! Srce mu je lomila. Smiri se, molim te. Nije to imao snage izgovoriti. Čekao je da je suze posve izmore. Da obriše svoje kestenjaste oči. Bile su natečene. Čekao je da se kao uvijek sklupča u njegovo naručje, da nasloni glavu između ramena i vrata, da se uhvati za njegov ovratnik, kao uvijek kad ga je željela imati posve blizu. On do zida, ona do njega.
Suze su stale.
Ništa nije govorio. A znao je koliko je to smeta. Ponekad je imala osjećaj da sama sebi postavlja pitanja i na njih odgovara. Znala je da pretjeruje. Uvijek je pretjerivala. Nije si mogla pomoći. Nije htjela. Bilo je ovo pravo mučenje. Nije znala kako bi joj on mogao pomoći, no silno je željela da to učini. Kaži nešto, molila je u sebi. Ništa. Opet ništa.
«Misliš ti išta reći?», pitala je gotovo pregrubo.
Ništa.
Nikad joj to nije palo na pamet, no možda i on broji. A ne- pitat ću još samo jednom.
«Kaži.»
Pogledao ju je svojim zelenim očima, nježno i duboko kao toliko puta dotada.
«Želiš doma?»
Krivo čujem. Mora da krivo čujem.
«Što kažeš?»
Ne želim ovo reći, no možda je tako najbolje, mislio je.
«Pitam želiš li na bus za doma. Još danas.»
Ne. Dobro je čula.
«Naravno da ne želim. Želim biti ovdje. S tobom.»
To je bila istina. Najveća od svih koje su napustile njezino grlo i bile podijeljene s njim.
«Vidi, ljubavi… Ja znam da su oni tvoji roditelji. To im nitko nikada neće moći uzeti. Ti ćeš uvijek biti njihov sin. Uvijek. Ali ja želim i da budeš moj dečko. Zauvijek.»
Nije željela reći ništa više.
«To neće ići», brzo je uzvratio.
Molim? Kako to misli?
«Oprosti, molim te, što si rekao?»
«Rekao sam: To neće ići. Mislim- zar nije očito?»
Ma što je očito? Suze su ponovno bile u stanju pripravnosti. Čekala je ono najgore. Tako mi i treba kad dramatiziram gdjegod stignem! Čemu onolike suze? Što mi je to trebalo? Reci da se šališ. Reci da to ne misliš. Reci bilo što. Pojest će me tišina. Znala je da je pretjerala. Uvijek to čini. Ne želi si pomoći. Krasno si to izvela. Ne trudi se s forama o pms-u ublažiti cjelokupni dojam, sama je sebi govorila. Zajebala si. Sad snosi posljedice. Gotovo je.
U njenoj glavi u idućih nekoliko sekundi uslijedio je čitav film. Cijelu je priču složila. Sve najgore zamišljala. Opet. Prokleta Amelie!
Gotovo je.
Suze su ponovno krenule. Stisla se uz njega. Sakrila glavu u njegova prsa da ne vidi suze.
«Ej! Pa kaj je sad ovo? Kaj se događa?»
Gledala ga je. Ti meni reci.
«Ljubi, zašto..? Misliš li da doista ne ide?»
O, ne. Opet je vrtjela one svoje filmove.
«Ludo jedna mala! Kako misliš da ti mogu biti dečko zauvijek? Još neko vrijeme, svakako. A onda slijede nešto drugačije titule. Zaručnik, muž… Sjećaš se?»
Osmjehnuo se, poljubio je u čelo. U njegovim je očima čitala sreću. Opet. Koliko je suza mogla uštedjeti da je svaki put kad bi krenula sa smišljanjem najgoreg mogućeg scenarija hrabro (kao onda kad i drame izvodila) rekla što joj se po glavi vrzma. Ali ne. Ovako je zanimljivije. Pretjerala je. Opet. Uvijek to čini. Možda i zna kako da si pomogne. Možda samo ne želi.
«Ne vjerujem! I sve ovo zato što si mi želio reći kako ćemo jednom i zaručeni i oženjeni biti?»
«Psssst.»
Privio ju je bliže sebi.
«Ajde se sad smiri, može?»
Udahnula je.
«Srećo, da samo znaš što sam sve imala u glavi.»
U kutu usana vidjela je još jedan smiješak.
«Ali ja znam što si sve imala u glavi. A sada bi mogli malo i odmoriti.»
«Nisam mislila sve ono. Pretjerala sam.»
«Znam», rekao je.
Ugrizla ga je za usnicu od sreće. A tada se izvukla iz njegovog zagrljaja, pritisnula mu u onaj isti kut usana najnježniji poljubac i… Okrenula mu leđa. Znala je da će je priviti bliže sebi, rukama ovijenih oko njezina struka. Znala je. Opet.
Ova ljubav nije tužna. Ja to znam. I ovoga puta ne pretjerujem.
petak, 12.01.2007.
MeMe
Zahvaljujući Sanjici,
Pozoyu
i Amberki
s vama dijelim neke posve osobne i neke malo manje osobne stvari.
Lego kockice
Osim što su bile moja najdraža zanimacija od najranijih dana, bile su najdraže i mojim roditeljima. Ovo se maleno djevojče njima znalo igrati i po 3,4 sata bez prestanka, bez da glasa ispusti. Ono što moji roditelji ne znaju jest kako je jedna od tih kockica nestala.
Bio je to moj najnoviji Lego komplet, slagala sam ga prvi puta, po uputama i bila veoma ponosna na samu sebe. Odševljenje je splasnulo onog trenutka kad su se dvije kockice stisnule jedna uz drugu, a ja ih zubima pokušala razdvojiti. Total score bilo je krstarenje jedne od njih po mom probavnom sustavu. Bilo mi je 10.
Pekmez
Osim voćnih jogurata (s ekstra velikim komadima voća) i kiselog zelja (prolazi samo u sarmi)- ne jedem jedino pekmez. Kao i mnogo toga u mome životu, i ovo je-iz principa. Fino je to, slatko, ali nećete me nikada vidjeti da njime mažem palačinke (za to služe bakini orasi pofureni mlijekom).
Kad sam, naime, bila još mlađa (s nenavršenih pet) u vrtiću sam pokupila nekakav osip. Liječnici su ga idućih nekoliko dana vodili kao posve bezazlen, sve dok se nije počelo govoriti o šarlahu (po njima gotovo jednako bezazlenom). Završila sam na Zaraznoj iz koje nisam izašla idućih mjesec i po. Posjete dvaput tjedno, preko stakla, krevet sa stalkom za infuziju triput dnevno, razne terapije svakodnevno. Došla sam do stanja u kojem nisam bila sposobna pomaknuti se, a liječnici su i dalje govorili o šarlahu. Upala srčanog mišića počela se spominjati tek kad sam završila na Odjelu intenzivne njege.
Nerado se sjećam biijelih i zelenih kuta, igala i tableta, čepića i vatica. Bilo je pitanje hoće li petogodišnje srce izdržati (u međuvremeno je napunilo pet, rođendan sam "slavila" u krevetu). Na Šalati sam provela dodatna dva mjeseca, potrebna za oporavak, infuziju primala i dalje triput dnevno, krv vadila gotovo svaki dan, terapijom nabila na sebe kila da ni najbližoj obitelji prepoznatljiva nisam bila, a svo to vrijeme, svaki dan, svako jutro jela isto. Pekmez. Sami pekmez na kruhu. Bez margarina, bez ičega.
Pekmez i njegovo nejedenje jedino je što mi ostaje kako bih izrazila gađenje spram njihovog bezazlenog osipa, nepravilnog liječenja i šarlaha, koji i dalje stoji u mom otpisnom pismu.
Glumačka akademija
Nakon osnovne škole i upisanog ZKM-a, od glumca (inače i susjeda iz kvarta) Svena Medvešeka dobila sam ponudu za mentorstvo. Čovjek se ponudio da me kroz čitavu srednju školu podučava za prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti što sam ja, prilično hladno i brzo odbila. Iako je gluma (kazališna, molit ću lijepo!) moja najveća ljubav, zanimanje nad svim zanimanjima (nema toga što se može mjeriti s ozarenim licima u publici, s pljeskom nakon dobro odrađene predstave, s mogućnošću igranja nove uloge iz dana u dan)- kroatistika je ono što sam stavila na prvo mjesto smatrajući da za prijemni na ADU-u imam vremena i nakon završenog studija za profesoricu hrvatskog jezika.
Snalaženje u vremenu i prostoru
Totalni sam Bistrić kad je kretanje gradom u pitanju. Ne stranim, već u prvom redu mom rodnom. Prečice i putevi koji mi nisu primarni i kojima nisam prošla prekonekoliko puta, neće me dovesti nikamo, ili bar neće tamo gdje sam krenula. Tako mi se kao klinki više puta dogodilo da umjesto na Glavnom završim na Zapadnom kolodvoru, sjednem na dobar tramvaj, ali na krivu stranu i slično.
Čarape, donje rublje
Jedna sam od pripadnica ženskog spola (kad bolje razmislim- nismo li sve takve??) koje neprestano gunđaju kako nemaju u ormaru dovoljno određenih dijelova odjeće. Razlika je u tome što se kod mene ne radi o torbicama i cipelama. Ne radi se čak ni o majicama i hlačama. Luda sam za donjim rubljem (posebno gaćicama) i- čarapama! Ne prođe mjesec, a da ne upotpunim svoju kolekciju. Nisu to neke ajmemajkomilaboliglava cifre, nikad mi to nije bilo bitno. No nema mi ljepšeg nego završiti naporni tjedan novim čarapicama i preslatkim gaćicama. Cvjetići, leptirići, mišići, žirafice, prugice i sve ostalo ljubičaste, crne, a onda i svih ostalih boja-redovito su kod mene na tapeti. Oblici i materijali ovise o raspoloženju i danu koji slijedi. Imam sretne gaćice za ispite, izlaske, utorke, vikende....
Ovom prilikom apeliram na sve koji budu u prilici nezamštodajojkupimzarođendan za pročitaju ovaj dio pomnije još jednom. 
I to je to. Nema više.
Htjedoh sastaviti Top Ten, no to bi prkosilo pravilima, a i ovako sam rekla previše.
Jednom...Možda.
