Vikend s njim uvijek je bio njezin prvi i jedini izbor. Ovaj ga je dijelila s njegovima. S majkom malo manje, s ocem puno više. Njih su troje razbijali umorno podne kotrljajući kockice. Gubila je. Nije marila. Krivo joj bješe što je najavljeni poker donio jamb. Nije ga imala kamo upisati. Opet. Nije voljela gubiti. A duriti se… To joj je uvijek išlo. Da igra nije bila popraćena prigodnim komentarima od strane gospodina Oca zadržala bi savršeno ledeno lice. Naslađujući se svojom pobjedom i još više njezinim greškama, tjerao ju je u plač. Opet. Netom nakon završene partije pristojno je najavila kako će leći, odmoriti oči. Otac se pokupio pred televizor, a on je pošao za njom. Znala je da će doći. Uvijek dođe. Ne zato što je umoran. Zna da nešto ne valja.
«Reci.»
Šutjela je.
«Kaži što te muči.»
Nije govorila.
«Pričaj sa mnom.»
Ni glasa.
«Priznaj.»
Četiri. Brojala je. Pitaj još jednom.
«Reci mi u čemu je problem.»
Skupljala je suze u očima, i ne trudeći se zaustaviti ih, sada je glasno uzdahnula. Lavina bi se posramila brzine i jačine riječi koje su uslijedile. Pucala je. Opet. I nije se željela zaustaviti. Suze su tekle. Riječi se gomilale. Nije podnosila blesave šale koje je Otac zbijao na njezin račun. Opet. Uvijek iznova. Ničim se ove danas nisu razlikovale od onih prije. Danas je ona bila ta koja je sve shvaćala drugačije. Intenzivnije. I dalje je plakala. Suze su gušile riječi, jecaji nisu jenjavali. Rekla mu je sve. Boljelo je. Pitala se što treba učiniti da je prihvate. Lijepih riječi malo se u toj kući naslušala, no zato šalama nije bilo kraja. Podjeb podjeb. Nije više mogla. Pitala se što je krivo učinila, gdje je sve krenulo nizbrdo. Željela je s njime sve. Mislila je ozbiljno. Kako tako nešto ostvariti uz roditelje koji te ne poznaju? Kako kad te ne žele upoznati? Ma da je samo jednu dobru stvar čula tih dana, pa da može reći da su sve šale samo šale. Ne. Uvijek isto. Opet.
Gledao ju je. Nije želio birati stranu. Razumio je. Trudio se. Razgovarao s njima. Bože, kako nije volio gledati kako plače! Srce mu je lomila. Smiri se, molim te. Nije to imao snage izgovoriti. Čekao je da je suze posve izmore. Da obriše svoje kestenjaste oči. Bile su natečene. Čekao je da se kao uvijek sklupča u njegovo naručje, da nasloni glavu između ramena i vrata, da se uhvati za njegov ovratnik, kao uvijek kad ga je željela imati posve blizu. On do zida, ona do njega.
Suze su stale.
Ništa nije govorio. A znao je koliko je to smeta. Ponekad je imala osjećaj da sama sebi postavlja pitanja i na njih odgovara. Znala je da pretjeruje. Uvijek je pretjerivala. Nije si mogla pomoći. Nije htjela. Bilo je ovo pravo mučenje. Nije znala kako bi joj on mogao pomoći, no silno je željela da to učini. Kaži nešto, molila je u sebi. Ništa. Opet ništa.
«Misliš ti išta reći?», pitala je gotovo pregrubo.
Ništa.
Nikad joj to nije palo na pamet, no možda i on broji. A ne- pitat ću još samo jednom.
«Kaži.»
Pogledao ju je svojim zelenim očima, nježno i duboko kao toliko puta dotada.
«Želiš doma?»
Krivo čujem. Mora da krivo čujem.
«Što kažeš?»
Ne želim ovo reći, no možda je tako najbolje, mislio je.
«Pitam želiš li na bus za doma. Još danas.»
Ne. Dobro je čula.
«Naravno da ne želim. Želim biti ovdje. S tobom.»
To je bila istina. Najveća od svih koje su napustile njezino grlo i bile podijeljene s njim.
«Vidi, ljubavi… Ja znam da su oni tvoji roditelji. To im nitko nikada neće moći uzeti. Ti ćeš uvijek biti njihov sin. Uvijek. Ali ja želim i da budeš moj dečko. Zauvijek.»
Nije željela reći ništa više.
«To neće ići», brzo je uzvratio.
Molim? Kako to misli?
«Oprosti, molim te, što si rekao?»
«Rekao sam: To neće ići. Mislim- zar nije očito?»
Ma što je očito? Suze su ponovno bile u stanju pripravnosti. Čekala je ono najgore. Tako mi i treba kad dramatiziram gdjegod stignem! Čemu onolike suze? Što mi je to trebalo? Reci da se šališ. Reci da to ne misliš. Reci bilo što. Pojest će me tišina. Znala je da je pretjerala. Uvijek to čini. Ne želi si pomoći. Krasno si to izvela. Ne trudi se s forama o pms-u ublažiti cjelokupni dojam, sama je sebi govorila. Zajebala si. Sad snosi posljedice. Gotovo je.
U njenoj glavi u idućih nekoliko sekundi uslijedio je čitav film. Cijelu je priču složila. Sve najgore zamišljala. Opet. Prokleta Amelie!
Gotovo je.
Suze su ponovno krenule. Stisla se uz njega. Sakrila glavu u njegova prsa da ne vidi suze.
«Ej! Pa kaj je sad ovo? Kaj se događa?»
Gledala ga je. Ti meni reci.
«Ljubi, zašto..? Misliš li da doista ne ide?»
O, ne. Opet je vrtjela one svoje filmove.
«Ludo jedna mala! Kako misliš da ti mogu biti dečko zauvijek? Još neko vrijeme, svakako. A onda slijede nešto drugačije titule. Zaručnik, muž… Sjećaš se?»
Osmjehnuo se, poljubio je u čelo. U njegovim je očima čitala sreću. Opet. Koliko je suza mogla uštedjeti da je svaki put kad bi krenula sa smišljanjem najgoreg mogućeg scenarija hrabro (kao onda kad i drame izvodila) rekla što joj se po glavi vrzma. Ali ne. Ovako je zanimljivije. Pretjerala je. Opet. Uvijek to čini. Možda i zna kako da si pomogne. Možda samo ne želi.
«Ne vjerujem! I sve ovo zato što si mi želio reći kako ćemo jednom i zaručeni i oženjeni biti?»
«Psssst.»
Privio ju je bliže sebi.
«Ajde se sad smiri, može?»
Udahnula je.
«Srećo, da samo znaš što sam sve imala u glavi.»
U kutu usana vidjela je još jedan smiješak.
«Ali ja znam što si sve imala u glavi. A sada bi mogli malo i odmoriti.»
«Nisam mislila sve ono. Pretjerala sam.»
«Znam», rekao je.
Ugrizla ga je za usnicu od sreće. A tada se izvukla iz njegovog zagrljaja, pritisnula mu u onaj isti kut usana najnježniji poljubac i… Okrenula mu leđa. Znala je da će je priviti bliže sebi, rukama ovijenih oko njezina struka. Znala je. Opet.
Ova ljubav nije tužna. Ja to znam. I ovoga puta ne pretjerujem.
Post je objavljen 20.01.2007. u 15:41 sati.