Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
petak, 17.02.2006.
Miris proljeća i ljubavi u zraku
A zapitamo li se ikad treba li Djedicu malo pogurnuti??
Ne pada Sreća s neba,Ljubav se ne nalazi na cesti,ne stanuje Radost u siromašnima duhom.
Znate onaj miris u zraku koji tako jasno najavljuje proljeće?Cijeli ga dan udišem. :)
utorak, 14.02.2006.
Dan Onih Koji Vole
Bit ću tu, bit ću blizu uz tebe
Krivi ljudi, stavovi, nama tako daleki
Bit ću tu, da im ne dam do tebe
Da te dignem kada padaš
Da te gledam kad si za let
Da ti budem tvoja pjesma
Tvoja ljubav zauvijek
Kad se jednom probudiš uz mene ostariš
A u sebi nađeš dugo traženi nam mir
Samo ću zašutjeti i poželjet početi
Sve još jednom, sve još jednom ljubavi
Lea Dekleva:sve još jednom
Samo toliko što se današnjeg prekrasnog dana tiče.
A sada bih s vama podijelila nešto drugo.
Vodila sam u šetnju jučer Miška.Miško je moje najnoviji mišavi plišanac.Kupio mi tata u Njemačkoj.Miško zapravo i nije Miško,to mu je privremeno ime,dok Ljubav i ja ne smislimo drugo,posebnije.Miško je poveći plišanac,a moja torba je omanja,pa mu je glava provirivala cijelim putem.Put do moje Ljubavi je poduži pa je Miško cijelim putem virkao uokolo.Miško je prekrasni plišanac pa su nas cijelim putem zaneseno promatrali.Miško je ostao spavati kod Ljubavi.Put od Njega do doma poduži je,pa nisam željela umarati Miška.
Samo toliko…
ponedjeljak, 13.02.2006.
29
Bio je 24.7.2003.,dan kada sam prvi put ugledala predivne zelene oči,dan kada sam prvi put ljubila prekrasno tople usne,kad sam prvi put bila sigurna u tvom nježnom zagrljaju.Nakon onolikih pisama,onoliko sms-ova punih ljubavi,nježnosti,želje…Imala sam te kraj sebe.Prvi put.
Nedugo potom stiglo je još jedno pismo.
…Ona pusa…Uvjerio sam se da si doista slatka kao što izgledaš,da imaš nestašan jezičak…Ali onaj osjećaj nije iskazivao pusti dodir usnama…Nježna igra jezika,tiha žudnja u rukama..Bilo je to nekaj za čim ljudi bespomoćno pate,olako gube i pokušavaju kupiti ne znajuć da je neprocjenjiva ta LJUBAV…
Tako si mi pisao nakon prvog poljupca koji smo jedno drugome poklonili.Iza nas je (samo nama poznatim računanjem:) dvadeset i devet mjeseci iz bajke,preko 870 dana najljepših riječi i dodira,20880 sati neprekidnih misli o svemu proteklome…
A promijenilo se nije baš ništa.
Osim sitnica,poput one o kojoj sam tipkala u prošlom postu.
Maleni,tvoj mishonja želi ti još jedan predivan trinaesti!
subota, 11.02.2006.
Sve mi je nekako drugačije
Uvijek sam bila sretna znajući da te imam,da postojiš i dišeš za mene.makar negdje daleko.Onda si postao moj i «na blizu»,al teško mi je bilo nositi se s činjenicom da više ne spavam u tvome krevetu svaki put kad se vidimo (kao onda kad bih doputovala svaki drugi,treći vikend).Postojao je smiješak.Onaj moj.Kad mislim na tebe,al ne bi to bio njegov maksimum.
I noćas si otišao.Ne daleko,u svoj stan,prazan stan.A ja sam bubani i na antibioticima i na kojekakvim kapima,i svi oni planovi za vikend nisu više nimalo takvi.
A opet sam sretna.Proveli smo ovih dana tako divne sate zajedno,tako tople,nježne,brižne,slatke,posebne,samo naše.I iako i noćas spavam sama,osmijeh je i dalje tu.
Ne,danas nije Valentinovo,ali ja VOLIM.Volim otkad te znam.Teče i četvrta godina,a smiješak ne jenjava.Čak štoviše-veći je nego ikad.
:D
nedjelja, 05.02.2006.
Ne kročim sama....
Teško je shvatiti zašto ljudi toliko pate,zašto je jednostavnije pomiriti se nego boriti,zašto je lakše reći "nema smisla" nego "naći ću smisao".Žaloste me takve stvari,neizmjerno,jer oni rijetki koji će se potruditi da im bude bolje,oni koji neće odustati-najviše će patiti.
Nema tu logike,to mi je savršeno jasno.Nikada je neće biti.
I može tkogod pokušavati objasniti mi sve to kroz mladost,ludost,što li već.Zar je tako teško shvatiti da osjećaš i kad ti je manje nego onima koji ne shvaćaju?
Rekla sam već-voljela bih da mogu ići kroz život i sipati svoju radost.Ne rasipati je,već davati onima koje trenutno neće tako nešto.Voljela bih vidjeti smiješak na svakom čovjeku s kojim dijelim isto nebo.Voljela bih pomoći na sve moguće i nemoguće načine,jer-imam ono što vrijedi,ne jedino bitno,ali vrlo bitno.I kad bi svaka duša ovih naših nepreglednih prostranstava znala da isti zrak negdje udiše samo njegova Sreća,samo njegova Ljubav-o,kako bi radostan bio ovaj svijet!
Noćas ću sklopiti oči uz misli i molitvu za sve njih.Za sve nas.
I danas sam hodala sama.
I bilo je hladno i bilo je pusto,i svakim korakom odumirao je dio moga lica.No pri samoj pomisli na tebe,hladne čestice sporije su jurile zrakom i dirale moje obraze.
Ne,nisam sama.
četvrtak, 02.02.2006.
Ista slabo osvjetljena ulica...
Isti nepoznati ljudi...
I ja sam ista.
Samo je bez tebe put kući nešto duži...
