Bio je 24.7.2003.,dan kada sam prvi put ugledala predivne zelene oči,dan kada sam prvi put ljubila prekrasno tople usne,kad sam prvi put bila sigurna u tvom nježnom zagrljaju.Nakon onolikih pisama,onoliko sms-ova punih ljubavi,nježnosti,želje…Imala sam te kraj sebe.Prvi put.
Nedugo potom stiglo je još jedno pismo.
…Ona pusa…Uvjerio sam se da si doista slatka kao što izgledaš,da imaš nestašan jezičak…Ali onaj osjećaj nije iskazivao pusti dodir usnama…Nježna igra jezika,tiha žudnja u rukama..Bilo je to nekaj za čim ljudi bespomoćno pate,olako gube i pokušavaju kupiti ne znajuć da je neprocjenjiva ta LJUBAV…
Tako si mi pisao nakon prvog poljupca koji smo jedno drugome poklonili.Iza nas je (samo nama poznatim računanjem:) dvadeset i devet mjeseci iz bajke,preko 870 dana najljepših riječi i dodira,20880 sati neprekidnih misli o svemu proteklome…
A promijenilo se nije baš ništa.
Osim sitnica,poput one o kojoj sam tipkala u prošlom postu.
Maleni,tvoj mishonja želi ti još jedan predivan trinaesti!