Uvijek sam bila sretna znajući da te imam,da postojiš i dišeš za mene.makar negdje daleko.Onda si postao moj i «na blizu»,al teško mi je bilo nositi se s činjenicom da više ne spavam u tvome krevetu svaki put kad se vidimo (kao onda kad bih doputovala svaki drugi,treći vikend).Postojao je smiješak.Onaj moj.Kad mislim na tebe,al ne bi to bio njegov maksimum.
I noćas si otišao.Ne daleko,u svoj stan,prazan stan.A ja sam bubani i na antibioticima i na kojekakvim kapima,i svi oni planovi za vikend nisu više nimalo takvi.
A opet sam sretna.Proveli smo ovih dana tako divne sate zajedno,tako tople,nježne,brižne,slatke,posebne,samo naše.I iako i noćas spavam sama,osmijeh je i dalje tu.
Ne,danas nije Valentinovo,ali ja VOLIM.Volim otkad te znam.Teče i četvrta godina,a smiješak ne jenjava.Čak štoviše-veći je nego ikad.
:D
Post je objavljen 11.02.2006. u 20:43 sati.