malavita

nije tajna, muškarci mnoge stvari rješavaju seksom.
usudila bih se reći da neki muškarci seksom rješavaju baš sve.
kako nije korektno, pače pristojno gledati u tuđe koltrine, ja ću o svojima. o svom muškarcu i seksualnoj terapiji kao protuteži svim svjetskim nedaćama.
gospodinu s kojim (zakonito) živim i poriluk je afrodizijak što je baš dobro jer ne moram trošiti novce na seksi podvezice, haltere, crvene čipkaste grudnjake, godiva čokoladu, mošus i školjke...frotirska piđama i debele «da te bubrezi ne zebu» gaće su mom dragom sasvim dovoljni pa da se u njemu upali erotski uragan i odnese sve za sobom...i to uvijek. i baš onda kada meni nije do tektonskih poremećaja u krevetu.

važnije od toga je što se besparica ili višak vremena također učinkovito rješavaju seksom. primjerice, kad nema love, najdraži kaže da se moramo malo stisnuti. oko struka, a i jedno uz drugo. nema love, što ćeš radit? nismo zanimljivi kao dvornikovi pa ne možemo imati vlastiti show, ali zato imamo krevet, jeftino, bez znatnijeg ulaganja, a brate zabavno. glava boli!
kod viška vremena je slična pjesma jer je kod nas višak vremena uravnotežen sa manjkom love. a tek kad se spoji kišni dan, sa viškom vremena i manjkom love? milina. pravi germinal.

osim što je, prema učenju mog muža, seks sam po sebi lijek (tko se puno ševi, zdrav je!), seks liječi i mnoge druge bolesti. primjerice, imam migrenu, to je zato što mu nedam. boli me vrat...ševa spašava. probada me u kralježnici, to je zato što puno blejim u kompjuter, a malo «radim»...radim, kužite?

imate možda kurije oči, poševite se! loš ten? tu sam vas čekala! pa zar ševa nije najbolji antiseptični lijek za bubuljice? nemate teka? ma mala, da te ja dohvatim, vrlo brzo bi ti ogladnila. anemični ste? koja glupost, dobar muškarac u krevetu pa da vidim kako se krv vraća u obraze.
baš sve...

ševa liječi i psihičke rane. primjerice vrlo je preporučljiva kao rješenje obiteljskih svađa. kada se tako nešto dogodi moj odgovor je totalno dramatiziranje. život mi se ruši, u glavi dvije stotine scenarija ostavljanja, razvoda, brakorazvodnih parnica i slučajnih susreta nakon toga, a najdraži se žica koitus. kao da ima neki switch...prebacivanje na ševa program (kad bolje razmislim taj mu je program uvijek on, samo se drugi programi razmjenjuju) i sve je u najboljem redu. opet sam najbolja ženica, vrijedna kućanica i dobra kuharica (ako ništa drugo, seks barem zasljepljuje!)

jednom nakon neke ševe koja je bila slatki dodatak izletu u bespućima velebita, moj najdraži je izjavio: što ne mogu poševit i pojest, ne zanima me.

trebam li više?

najdraža gospođica mog života – sestra ima red string na lijevoj ruci. za neupućene radi se o narukvici i molitvi koja prati tu narukvicu, a koje štite od zloga, a sve to skupa dolazi iz kabale.

sis je carica! sigurna sam da ćemo već iduće ljeto ugostiti madonnu, guy ritchija i njihovu djecu. planiram ih vodit na degustaciju kamenica, a prije toga ćemo ih našopat suhim smokvama jer su iste odlične za probavu, a nakon dvije bevande naš otac će im ispričat poneku iz svog ribarskog repertoara. vjerojatno će ispričati i koju anegdotu na portugalskom iako nitko od naših gostiju neće biti iz portugala, ali svejedno, otac voli podsjetiti na svoje poliglotstvo.

sisterice, sretno u proučavanju postanka svijeta.

ova informacija me vratila par godina unazad i natjerala me da se prisjetim svih svojih izleta u egzotične religije, alternativne filozofije, ezoteriju, meditacije i ostale (barem kod mene) kratokoročne koncepcije.

oni pažljiviji čitatelji znaju da sam očijukala sa hare krišna pokretom. kad bolje promislim nije se radilo samo o očijukanju. naime vrlo sam ozbiljno pjevala, plesala, mantrala i prodavala kolačiće diljem domovine, nosila sari po ciči zimi, prestala jesti meso, ribu,jaja, sir, gljive, gasila televizor, učila sanskrt, zaljubila se u baktu iz splita koji me malo zeznuo sa idejom da će živjet u celibatu i to u mayapouru. živjela sam u svjesnosti krišne što god to znaćilo i svaku pojavu iz (prirode) i društva objašnjavala ustaljenim hare krišna analogijama – ljudsko tijelo je kao karoserija automobila, ali što automobilu daje brzinu i što ga pokreće...?(ako ste ikada razgovarali sa nekim od hare krišna svećenika znate nastavak priče). istina, malo me iznenadila veličina kuće i komfor tadašnjeg voditelja kare krišna pokreta u hrvatskoj. malo mi se to nije uklapalo u filozofiju u kojem se odričemo materijalnih dobara. hm, valjda sam bila mlada pa mi je neka važna komponenta pobjegla.

onda je na dnevni red došao reiki. moja dva gay prijatelja koji su tada bili in love (sada su samo cimeri...hm..ponekad me izluđuju te njihove klasifikacije) su me odveli na inauguracijski tečaj reikija. meni je i reiki kao i mnogo štošta u životu predstavljao foru koju obvezno moram probati pa sam i otišla. i bilo je fora, ali nikad više poslije te radionice nisam ništa osjetila. izgleda da sam pravo drvo za taj reiki. osim toga su mi moji gay prijatelji rekli da oni to jedno drugom daju dok su goli pa se nikako nisam mogla osloboditi slike njihova razgoličenog reikija.

nakon reikija sam imala mali izletnički program u transcendentalnu meditaciju i ayurveda yogu. o Kriste kakvih sam samo likova upoznala tijekom svog vježbeničkog staža! sve redom bizarnost do bizarnosti. onda sam shvatila da u mom centru postoje dvije struje sukobljenih hippi mama sa vrećastim haljinama, kristalima, amajlijama, rašljama, hippi mama koje mirišu na pačuli i imaju latentne lezbijske sklonosti. mislim da sam ja bila pristaša lijeve struje, ali su nas na kraju hadezeovci pobijedili pa sam napustila i to stado. (izgubljena ovca)

psihoanalizu i autogeni trening ću drugom zgodom jer mi se sada ne uklapaju u ovaj dominantno religiozni program.

onda sam se razboljela. noć prije operacije sam zatražila od supruga krunicu. istina, nisam je znala moliti, ali mi je najdraži svjedno donio. motala sam je po rukama i nešto tiho izgovarala. ubrzo je Bog dobio lice. preživjela sam. a i straha više nema.

sada mi je najljepše u crkvi sv. vlaha. vratila sam se doma.

došlo je vrijeme za propitkivački post o muškarcima. o straight muškarcima, onima koje su od malena učili da moraju biti hrabri, snažni i da ne pretjeruju sa emocijama. o muškarcima krša, makije, dinarskim tipovima, muškarcima škoja i nebrojenih ljetnih bračnih ponuda iz zapadne europe...ali i o muškarcima ravnice, crne teške zemlje, žuljeva i loših uroda.

a takvih je većina.. takav je i moj muškarac.

recite mi, kome se muškarci obrate kada su u problemu? kada je depresija pred vratima? kada im se svijet privremeno uruši? kada se zaljulja brod?

evo za primjer primjera, rečemo (®Tomić), ženama je u takvim situacijama lakše.

evo za primjer primjera uzmimo mene. kada mi je neki bad odmah se saziva najuži krizni štab u sastavu mama-njen dečko-ja. onda se problem višesatno analizira, najprije sa mog stajališta (ipak se radi o majci courage i najvažnijoj gospođi mog života – sestra je još uvijek gospodična –pa tu objektivnosti nema mjesta), pa onda sa stajališta treće strane – tj.njenog dečka kojeg dobro ispljuvamo ako nam stajališta nisu identična. vrlo često i alarmiram krizni štab za ženska pitanja u sastavu dvije najbolje prijateljice i ja. opali se sjedanka na kojoj se ispovjedamo, suosjećamo, potvrđujemo, hrabrimo, savjetujemo, opraštamo, tješimo, pravimo se mudre i pokušavamo nadići problematične situacije, a povremeno se i opustimo ljudskim malim zlobama.

ako problem nije tako jako velik, kao «posložila sam vizitke svog šefa po abecednom redu, a isti to nije primjetio i nagradio» problem ili «trebam više prostora, guši me okolina, moja duša je vagabondska, ne mogu se smirit» problem, i onda imam više opcija od muškaraca. društvo je opet na mojoj strani, odnosno na strani žene.
mogu zvati onaj telefon i reć da sam žrtva mobbinga. mogu otić na psihoanalizu i pričat kako me stara tjerala na klavir a zapravo sam živi talent za tenis, mogu trčat popu i obratit mu se sa par osobnih teza o njegovom šefu tj. Bogu, usput mu se izjadat i još dobit odrješenje od grijeha. mogu se uz daljinski derat na moniku kravić i smijat se njenoj frizuri. mogu kupit cosmo i dozvolit si luksuz rješavanja testa «kuharica u kuhinji – zvijer u krevetu?» mogu otić na aromaterapiju, tai masažu, kupit još jedne nepotrebne cipele. mogu plakat do mile volje jer žene to rade. mogu ne izlazit iz kreveta tri dana jer se od mene ne očekuje da sam snažna, neustrašiva i da probleme rješavam samostalno, kreativno i neprimjetno. mogu si organizirat vlastitu support grupu i napisat knjigu, prodat je glupim zapadnim izdavačima i postat idolica mnogima. mogu nazvati svoje gay prijatelje i opet plakat, a oni mogu plakat sa mnom. i onda možemo gledati onaj film gdje je ben stiler rabin, a edward norton pop...

žena ima bezbroj mogućnosti za upravljanje tugom (je li bi se to zvalo sorrow management?).
kada je tuga u pitanju živimo u vremenu modernog matrijarhata!

kome se muškarac obrati? kome se on otvori? kome muškarac svoju dušu da na pladnju i izgovori «pomagaj!»

i da, ako nešto i napravi, je li pomaže?

molim odgovore, obećajem da će ostati isključivo inter nos.

o proslavama, svetkovinama, blagdanima i državnim praznicima, zapravo o svim danima kada se stariji i mlađi iz obitelji skupe za teškim hrastovim stolom ono što započne veseljem završi ratnim pričama.

vlasnica sam mnogih ratnih priča. jezovitih, tragičnih, bizarnih, strašnih, apsurdnih, duhovitih, razvaljenih, pijanih, kompromitirajućih, melankoličnih...preplašenih i ludih.
domoljublje i hrabrost sam zorno demonstrirala pokazujući golu guzicu i srednji prst četnicima na udaljenosti od 100 metara zračne linije i to nekoliko godina prije nego što je mel gibson to isto napravio engleskim pizdama. i sad ti meni reci da hrvati nisu mali narod za velike kreativnosti i inovacije?

u ratu sam se dva puta zaljubila i to oba puta u vrlo važne uniforme. obje ljubavi su završile neslavno, a mislim da je ova druga završila i u zatvor mada svi govore da je na platformi. ali to su isto rekli i kada je srđanin tata opljačkao poštu, a svi smo znali da je zapravo u zatvoru.
u ratu sam osnažila i svoj ekumenistički pristup svijetu i životu jer je tata od moje najbolje prijateljice srbin što me nije baš previše zabrinjavalo, a činjenica da mene to baš ne muči je još više osnažila naše prijateljstvo. iako, priznajem, i nadam se da zbog toga neću završiti u hagu, da sam nećakinju od veljka kadijevića usmeno provocirala, a jednom sam je i snažno povukla za kosu.

to su moje priče, ali u pamćenje mi se najviše urezala jedna tuđa ratna priča koja ide otprilike ovako:

baba je ostala sama u selu. svi mladi su pobjegli. molili su i nju da ode s njima u grad. ona je rezolutno odgovorila da dok je živa neće živjeti na tuđemu, a kamoli u hotelu kao izbjeglica. stavila je bijeli rubac na glavu, legla na svoj prag i izjavila da je mogu samo mrtvu odvest iz njene kuće. i tako je ostala sama u selu. ubrzo je došla jna i tražila od babe da pokaže radio stanicu, oružje i sakrivene ustaše. zaludu im je govorila da nema radio stanice, a niti puške i da nitko od njenih nije ustaša. ima samo svoje gumno, živine, murvu, bajam, orah i malo vrta. kad su pretražili kuću i štale i vidjeli da baba govori istinu, stariji iz jedinice su otišli iz sela, a ostavili mlađe s babom. među mlađom vojskom je bilo nekih bivših naroda i narodnosti koji su joj otkrili da su ih pripremili na velike borbe sa ustašama, dolje na jugu. rekli su joj da ustaše pale sve pred sobom i da su komandiri otišli spasit narod. nisu bili stariji od 18 godina, nisu imali pojma gdje su i što govore, a baba je vidjela da je vrag odnio šalu i da nema što puno za izgubit. stara je i na svojemu je, a smrt se zapravo u toj situaciji činila spasonosnom. zato im je rekla da mogu ostat u njenoj kući samo ako joj pomognu oko domaćinstva. i opet je bila rezolutna. nekim čudnim potezom sudbine ta ideja se mladoj vojsci učinila korektnom i poslušali su je. do kraja prosinca 91 su boravili u babinom selu, cijepali drva, mljeli orahe, vodili stoku na pašu i popravili joj dva prozora koja su u detonacijama stradala. u nekom paralelnom svijetu baba bi ih možda zavoljela kao svoje unuke, ali u realnosti se radilo samo o dvije preplašene strane koje je ujedinio neobičan dogovor.
pred samu novu godinu vratile su se starješine u babino selo. baba je odmah shvatila da se nešto važno sprema i da je kozmička vaga pretegla na našu stranu, te da je došlo vrijeme da se oprosti od svijeta.
opet je stavila rubac na glavu i legla na svoj prag vičući da ako kuća ide u vatru ide i ona s njom. mlada vojska se zauzela za babu osjećajući da će njihove starješine obuzeti volja za odmazdom. jedna baba više ili manje dok se gubi teritorij nikoga ne zabrinjava. otišli su do glavnoga govoreći da je žena stara i da ništa ne razumije. pitanje je dana kada će se oprostiti sa svijetom. izmolili su joj život i otišli. nekako bez velikih riječi. od zaraćenih strana se više ni ne očekuje...smatralo bi se grijehom.
nekoliko dana kasnije došla je naša vojska koja je bez pitanja privremeno uselila u babinu kuću. tako to mora biti. u njenom su životu četiri vojske prolazile selom i ništa od rata joj nije strano.
umrla je o velikoj gospi 1998.godine.

svima neka je sretno, sito, zdravo i uspješno novo ljeto! želim vam ljubavi, razumijevanja, tolerancije i vrhunskog seksa (nije da sam 100% uvjerena što taj termin znaći, ali dobro zvući)!

novogodišnjih odluka nemam. kao prvo, nikad ih se ne pridržavam («naučit ću još jedan strani jezik!reciklirat ću smeće! štedjet ću novac ono za prav, u banci! yeah, right...), a kao drugo u rujnu 2004. godine sam naučila da trebam živjet od danas do sutra i kao da mi je svaki dan na ovoj zemlji zadnji. stoga, planiranje, bljak...to je za neke sretnije ljude.

napravila sam sarme po drugi put u životu, ali ovaj put uspješno! to me čini savršenom udavačom, ali pošto sam već udana, mogla bi se razvesti pa udati ponovo. no to mi se čini prekomplicirano. jedan život, jedan muž, sasvim je dovoljno.
sarme su mi dokazale da ljubav ipak ide kroz želudac pa sam zahvalna svim kozmičkim silama koje su mi bile od pomoći u kulinarskom eksperimentiranju. jest da me leđa bole, ali je dragi zadovoljan, štipka me za riticu i obećava mi brda i doline.
to me dovodi do jednog fantastičnog zaključka koji je dijelom i savjet: kako vaš brak ne bi ušao u neizdrživu kolotečinu, kuhajte povremeno. naime nakon takvog ritma u kući vlada oduševljenje, a u krevetu neki novi zakoni fizike.

novu godinu smo proveli solo. u trenirakama, čarapicama, sa psom pod nogama i uz televizijski program. kada smo se najeli (sebi sam napravila vegeterijanske sarmice sa sojinom šunkom) pozicionirali smo se na kauč, malo filozofirali o protekloj godini, malo se prisjećali naših prvih dodira pa smo malo šutjeli i gledali užasno dosadan televizijski program. onda je meni pao tlak pa sam zaspala.

probudila me gradonačelnica sa svojim željama koje je sa glavne ulice odaslala čitavom gradu. uzvraćam srdačno.

najdraži mi je rekao da nam pas pati od ptsp-a. naime, ne podnosi prasak petardi, vatromet ili bilo kakve pirotehničke veselice. malo sam ga tješila, ali u njegovim psećim okicama sam vidjela nevjericu.

obzirom da je na televiziji bridgit fonda vrlo loše glumila junkericu sleš kurvu sleš brižnu majku privinula sam se uz najdražeg poljubila ga i zaspala. sigurna!