malavita

došlo je vrijeme za propitkivački post o muškarcima. o straight muškarcima, onima koje su od malena učili da moraju biti hrabri, snažni i da ne pretjeruju sa emocijama. o muškarcima krša, makije, dinarskim tipovima, muškarcima škoja i nebrojenih ljetnih bračnih ponuda iz zapadne europe...ali i o muškarcima ravnice, crne teške zemlje, žuljeva i loših uroda.

a takvih je većina.. takav je i moj muškarac.

recite mi, kome se muškarci obrate kada su u problemu? kada je depresija pred vratima? kada im se svijet privremeno uruši? kada se zaljulja brod?

evo za primjer primjera, rečemo (®Tomić), ženama je u takvim situacijama lakše.

evo za primjer primjera uzmimo mene. kada mi je neki bad odmah se saziva najuži krizni štab u sastavu mama-njen dečko-ja. onda se problem višesatno analizira, najprije sa mog stajališta (ipak se radi o majci courage i najvažnijoj gospođi mog života – sestra je još uvijek gospodična –pa tu objektivnosti nema mjesta), pa onda sa stajališta treće strane – tj.njenog dečka kojeg dobro ispljuvamo ako nam stajališta nisu identična. vrlo često i alarmiram krizni štab za ženska pitanja u sastavu dvije najbolje prijateljice i ja. opali se sjedanka na kojoj se ispovjedamo, suosjećamo, potvrđujemo, hrabrimo, savjetujemo, opraštamo, tješimo, pravimo se mudre i pokušavamo nadići problematične situacije, a povremeno se i opustimo ljudskim malim zlobama.

ako problem nije tako jako velik, kao «posložila sam vizitke svog šefa po abecednom redu, a isti to nije primjetio i nagradio» problem ili «trebam više prostora, guši me okolina, moja duša je vagabondska, ne mogu se smirit» problem, i onda imam više opcija od muškaraca. društvo je opet na mojoj strani, odnosno na strani žene.
mogu zvati onaj telefon i reć da sam žrtva mobbinga. mogu otić na psihoanalizu i pričat kako me stara tjerala na klavir a zapravo sam živi talent za tenis, mogu trčat popu i obratit mu se sa par osobnih teza o njegovom šefu tj. Bogu, usput mu se izjadat i još dobit odrješenje od grijeha. mogu se uz daljinski derat na moniku kravić i smijat se njenoj frizuri. mogu kupit cosmo i dozvolit si luksuz rješavanja testa «kuharica u kuhinji – zvijer u krevetu?» mogu otić na aromaterapiju, tai masažu, kupit još jedne nepotrebne cipele. mogu plakat do mile volje jer žene to rade. mogu ne izlazit iz kreveta tri dana jer se od mene ne očekuje da sam snažna, neustrašiva i da probleme rješavam samostalno, kreativno i neprimjetno. mogu si organizirat vlastitu support grupu i napisat knjigu, prodat je glupim zapadnim izdavačima i postat idolica mnogima. mogu nazvati svoje gay prijatelje i opet plakat, a oni mogu plakat sa mnom. i onda možemo gledati onaj film gdje je ben stiler rabin, a edward norton pop...

žena ima bezbroj mogućnosti za upravljanje tugom (je li bi se to zvalo sorrow management?).
kada je tuga u pitanju živimo u vremenu modernog matrijarhata!

kome se muškarac obrati? kome se on otvori? kome muškarac svoju dušu da na pladnju i izgovori «pomagaj!»

i da, ako nešto i napravi, je li pomaže?

molim odgovore, obećajem da će ostati isključivo inter nos.