malavita

voljela bih pisati o svojoj svakodnevici, događajima, ljudima s kojima radim, o mjestima koje posjećujem, o starcima, mužu –vječitoj inspiraciji, neposlušnom, ali preslatkom psu, no bliži se trideseti rođendan pa se čini zgodno na ovom mjestu pobrojati debakle i uspješnice mog dosadašnjeg života.

dakle trideseta se opasno smijulji! sakrila se u sljedeći ponedjeljak i iz sad već poprilično bliskog zaklona prijeti sa kreditima, lizinzima, poduzetničkim ambicijama, sklonostima okućavanju, sađenju ruža penjačica i proučavanju obiteljskog rodoslovlja. sklona je i klišejima- trideset je ozbiljan broj. sklona je i stereotipu- u tridesetoj žena dosegne maksimum svog seksipila. u tridesetoj si ni na nebu ni na zemlji. ni klinka, ni ozbiljna žena.

na mojim debaklima biste mi mogli slobodno pozavidjeti. ima ih raznih kategorija. od javnih sramoćenja, propalih veza, izgubljenih prijateljstava, napuštenih snova i ostavljenih profesija, započetih, a nedovršenih projekata. tu se negdje nastanilo nezavršavanje pravnog fakulteta u zagrebu ilitiga tri godine zajebavanja po metropoli i trošenja ćaćine love, pokretanje omladinskog lista koji je propao nakon par brojeva (a fakat se radilo o dobrom listu koji je tragično završio dijelom i zato što su se glavna urednica tj. ja i grafički urednik tj.-ipak neću linkat njegov blog, mislim da mu je cura snažnija od mene, zabrijali, pa im se više nije dalo radit britko novinarstvo već im je bilo bitnije ljubovat i pričat kako su si oni super, a svi ostali seljačine), otvaranje dvije ngo koje su neslavno završile jer se moj turbo početni entuzijazam vrlo brzo preobrazio u "vatdfuk, pa što oni misle, neću valjda sve sama radit..najlakše je tako, ma neka ide sve u pm, uvijek malavita podmeće leđa", zimskih selidbi od stare i ljetnjih povrataka pod njenu zaštitu – gdje je, što god vam govorila, ipak najljepše, nekoliko posjeta posebnom odjelu medicinskih ustanova, jedan oženjen muškarac, jedan informativni razgovor, jedna kuća pored mora i čudno društvo u njoj...nikad dosadno.
ali nisam nikad zvala duhove...vjerujte mi.

moja najveća uspješnica u ovih trideset godina je moj brak. odnosno brak s mojim mužem. jer upravo je on najvažniji i najzaslužniji za tu uspješnu recepturu. rijetki bi progutali toliko sranja. rekla sam to već nekome od vas, željela bih biti amelie...barem pet minuta dnevno i to dok sam s njim.

uspjehom smatram i odnos sa sestrom. za taj uspjeh su obje strane trebale puno učiti i o odnosima i jedna o drugoj. i još ima mjesta za nove nauke, ali kada i ne bismo napredovali, i tada bih nas smatrala uspješnim sestrama.

možda nećete imati želudac za ovoliku količinu iskrenosti, ali kada biste me pitali ima li nešto što sam zatajila, a smatram uspjehom, morala bih vam reći (jebi ga, takva sam balkanska i široka duša).
rekla bih vam, smatram se uspješnom jer sam:

pobijedila rak.

u mom životu je uvijek uspjeha bilo manje. uvijek sam bila maštovitija kad su katastrofe u pitanju. ipak, može li se išta mjeriti sa ova tri uspjeha koja vam povjerih?