malavita

ne znam što je gore: provedenih pet dana sa amerikancima koje fascinira veličina stolice, debljina palačinke, miris aerodroma, prometni znak ili meniji tiskani na četiri strana jezika, a hladnima ih ostavlja dioklecijanov stol, napoleonova tvrđava, knežev dvor, jupiterov hram i lucićev ljetnikovac...staro je to brale...ne valja. i kako samo ljudi žive u tim kućama? pa gdje su tu liftovi? a zašto su gradili tornjeve? čemu to služi? od kuda palme? tko smo mi i gdje idemo...imate li vi poznati filmski studio? ili coca –colu? jebaovas hollywood, male deformirane sitne duše odrasle na mutantskom kukuruzu, smrznutom sladoledu i instant mesu.

zovite me ksenofobičnom! nije me briga. fakat nije..nakon pet dana plesanja oko njihovih punašnijih tijelesa i podebelih novčanika, tolerancija mi je 0, a jeziku je potrebno generalno čišćenje, sapunom i pijeskom.

ili je gore to što sam zadnji put depilirala noge u veljači. kao prije nisam imala vremena, a sada je nogama potreban tretman sa kosilicom za travu. nema tog voska koji bi mi pomogao. jedino što mi preostaje je furka na naturaliste (pustit ću i dlake ispod pazuha, promjenit ime u moon-shadow, jesti ću samo ono što padne sa drveta i sprijateljit ću se sa svojim spolovilom).

a još gore od toga je činjenica da sam control freak. i to onaj koji ne vjeruje nikome ama baš ništa! naravno, kada je posao u pitanju. pa samo bezuspješno glumata prometeja, krista, majku terezu, ghandija, pa mu ništa teško nije i radi i ono što treba i ono što ne treba. pa najebe i slomije rebro. i nikome ništa. draga moja, svijet se nije promjenio. dapače, ostao je isti, a ti si vikend provela na hitnoj i još saznala da si anemična. ma ko te jebe, stara moja, ma radi ti 12 sati dnevno...pa rekla sam ti da si nesigurna, samo se nesigurni i nezadovoljni moraju permanentno dokazivati.

sjedi pet. jesi li sad sretna?

odrasti!

a najgore je što sam zapustila blog. moje malo, intimno i slatko carstvo. moj mekani krevet i mirišljavi jastuk. moje odmorište. štrudel sa (nikad) previše cimenta.

e dosta je sranja, na posao. onaj drugi. onaj važniji. onaj po kojem će ti sv.petar dodijelit mirovinu i epolete. znaš da s tim tipovima nema zezancije?

dogovoreno!

voljela bih, evo danas, stajati u hodniku svoje firme sa šalicom kave u ruci i sa ljudima komentirati severininu štiklu, zuhrin trbuh, veljačin felacio, vesnin blajh, hamdijine brčiće, renatine sise, nacionalove udbaše. ali ne ide. oči su mu mutne (kao i mojoj staroj, kaže kuma i najbolja drugarica), a grlo mi se steže i nekako mi je teško. i zbog jučerašnje južine i zbog toga što sam se opet uhvatila čitat jergovića i slušat sevdalinke. a najviše mi se grlo steže zbog povratka starog i zato što bi trebala biti sretna, a nisam.

sve vjere, sva naravoučenja, sve mudre tetke, babe, seoski vračevi, mantre i molitve koje dobijaš mailom uče kako čovjeka treba prihvatiti onakvog kakav jest. kažu, čovjeka ne možeš mijenjati, nije to ljudska rabota, a mi ljudi smo maleni i nesposobni shvatit zašto je netko na ovu, a netko na onu stranu. zato pametni kažu mijenjaj se ti, a drugog prihvati kakav jest.

lako je to reć. a meni to nekako ne ide. ja bih uvijek nešto mijenjala i propravljala: običaje, ideologije, koncepcije, evanđelje i sakramente, ustave, obrazovne institucije, sportska pravila, ljude i njihove odnose.

kako se to dogodi pa da shvatiš da ti je bliži tamo neki stranac s kojim si jednom razgovarala u vlaku od zagreba do rijeke, nego rod rođeni.
kako to da si se do jučer gordila jer si potekla od loze ljudi koje ljubav izbavlja od svega jada. i onog najgoreg: kada propadaju investicije, ruše se uvjerenja, bolest pokuca na vrata, a djeca se uzohole, a danas već misliš kako se ljubav pokvarila, uskiselila se, muči te i od nje ti se steže grlo.

izgubimo jedni druge, onako usput, i kad postanemo svjesni toga, dvadeset godina smo u minusu.

valja mi sudbini zavrnut šiju, pljunut u dlanove i minus pretvorit u plus. ovdje ne voze vlakovi, ali pametni ljudi znaju način kako se vratit na pravi kolosjek.

recite.

bila na dijeti i u europi. stoga vam ne pisah. kada sam na dijeti, onda sam prazna. onda nema ničega. nema riječi, nema misli, šale ni za lijeka.
po ne znam koji put sam sebi dokazala da sam bucka i da ne mogu biti ništa drugo. mentalitet-debeljuce. mentalitet –debeljuce koja u dnevnoj torbi uvijek ima omote od konzumirane čokolade i flayere novih zalogajnica u gradu.

bucka sam, pa što? ja sam kraljica bucmastih obraza, velikog dupeta i punih usana, ja sam moterfucking bridget jones/jlo/ninabadrić/missy elliot u jednom. pa što?
imam trideset, impozantnu pozadinu i nosim uske hlaće. i to nije seljački. naprotiv! izgleda zdravo. izgledam jedro, sito i zadovoljno (that's the spirit!). a on kaže da je dobro kada žena ima malo špekeca po sebi. dobro je jer grije tijekom zime, a ljeti te održava na površini mora, poput luftića.

ja uživam u hrani.uživam kušati novu hranu i nove kuhinje. uživam imat dan u tjednu za japansku, thai, vegansku, makrobiotičku, talijansku, francusku, dalmatinsku, kinesku pa čak i za onu junk cuisine.
barem mene nije teško oraspoložiti ili zabaviti. primjerice, treba ti moja podrška u životu, što čekaš? pozovi me na buzaru od mušula, pa da vidiš! oprah/maja/sanja i katolička crkva nisu mi ni do koljena! vidiš me tužnu u gradu, pa ima tome lijeka...ne, ne trebaju mi novci, slava, ugled, nego kako bi bilo da okrenemo kakvu lokardu na gradele i upijemo tugu u češnjaku i maslinovom ulju.
sviđam ti se i ne znaš kako me osvojiti (prvo zamisli da sam avejlbl)? evo ti odgovora. na prvom spoju palačinke prolaze, ali kako se odnos produbljuje i postaje složeniji od tebe će se očekivati da ljubavnom izazovu i igri odgovoriš potpomognut bakinom kuhinjom, tetkinim štrudelom i materinom ljetnom musakom od povrća.

hrana je zakon!

i za kraj ovog izvještaja za kojeg se nadam da vas je natjerao da prekinete sa glupim salatama i mineralnim vodama u kojima tužno i impotentno pliva tanki limun, spomenula bih da se od europe sjećam samo restorana. ovo ostalo kao u maglici. eu, ec, espo, čudne kratice u čudesno urednoj i dosadnoj zemlji.