voljela bih, evo danas, stajati u hodniku svoje firme sa šalicom kave u ruci i sa ljudima komentirati severininu štiklu, zuhrin trbuh, veljačin felacio, vesnin blajh, hamdijine brčiće, renatine sise, nacionalove udbaše. ali ne ide. oči su mu mutne (kao i mojoj staroj, kaže kuma i najbolja drugarica), a grlo mi se steže i nekako mi je teško. i zbog jučerašnje južine i zbog toga što sam se opet uhvatila čitat jergovića i slušat sevdalinke. a najviše mi se grlo steže zbog povratka starog i zato što bi trebala biti sretna, a nisam.
sve vjere, sva naravoučenja, sve mudre tetke, babe, seoski vračevi, mantre i molitve koje dobijaš mailom uče kako čovjeka treba prihvatiti onakvog kakav jest. kažu, čovjeka ne možeš mijenjati, nije to ljudska rabota, a mi ljudi smo maleni i nesposobni shvatit zašto je netko na ovu, a netko na onu stranu. zato pametni kažu mijenjaj se ti, a drugog prihvati kakav jest.
lako je to reć. a meni to nekako ne ide. ja bih uvijek nešto mijenjala i propravljala: običaje, ideologije, koncepcije, evanđelje i sakramente, ustave, obrazovne institucije, sportska pravila, ljude i njihove odnose.
kako se to dogodi pa da shvatiš da ti je bliži tamo neki stranac s kojim si jednom razgovarala u vlaku od zagreba do rijeke, nego rod rođeni.
kako to da si se do jučer gordila jer si potekla od loze ljudi koje ljubav izbavlja od svega jada. i onog najgoreg: kada propadaju investicije, ruše se uvjerenja, bolest pokuca na vrata, a djeca se uzohole, a danas već misliš kako se ljubav pokvarila, uskiselila se, muči te i od nje ti se steže grlo.
izgubimo jedni druge, onako usput, i kad postanemo svjesni toga, dvadeset godina smo u minusu.
valja mi sudbini zavrnut šiju, pljunut u dlanove i minus pretvorit u plus. ovdje ne voze vlakovi, ali pametni ljudi znaju način kako se vratit na pravi kolosjek.
recite.
Post je objavljen 07.03.2006. u 08:36 sati.